Velikan hrvatskog sporta govori o grenlandskoj pustolovini i drugim čovječjim pothvatima, o skijaškoj karijeri i sutrašnjici, o sestri i sebi u sportskoj politici, o emocijama, inspiraciji, idealima... piše Jurica Godina, novinar portala Vijesti.hr
 
Nije mu bilo teško prozboriti sa svakim oduševljenikom njegovih pothvata. U Sloveniji jasno ima veliku bazu navijača, još od skijaške karijere. Karijere koja ionako nije zaključena jer, kako sam kaže, Ivica Kostelić ne voli rastanke, najavljujući povratak snijegu Svjetskog kupa u drugim ulogama.
 
Postoji li barem djelić nade da vas sljedeće sezone vidimo na Zimskim olimpijskim igrama u Pyeonchangu ili na Sljemenu? Možda u nekoj drugoj ulozi?
- Ne bih se kladio na to da ću skijati, ali vrlo lako moguće da ću biti u drugoj ulozi. Razgovarao sam već sa Skijaškim savezom, nadam se da ćemo se dogovoriti i da ću se ponovo naći na snijegu.
 
Povlačeći paralelu hrvatskog i slovenskog sporta vidljivo je da naši susjedi znatno više ulažu, imaju primjerice najmoderniji zimski centar na Pokljuki, što je potrebno učiniti u hrvatskom sportu da se više ulaže?
- Mislim da sport ima etablirano mjesto barem u svijesti hrvatskih građana. Svakako da uvijek navijamo za više, ne samo zbog promocije zemlje, nego zbog općenito zdravlja građanstva i poboljšanja kvalitete života. Svakako ulagati u mlade i nadamo se većoj masovnosti u zimskim sportovima, kojoj bi bilo prirodno da poslije toga slijedi izgradnje infrastrukture.
 
JANICA ŠIROKOG SRCA 
 
Vaša sestra je čelnica krovnog tijela za sport u zemlji. Kako gledate na njezin angažman i rad u vezi toga?
- Janica je širokog srca i vrlo motivirana ušla u taj posao. Znam da je sportaši cijene i to je vrlo važno, jer ona je tamo zbog sportaša. Također vrlo je, po meni, važno da na toj poziciji bude sportaš. Zapravo ju vrlo rijetko vidim s obzirom koliko je zaposlena. Dala je cijelu sebe u taj posao i znam da ga obavlja ozbiljno i po meni, koliko ja vidim po kontaktu s drugim sportašima, obavlja ga dobro.
 
Smatrate, dakle, da je jedini put da se sport ostavi sportašima da sportaši budu na čelu krovnih sportskih tijela?
- Nije jedini put, jer naravno da jedan vrhunski operativac može biti na čelu tih organizacija, ali je poželjno da bude sportaš.
 
NOVAC VODI IGRU 
 
Globalno gledajući, sport se suočava sa strahovitim problemima, od dopinga do namještanja, što je po vama najveći izazov s kojima se sport suočava?
- Doping je najveća pošast. Loš je za sport jer, prvenstveno, sport se osim kao jedan zdravi lifestyle promovira kao jedna fer igra u kojoj bi cijelo čovječanstvo moglo imati jednaku prigodu da pokaže dosege čovjeka. Koji god faktor bio da sputava takav idealistični odnos prema sportu je loš, jer sport je zapravo i zamišljen kao idealistična grana ljudskih aktivnosti, gdje bi svi ljudi dobili priliku, odnosno promovira onu željenu jednakost među ljudima. I jasno je da je doping jedan faktor koji taj ideal razbija, zbog toga mislim da se protiv njega treba boriti svim sredstvima. Nažalost, doping kontrola uglavnom zaostaje za dopingom i opet tu novac vodi glavnu igru i treba to suzbijati.
 
Postoje li onda slučajevi da je netko dopingiran a da se to ne smije otkriti jer iza njega stoje veliki sponzori?
- Moguće je da postoje takvi slučajevi. Ja uvijek kažem, a to je misao mog oca: sportska pobjeda koja nije postignuta časno ne vrijedi ni prebijene pare. A to ako oni ne shvaćaju, ako ne shvaćaju poruke poštenja, to je loše za njih i za sve ljude.
 
SPORTSKA POLITIKA 
 
Zbog čega ste odustali od kandidature za ulazak u Međunarodni olimpijski odbor i vidite li se u sutrašnjici u nekom od takvih tijela?
- Nije vrijeme za to. Ja bih se rado u FIS-u izborio za mjesto gdje mogu imati nekakvog utjecaja. Međutim, kroz svoja iskustva znam da to nije moguće jer ne postoji kritična masa unutar Federacije koja stvarno želi napraviti promjene koje nisu samo kozmetičke naravi.
 
Na što ste najponosniji u karijeri?
- Najponosniji sam na svoju obitelj. Stvorili smo sve zajedno. Izdržali smo i dobro i loše zajedno. I sve što smo napravili dugujemo jedni drugima.
 
Reče netko mudar da nakon svega ostaju samo američki predsjednici i olimpijski pobjednici. Je li vam barem djelomice žao što niste među tim imenima, među imenima olimpijskih prvaka?
- Imao sam specifičan put do svojih uspjeha. I ja sam najsretniji sa svojim medaljama. Otkrit ću vam nešto: poslije osvajanja zadnje olimpijske medalje, u Sočiju, dobio sam odličnu poruku od jednog navijača koja je glasila "ako niste sretni bez zlatne medalje onda nećete biti sretni ni s njom". Moram reći, i vjerojatno se to vidjelo iz mojih posljednjih sezona u kojima sam se mučio i s ozljedama i s rezultatima, da moja primarna motivacija za bavljenje sportom nisu bile medalje, nego ljubav prema sportu.
 
Juan Martin del Potro, već sada veliki argentinski tenisač i čovjek koji se više puta vraćao s dna nakon ozljeda, kaže da mu je najveća satisfakcija kada ga netko zaustavi na ulici i kaže: "Vi ste moja inspiracija". Koja je vaša najveća zadovoljština?
- Često dobivam vrlo lijepe poruke od navijača i moram priznati da, kao emotivac, ih vrlo emotivno prihvaćam. Drago mi je ako mogu nekome poslužiti kao inspiracija i također u teškim trenucima i meni je trebala inspiracija i drugi ljudi su mi bili inspiracija. I posebno mi je drago ako ja ili moj put može inspirirati nekoga.
 
Može li se uopće riječima objasniti tolika strast prema sportu kakvu vi imate?
- Teško. Prvenstveno, ljubav, strast prema sportu, pomicanju vlastitih granica bi trebala biti motivacija u bavljenju sportom. Sve drugo će se potrošiti. Sve drugo je prolazno. Zbog toga je strast prema sportu ono što povezuje amatere i profesionalce. Sport je jedna idealistična aktivnost, odnosno da u njemu profesionalci i amateri podjednako mogu pronaći motivaciju u svojem ispunjenju.
 
OLIMPIJSKI IDEALI
 
Jesu li onda olimpijske vrijednosti (važno je sudjelovati, dobro se boriti, ujedinjenost u svjetskom miru) ono što može podići svijet na jednu bolju, časniju i moralniju razinu?
- Svakako da jesu. Iako su to idealni po meni su ostvarivi, samo možda čovječanstvo nije došlo do te faze da bi ostvarilo te ideale. Treba vjerovati da će čovječanstvo to jednog dana moći.
 
Kada govorimo o vašim pothvatima, koliki broj ljudi može ostvariti takva postignuća poput vaših?
- Iskreno govoreći, na Zemlji nema više mnogo neostvarenih pothvata. Bez lažne skromnosti ću vam reći: kada ste iz Hrvatske jedan od najtežih je osvojiti Svjetski kup u skijanju.
 
Kako se sjećate te sezone i veličastvenog siječnja s 999 bodova?
- Za sve nas to su bili dani ponosa i slave. Praktički smo dobili taj globus u roku mjesec dana i sve je bilo riješeno. Samo po sebi je bilo zanimljivo da se globus osvojio tako rano i s tolikom razlikom. To je vrhunac za mene i najveći trofej koji imam u vitrini. Mislim da je osvajanje Svjetskog kupa jako selektivan pothvat. Generalno, tek je 20-ak skijaša to osvojilo.
 
Prešli ste Grenland na skijama, što prolazi kroz mozak na takvom putu?
- Sam si sa svojim mislima. Progovoriš tek par riječi svakih par sati. Razmišljaš o svemu, to je dobro mjesto za razmišljanje o svemu što činiš. Vrijeme uvijek iznenadi. Ne vidiš da krajolik prolazi kraj tebe, stalno je sve isto. Ali taj pothvat je bio moj plan i moja želja, u čemu sam priključio Mihu Podgornika.
 
Mihin prst je ozbiljno stradao tijekom puta...
- To je bio najveći problem koji nismo očekivali. Jako sam se zabrinuo. Preko satelitskog telefona smo zvali doktora, koji nam rekao da sutra dođeno do njega, a mi još nismo stigli na cilj. To je jedna od zanimljivih anegdota. Na svu sreću, doktori su sačuvali Mihin prst.
 
GRENLANDSKA AVANTURA
 
Kako izgleda dnevna rutina tijekom takve pustolovine?
- Topili smo snijeg za vodu. Miha je vegetarijanac pa smo uglavnom jeli rižu, koja mi je na kraju na uši izlazila. Najvažniji su kuhalo i šator. Fjällräven i Primus oprema se pokazala izvrsnom, no nismo očekivali ništa manje. Uz Primus kuhalo, najvažniji dio opreme bio je šator Polar Endurance 3, jedino mjesto na Grenlandu gdje nije puhao vjetar. Za nas je to bio hotel s 5 zvjezdica, mjesto gdje smo na kraju dana mogli odmoriti fizički i mentalno, kako bi se pripremili za sljedeći dan. Svaki dan je potrebno pojesti između osam i devet tisuća kalorija. No, čim više hrane nosite otežavate si put. Normalno je da se na takvim ekspedicijama smršavi.
 
Je li Južni ili Sjeverni pol slijedeći pothvat?
- Nisam samouvjeren u vezi toga. Grenland nas je malo vratio unatrag. Ne zanima me puko osvajanje pola, zanima me sportski odnos prema tome, odnosno funkcioniranje na vlastitim granicama.
 
Nedavno ste iskušali i granice Sljemena...
- Malo sam se zabavljao. Najveća brzina spusta niz Sljeme je bila oko 120 km/h. Takve stvari su meni zanimljive.
 
Koji je kutak Svjetski kupa najteži?
- Streif je psihološki vrlo težak, možda i najteži. Zbog starta i cilja. Zastrašujuća staza. Ima auru koja je legendarna, odnosno taj kriterij postoji još od početaka te staze.
 
U Sloveniji je vaša velika baza navijača. Imali ste i predavanje prije koji dan. Kako Slovenci reagiraju?
- Iznenadio sam se što je bilo jako puno posjetitelja, morali smo čak održati dva predavanja zaredom. Općenito outdoor pokret u Sloveniji je jako razvijen i ljudi su stalno gladni nekih novih pustolovina. Nadam se da će i u Hrvatskoj se što više promovirati takav lifestyle, koji je u svijetu postao trend.
 
SUTRAŠNJICA HRVATSKOG SKIJANJA 
 
Vaš otac radi s drugim hrvatskim skijašima?
- Preuzeo je braću Kolega. Oni su često već s nama trenirali i dok sam ja još bio pod očevom paskom u reprezentaciji. Drago mi je to, da otac nastavlja tu priču. I mislim da mu je to potrebno jer se posljednih 20 i više godina bavi time i posvetio je život tome.
 
Kakav je potencijal mladih hrvatskih skijaša? Može li se Natko vratiti?
- Potencijal je dobar. Stvarno imamo kvalitetne mlade skijaše, međutim, za razliku od velikih nacija, muče nas startni brojevi, moramo se čuvati ozljeda i također probiti se u vrh seniorske konkurencije je neizvjesno. Pustolovina. Nadam se da će netko uspjeti probiti tu barijeru seniorskog skijanja da se opet veselimo uspjesima u Svjetskom kupu. Već sad imamo Filipa Zubčića među 30 u poretku veleslaloma i to je ohrabrujuće. Očekujem ove godine da mu se netko pridruži, možda ne u veleslalomu, nego u nekoj drugoj disciplini. Natko Zrnčić-Dim je prošle sezone bio ozlijeđen, vratio se na snijeg, trenira u Americi i važno nam je da bude u formi, da može pomoći mladima na putu prema boljim rezultatima.
 
PRENOSIMO Vijesti.hr www.vijesti.rtl.hr PIŠE Jurica Godina FOTO Duško Jaramaz/Pixell