„Navijači“ od ljubavi do mržnje“ – piše prof. Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist.
 
Dopunjavan, izmjenjivan i na različite načine dograđivan Zakon, zvali ga, o športu ili o sportu promašaj je u praksi društvene dobrovoljnosti; ona je doslovce destruirana gomilom frazetina kojima nitko nije u stanju ovladati. Nije pisan za potrebe sporta nego za legaliziranje nacionalne maštovitosti za podvale. Pisci Zakona o sportu ne prave distinkciju između sporta i tjelesne kulture. Za njih je to stvar konvencije, kao da je riječ o trgovini, a ne o pojmovima što određuju sadržaj i prepoznatljivost djelovanja. Riječ je o tome da pod tjelesnom kulturom, čiji je tek dio sport, podrazumijevamo: izgradnju sportskih objekata, publicistiku, zdravstvenu skrb…. Zakon se bavi pitanjima iz djelokruga nacionalnog sportskog saveza umjesto relacijama javnih potreba i olakšica u njihovoj dostupnosti.  Zašto se, primjera radi, u Zakonu tretiraju treneri i suci? Nisu li oni nužno zlo koje se može regulirati u svakom sportskom savezu  temeljem statuta? Zašto je potrebna sportska inspekcija kad u Hrvatskoj djeluje oko 6000, da kažem, dorhovaca - javnih tužilaca s USKOK-om i PNUSKOK-om. Nije valjda sport izvan društva? Naprotiv u svemu dijeli njegovu, pravnu, socijalnu i političku sudbinu. 
 
PROMAŠAJ U PRAKSI DRUŠTVENE DOBROVOLJNOSTI
 
Svi sportski savezi  imaju iste probleme, ali oni što se odnose na, recimo,  Savez skokova u vodu, streljaštvo ili na dizanja utega, nemaju fokus javnog interesa koji, iz razumljivih razloga,  ima nogomet s približnim brojem klubova koliko ih čine svi sportovi zajedno.
 
Ne bi vjerovali, ali svi zakoni o sportu pisani su samo zbog nogometa. Prvi zakon je pisan da bi se legalizirali prekršaji što ih je tolerirala praksa političkim, a ne financijskim zahtjevima. Sjeća li se još netko termina: „korisnih malverzacija.“ ? Nije bio u pitanju  Zakon o sportu nego nogomet u njemu što djeluje svojim specifikumom  u siromašnoj i prezaduženoj državi. Drugi zakon (sa svim izmjenama i dopunama) pisan je namjerom da se nagomilani dugovi nogometnih klubova prema državi prebace na lokalnu upravu. Državi se ne smije biti dužan. To što se država zadužuje i što se nad zaduženim građanima vrši bilježnička ovrha nije predmet diskursa. 
 
U razdoblju prebacivanja dugova nogometnih klubova na lokalnu upravu  pojavila su se pitanja među kojima su dominirali pojmovi profesionalizma, dioničkih društava, trgovačkih društava, preoblikovanja i sličnih doskočica maštovitih tvoraca legislative koja bi se mogla nazvati: kako izbjeći dugove i promijeniti upravljačku strukturu a da sve ostane isto.
 
Nogometnoj nevladinoj, nepolitičkoj, i dobrovoljnoj sportskoj udruzi zakonom se pojavila politička, a ne sportska dihotomija ili potrebna podjela zakonskih i statutarnih odredbi.  Zakonski okvir u koji se želi staviti nogomet s brojnim nedefiniranim pojmovima postao je politički a ne sportski problem. O tom problemu danas svjedoči NK Hajduk kojeg su u preoblikovanju (pretvorbi), sjeća li se netko, svi spašavali. Postao je doslovce pravni poligon eksperimentiranja u preoblikovanju iz kojeg se ni dan današnji nije u stanju osloboditi pametovanja, pa onda umjesto da „ljubitelji“ osmisle kako doći do novca uporno smišljaju intrige kojima se nedostižna konkurencija destruira svim mogućim i nemogućim sredstvima. Nisu li splitski navijači postali instrument što se koristi po potrebi od ljubavi do mržnje. Išlo se tako daleko da se destruirala i nacionalna momčad ispisanom svastikom na poljudskom stadionu čiji su autori ostali do dana današnjeg misterija ali ne i smisao onih što u provokaciji osim izvršenja ništa, ama baš ništa ne razumiju.
 
SAMO SPORTAŠ MOŽE BITI PROFESIONALAC U SPORTU
 
Piscima zakona nikad nije palo na pamet; oni jednostavno pojma nemaju, da je prvi uvjet za zakonsku osnovu napraviti razdjelnicu između amaterizma i profesionalizma u sportu. Nitko nije u stanju navesti ni jedan profesionalni sport, a bogme ni amaterski sport. Takvi sportovi ne postoje! Jednako tako ne postoji ni vrhunski sport! Ne postoji ni amaterski, a ni školski i sveučilišni sportovi ne postoje! Ti sportovi postoje samo u Zakonu o športu!
 
Samo sportaš može biti profesionalac u sportu baš kao što se  učenik i student ne bave školskim i studentskim sportom nego izabranim sportom u školi ili na fakultetu.  Profesionalni sportaš ne mora biti vrhunski ako ima ugovor, baš kao što i sportaš amater može biti vrhunski sportaš ako postiže međunarodno vrednovane domete bez profesionalne obveze. Da glupost bude veća valja ustanoviti da u Hrvatskoj amateri, a to su osobe koje za svoju aktivnost (treninge ili poduku) plaćaju članarinu. Taj, od članarine klupski prihod, ne izlazi iz okvira kluba.  Zar zakonodavac ne bi bio dužan, ako u sportu ne želi sivu zonu, obvezati klubove koji ubiru članarinu da njen dio uplate republičkom sportskom savezu bar za  vrijednost članske iskaznice, kako bi i sportski savez znao koliko ima članova.
 
U spomenutoj, volim reći, pojmovnoj anarhiji nastali su svi naši zakoni kao hrpetine nedefiniranih pojmova koji više služe političkoj borbi što se svodi na objede i optužbe koje osmišljava i promovira politika, ma kakva ona bila. Ta se politika vodi izvan dosega dobrovoljne, nepolitičke, neprofitabilne i nevladine sportske udruge.
 
S kojim se pravom javlja politička stranka, navijačka horda ili medijski ostrašćena kritika kad traži odgovornost bilo kojeg sportskog saveza za sve što se događa unutar njene sportske autonomije?  Nisu li sportske udruge birane temeljem statuta, a zastupničke u Saboru temeljem Izbornog zakona utemeljenog Ustavom Republike Hrvatske? Kao što sportske asocijacije mogu biti nezadovoljne radom političkih stranaka pa i samog parlamenta, tako isto mogu biti političke stranke i saborski zastupnici nezadovoljni stanjem u sportu ili u nekim njegovim dijelovima. Zbog toga ni sportskim predstavnicima, ni političkim predstavnicima nitko nema pravo osporavati legitimitet ostvaren legalitetom  izborne procedure.  
 
U Saboru nije ništa manje izraženo nezadovoljstvo njenih zastupnika nego li u nogometnoj organiziranosti njenih klubova i njihovih predstavnika, navijača i medija. Potonji,  umjesto da formiraju,  manipuliraju javnim mnijenjem. 
 
Da postoji valjan Zakon o športu kojeg se Hrvatski nogometni savez ne drži (u nastavku teksta HNS) onda ne bi dobio kritike od Državne uprave za sport nego primjerene sankcije zbog nepoštivanju zakona. Budući da HNS-u nije jasno na što se odnosi kritika, odgovorio je tom istom Uredu da se drži Zakona o športu koji je moguće različito tumačiti, a samim tim i primijeniti. Očito je riječ o tehničkoj strani koja ne dovodi u pitanje legitimitet izbora svih njegovih tijela prema Statutu HNS-a kojeg je verificirala Državna uprava nadležnog ministarstva. Pobogu ljudi pa svi sportski savezi kao i HNS nisu registrirani u Državnoj upravi za sport.
 
OBJEKTI NICALI U INAT PAMETI PRED KOJOM JE STRUKA  MORALA USTUKNUTI
 
Zakon o športu se bavi nepotrebnim stvarima. Upušta se u dobrovoljnu, nevladinu, nepolitičku i neprofitabilnu djelatnost. Ulazi u prostor koji isključivo pripada svakom nacionalnom sportskom (republičkom središnjem) savezu osim ako netko ne misli da nogomet, košarku, atletiku ili boks više voli republička administracija od onih koji se bave izabranim sportom? Tko će objasniti zašto se zakon bavi pitanjem, recimo,  sudaca i trenera, a ne i učitelja skijanja. Zakon čak zanemaruje pitanja na koja nije u stanju utjecati bez državne politike, inače, dužne skrbiti o sportu kao javnom interesu. Zar zakon ne bi bio dužan braniti izgradnju sportskih objekata koji traju koliko i materijal od kojeg su izgrađeni. Ne za sport nego za sportsku priredbu nakon koje objekt proizvodi troškove ili propada. U nas su zahvaljujući nekulturi nicali objekti u inat pameti pred kojom je  struka  morala ustuknuti. Većina sportskih objekata nisu izraz demografskih analiza, koncepcijskih postavki i drugih, na gospodarskim spoznajama, utemeljenih projekcija. Objekti, bar u Zagrebu, svjedoče o urbanističkom nemaru, jer su izgrađeni u tvorničkim i na drugi način neprimjerenim okruženjima, a da ne kažemo koliko zbog presijecanja vrpci.
 
Tko se bavi olakšicama za korisnike sportskih objekata ili za one koji su ih dužni u interesu građana održavati? Zašto je  zdravstvena zaštita sportaša, koji troše zdravlje za aplauze, prepuštena njihovoj popularnosti? Zašto nisu ustanovljeni popusti za putovanja kad se zastupaju nacionalni interesi? U čemu se očituje autonomija dobrovoljne, nevladine i nepolitičke udruge? Zar frazom da je sport djelatnost od posebnog državnog interesa?
 
Zakon o športu je hrpetina nedefiniranih pojmova kojima su se bavili činovnici i dio „uvaženih“ koji o sportu znaju koliko i vozači zaprežnih vozila o putovanjima u svemir. Nemoguće je, protuprirodno čak,  sportove što imaju potporu (i to različitu) tržišta i sportove koji isključivo ovise o proračunu staviti pod isti pravni okvir sve dok se ne definira, odnosno, dok se ne napravi razdjelnica sportaša amatera i sportaša profesionalca.  Nepojmljivo je, čak strašno, da se umjesto sportaša amatera i sportaša profesionalca uvode pojmovi profesionalnog, amaterskog ili vrhunskog sporta.
 
HRPETINA NEDEFINIRANIH POJMOVA
 
Piscima zakona nije jasno da profesionalac u sportu nije zanimanje i da osoba ne mora biti vrhunski sportaš da bi se sportom bavila profesionalno, baš kao što vrhunski sportaš može biti amater.  Za ovu prigodu nema smisla posebno isticati da ima sportova u kojima su profesionalci višestruko bogatiji od sportskog saveza (nogometni reprezentativci, tenisači) za koji nastupaju?!
 
U našem sportu još uvijek nije jasno tko je odgovoran za granicu što u sportu dijeli znanje od neznanja, uspjeh od neuspjeha, profesionalno od amaterskog, društveno od privatnog, nacionalno od lokalnog. Bilo bi korisno obratiti pozornost i po mogućnosti ustanoviti meritum onih koji participiraju u stvaranju zakona o sportu.
 
Od svega spomenutog samo je strašnija krilatica „sport – sportašima“. Valjalo bi ju prihvatiti kad se bolnice budu povjerile bolesnicima, a ludnice luđacima baš onako kako su i tvornice pripale radnicima, a zemlja seljacima.
 
PIŠE Željko Mataja, član HZSN