Bio je čudo od djeteta koje je sa samo 13 mjeseci prohodalo s protezom, a nakon nogometa i hrvatske reprezentacije u sjedećoj odbojci danas je jedan od najboljih svjetskih bacača diska i kugle – piše Kristina Leovac, novinarka SN.
 
Čudo od djeteta. Tako su ga liječnici prozvali još 1991, već prvih dana nakon što je došao na svijet.
 
- Dvadeset dana nakon rođenja amputirali su mi nogu. Došlo je do nekih komplikacija prilikom poroda, dobio sam trombozu i ostao sam bez noge. Ali ja sam najsretniji čovjek na svijetu jer sam imao obitelj koja je bila toliko uz mene, toliko uporna...
 
Baš kao i on, Ivan Katanušić (27), danas jedan od najboljih svjetskih atletskih paraolimpijaca, bacač kugle i diska (kategorija F44 potkoljeničnih amputiraca).
 
 - S 13 mjeseci prohodao sam na protezi. Znate, kada u životu ide loše, tada je čovjeka najlakše zgaziti, ali moji roditelji, prijatelji i okolina bili su mi nevjerojatna podrška. Ja sam odrastao u maloj sredini, u Imotskom, ali mene nitko nikada ondje nije doživljavao kao invalida. Kao klinac sam igrao nogomet, bio sam golman, ali kad bih primio gol, vrijeđali su me isto kao i nekoga s obje noge - smije se simpatični Imoćanin koji se okušao u popriličnom broju sportova.
 
- Trenirao sam i nogomet, i kickboxing, i košarku, i rukomet... Ljudi mi kažu da sam relativno brzo napredovao u atletici, ali ja im kažem da se ne sjećam da sam u životu imao i pola godine pauze od sporta. A na tome zahvaljujem roditeljima. Oni su bili ti koji su govorili da će se odreći svega samo da ja mogu završiti školu i baviti se sportom i da ne budem problem u društvu. Znate, ja nikada nisam bio oslobođen tjelesnog. Nisam htio, jer ja mogu sve. Možda ne mogu nešto napraviti iz prve kao zdravi ljudi, ali, vjerujte, mogu iz druge. Dok noga ne prokrvari od proteze, ja ne stajem.
 
Diploma je riješena
 
U sportu je danas sjajan, a u svibnju je diplomirao na zagrebačkom Fakultetu prometnih znanosti.
 
- Sad se još moram primiti posla i dovršiti Cisco akademiju. I, nadam se, zaposliti. Treba razmišljati i o stažu, budućnosti. Sport je prekrasna stvar, uvijek ću se baviti sportom, ali, realno, mi paraolimpijci ne možemo baš ugodno živjeti samo od sporta. A i nikada ne znate kad će vam neka ozljeda završiti karijeru.
 
Ivan je prije atletske karijere imao i odličnu karijeru u sjedećoj odbojci, bio jedan od naših najboljih reprezentativaca. Bio je i peti u Europi, s klubom osvojio europsku broncu...
 
 Trenirao ga Ivančić
 
- Iskreno, meni se atletika nije svidjela na prvi pogled. Nije me zanimala. Uvijek sam volio teretanu, volio trenirati, bildati, ali atletika me nije privlačila. I došao sam u sjedeću odbojku, koja je stvarno divan sport. Po meni, možda i najbolji način integracije za osobe s invaliditetom, za ulazak u društvo, prihvaćanje sebe onakvim kakav jesi. Atletiku sam zavolio kad sam vidio kako su ti dečki ogromni, iako nisam vjerovao da bih ikada mogao biti tako jak kao oni. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali jako sam je brzo zavolio. U atletici ovisiš sam o sebi, o svom radu. Koliko para, toliko muzike. Koliko radiš, toliko naplatiš.
 
Imao je sreću što ga je na startu atletske karijere u ruke primila naša trenerska legenda za bacače, pokojni Ivan Ivančić, s kojim je vrlo brzo počeo ostvarivati velike rezultate. Prvo srebro u kugli i broncu u disku na EP-u u Swanseu, a kada ga je nakon Ivančićeve smrti preuzeo Roland Varga, Ivan je nastavio u istom ritmu. Prošle je godine u Grossetu postao i prvak Europe u kugli i viceprvak u disku, izborio svoje prve Paraolimpijske igre...
 
- Nikada se u životu nisam toliko isplakao kao u Riju. Uvijek sam sanjao doći na Igre, a onda se u prvoj seriji natjecanja u disku ozlijedim...
 
Puknuo mi je ligament u stopalu, dobio sam longetu na stopalu, koje sam godinu prije operirao.
 
S takvom je ozljedom Ivan svejedno na kraju bio peti u Riju.
 
- Oporavljao sam se dva mjeseca od toga, da bih nakon toga morao na operaciju slijepog crijeva. Nakon amputacije, loma noge, operacije gležnja, sastavljanja tetiva, ligamenata, pa sad i operacije slijepog crijeva, znam sve doktore u Zagrebu - smije se Ivan.
 
- Unatoč tome što se dogodilo u Riju, najponosniji sam na sebe baš zbog tog razdoblja. Na štakama, na protezi, a nisam propustio nijedan trening. Bio sam u stravičnim bolovima, ali nisam htio odustati. Niti ću ikada. Najlakše je reći “ne mogu”. Pa pogledajte koliko ima zdravih ljudi i ne naprave ništa u životu, ne zato što ne mogu, nego se ne žele suočiti sa životom i raditi, truditi se. Opet, ja sam imao sreću da uza se imam takve uporne roditelje, trenera Vargu, djevojku...
 
I djevojka atletičarka
 
Djevojku također atletičarku, našu talentiranu kladivašicu Anamari Kožul.
 
- Sve je lakše u životu uz takvu potporu.
Svoju bogatu kolekciju medalja Ivan je prošlog tjedna podebljao svojom prvom svjetskom medaljom. U Londonu je s novim osobnim rekordom od 57,33 m osvojio broncu u disku.
 
- Bila je to bitka do posljednje serije. U šestu sam seriju ušao kao peti i pitam se, pa dobro što ti je, ti vrijediš više, ti možeš više. I disk je upao na pravo mjesto.
 
U kugli je završio kao četvrti
 
- Bacio sam hitac za srebro, ali bio je minimalni prijestup. Tražili smo pregled snimke i suci su imali pravo. I drago mi je da je snimka potvrdila da je bio prijestup jer bi ružno bilo da su meni dodijelili medalju, a da je bio prijestup.
 
Katanušić će se nakon Londona konačno malo odmoriti, a onda...
 
- Moj je cilj za sljedeću sezonu približiti se svjetskom rekordu, ako ne i srušiti ga. A dugoročnije... Nadam se da ću odraditi cijeli ciklus do Tokija, da će tijelo izdržati.
 
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Kristina Leovac FOTO/Cropix