Roger Federer se može pohvaliti odličnim učinkom ove godine: 19 pobjeda i samo jedan poraz – piše Anton Filić, novinar VL.
Dr. Velimir Šušak,  nekada liječnik vaterpolske reprezentacije, vaterpolista Mladosti i košarkaša Cibone do sada je otplivao preko 1500 maratona - piše Zlatko Karlo, novinar SN.
– Mogla sam se izvlačiti, tražiti neki izlaz, ali pogriješila sam i morala sam skupiti hrabrosti pa se suočiti sa svojim postupcima. Zato sam se ispričala i nadam se da su mi ljudi koji su vjerovali u mene kroz cijelu karijeru oprostili, otkrila je Marija Šarapova - piše Vanja Deželić, novinar VL.
 
 
– Pila sam kao nikad prije. Valjda jer sam napokon imala normalan društveni život pa sam nadoknađivala i pretjerala. Bilo je to početkom godine, našla sam se pred zidom jer nisam znala što ću bez tenisa i što će biti pa sam odlučila dići ruke i zabavljati se. Na kraju je to preraslo u depresiju...
 
Rekla je to ruska tenisačica Marija Šarapova svega 40 dana prije isteka suspenzije zbog uzimanja dopinga. Vratit će se na teniske terene 26. travnja u Stuttgartu. Sigurno ne može dočekati taj dan jer vrhunski i proslavljeni sportaši, posebno u individualnim sportovima, teško se mogu “ubaciti” u rutinu života nekog “običnog” čovjeka. Zato često odugovlače s mirovinom, taj im je dan poput osude na doživotnu robiju i zato moraju biti potpuno spremni psihički da se odluče na taj potez. Stoga, kad se dogodi suspenzija, nerijetko se dogodi i depresija, odlazak u krajnosti, kao sad u slučaju s alkoholom i Šarapovom.
 
Umjesto žalbe, isprika
 
Naravno da nije jedina u takvoj situaciji, bilo je i bit će suspendiranih sportaša. Samo, doping je ipak specifičan jer, kad se ljudi na njega odluče, znači da su se ili opustili i izabrali lakši put do rezultata. Još je pak specifičnija situacija lijepe Ruskinje. Toliko se opustila da je ignorirala upute Svjetske agencije za borbu protiv dopinga (WADA), koja je meldonium postavila na listu zabranjenih supstancija. Šarapova ga je, kao i brojni ruski sportaši, uzimala redovito i zato joj je “pobjeglo”. No, nije i odgovornim institucijama pa su tenisačicu bez milosti kaznili s 15 mjeseci suspenzije. Od žalbe je odustala i umjesto nje ponudila ispriku.
 
– Mogla sam se izvlačiti, tražiti neki izlaz, ali pogriješila sam i morala sam skupiti hrabrosti pa se suočiti sa svojim postupcima. Zato sam se ispričala i nadam se da su mi ljudi koji su vjerovali u mene kroz cijelu karijeru oprostili – otkrila je Šarapova.
 
Sreća pa je Šarapova u posljednjih godinu dana pronašla izlaz iz takvog načina života i depresije. Počela je marljivo trenirati, kao da svaki dan igra finale Wimbledona. Uspjela je i uvelike “ispeglati” imidž pa se zato s velikim nestrpljenjem čeka njezin povratak svijetu tenisa. Ali, nisu se svi nakon suspenzije uspjeli nositi s teškom situacijom kao ona niti su samima sebi mogli oprostiti pogrešku koju su počinili...
 
Diego Armando Maradona bio je najbolji nogometaš svoje ere, čovjek koji je preporodio Napoli, čovjek koji je vodio sasvim prosječnu Argentinu do naslova prvaka svijeta... Ali i čovjek čiji su poroci bili toliki da više nisu mogli biti ignorirani. Ovisnost o kokainu, alkoholu i cjelonoćnim izlascima uzeli su danak i 1991. ostao je osramoćen, dobio zabranu igranja nogometa od 15 mjeseci, iza sebe je ostavio porezni dug koji danas s kamatama iznosi 39 milijuna eura, ali ostavio je i navijače, upravu kluba, trenere... u nevjerici.
 
Izdao ih je svojim sebičnim postupcima pa je osramoćen napustio Italiju i vrijeme “ubijao” identičnim načinom života kakav ga je koštao karijere. Po isteku suspenzije zaigrao je u Sevilli, ali bio je neprepoznatljiv, s previše kilograma, premalo kondicije.
 
– Bio sam idiot. Dao bih sve da mogu vratiti u vrijeme i sve promijeniti. Ali, tad sam mislio da sam vladar cijelog svijeta, nedodirljiv i dogodilo se što se dogodilo. Nikad to neću prežaliti jer znam da sam mogao dati još mnogo toga – prisjetio se Maradona tih crnih dana karijere, koja je završila kad je i 1994. tijekom Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Američkim Državama pao na doping-testu i morao završiti međunarodnu karijeru. Klupska mu je trajala do 1997., ali sve je to bila obična revija, sjena onoga što je bio u najboljim danima.
 
Ponašanje slično Maradoninu može se vidjeti i kod Tysona Furyja, koji kao da si je dao zadatak uništiti apsolutno sve što može uništiti od onog trenutka kad je pobijedio Vladimira Klička i postao prvak svijeta u boksačkoj teškoj kategoriji. Kokain, alkohol, sukobi izvan ringa, tulumi, druženje sa sumnjivim likovima... Sve to dio je života kontroverznog boksača, koji se sa svime suočio na pragu 30. godine života, baš kao Maradona.
 
Fury ne želi naučiti
 
I ponavlja iste pogreške. Iako je priznao da je od osvajanja naslova prvaka svijeta i uoči neizbježne 18-mjesečne suspenzije bio u stanju teške depresije te ju je “liječio” s još kokaina i još alkohola, Fury nije odustao od svog načina života. Sad ga 8. svibnja čeka saslušanje i moguće ukidanje suspenzije, ali nekako se čini da je njegova karijera završila. Teško je zamisliti ga kako marljivo trenira, prepun motiva da dobije ono što smatra da mu je nepravedno oduzeto. Kao, primjerice, Muhammad Ali.
 
Američki boksač, najbolji koji se ikad bavio tim sportom, suspendiran je iz potpuno različitih razloga od mnogih sportaša prije i poslije. Kao prvaka svijeta, američke vlasti željele su ga poslati u Vijetnam, a on u tom ratu nije želio sudjelovati. Danas je tako nešto nezamislivo, ali u ono vrijeme rasnih nemira i nejednakosti, gušenja sloboda, bilo je iznimno normalno. Na Aliju se željela pokazati moć sustava, spremnog oduzeti i prvaku svijeta sve što može, a potom ga i strpati u zatvor na pet godina, samo da bi na tom primjeru pokazao njegovim istomišljenicima što ih čeka ako budu neposlušni. Kao i sve represivne mjere, ta se također pokazala kontraproduktivnom, crnački i antiratni pokret bili su izraženiji nego ikad, a Ali se prometnuo u ikonu, legendu... Svejedno, u najboljim godinama morao se udaljiti od boksa, imao je financijskih problema i to razdoblje od 1967. do 1971. iskoristio je kako bi dodatno ojačao svoju prisnost s islamom, crnačkom zajednicom i nije se predavao. Depresija za njega nije bila opcija. A kad je stigao trenutak povratka u ring, priliku je objeručke prihvatio i vratio se jači nego ikad – mentalno. To se vidjelo nakon borbe s Fraizerom, koju je izgubio, ali nije očajavao.
 
– Zašto sam nasmijan? Pa čovjek je proveo mjesec dana u bolnici nakon našeg meča. Sljedeći ću ga put lako pobijediti – govorio je svima oko sebe Ali i bio u pravu, titulu svjetskog prvaka vratio je 1974., uz mnogo muke.
 
Prije revanša s Fraizerom 1973., nekoliko mjeseci prije Ken Norton slomio mu je čeljust i nanio drugi poraz zaredom u karijeri. Sve je to nadjačao, a u konačnici je u legendarnom meču protiv Georgea Foremana osvojio titulu.
 
– Ja sam najveći, valjda je sad svima to jasno. Nemojte me više otpisivati, nemojte me nazivati gubitnikom. Rođeni sam pobjednik – vikao je nakon pobjede.
A mogao je biti najbolji...
 
Šteta što njegov primjer ne prati Fury i što ga nije pratio Mike Tyson, vjerojatno najmoćniji udarač kojeg je svijet boksa dosad vidio. Okrunio se naslovom prvaka svijeta s 20 godina, ujedinio sve pojase s 21 i potom počeo živjeti život koji će ga koštati doslovno svega. Zbog silovanja završio je u zatvoru na tri godine. Nakon odrađene kazne vratio se u ring, ali nikada više nije bio onaj stari Mike. A 1997. Tyson je dobio priliku za revanš s Holyfieldom, ali izgledao je još nemoćnije i na kraju treće runde odgrizao je protivniku dio uha. Suspenzija je odmah nastupila, baš kao i Tysonov očaj. Uspio je bankrotirati unatoč bogatstvu procijenjenom na 333 milijuna dolara. Svoj ugled trošio je u borbama s kečerima i nastupima u raznim marginalnim emisijama. Sličnu je sudbinu doživio i Ben Johnson, koji ipak nije došao do tolike planetarne slave da bi se ikad izvukao iz pogrešaka koje je počinio. Doping koji mu je omogućio brojne naslove, pa i onaj na OI 1988. koštao ga je karijere, financijske stabilnosti i ugleda.
 
– Najgore je to što sam mogao pobjeđivati i bez dopinga. Bio sam glup – Johnsonove su riječi.
 
Nekima je pak, poput nogometaša Erica Cantone, suspenzija pomogla da shvati što želi. Kad se suočio s osmomjesečnom zabranom igranja zbog premlaćivanja navijača, okrenuo se humanitarnom radu i treniranju djece.
 
– Tad sam shvatio koliko volim život i koliko mogu pridonijeti izvan terena – otkrio je Cantona i zapravo objasnio zašto se odlučio na mirovinu već 1997., nepune dvije godine nakon incidenta i sa svega 30 godina.
 
Primjer suspendiranog sportaša imamo i u Hrvatskoj. No, Arijan Ademi odlučio je ne gubiti vrijeme. Trenira svakog dana od trenutka suspenzije, za koju je bio uvjeren da će biti reducirana. To se dogodilo pa će se Arijan vratiti nogometu u listopadu ove godine, kao 26-godišnjak. 
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Vanja Deželić FOTO Reuters/Pixell