Nakon čak 48 godina provedenih u Sportskim novostima dugogodišnji novinar, glavni urednik i direktor Janko Goleš otišao u mirovinu – piše Anton Samovojska, novinar SN.
 
Janko Goleš u srijedu, 17. siječnja 2018., nije došao na posao. Goleša nema! Pa to je bilo svjetsko čudo. Koje se, nažalost, jednom moralo dogoditi. Janko je otišao u mirovinu. Nakon 48 godina vjernosti Sportskim novostima Janka nema u redakciji. To ne pamtim. On u redakciji nije bio samo kad je bio teško bolestan, a to je bilo kad je morao na operaciju oka ili kad je u Samoboru palo dva metra snijega. On je dolazio i s temperaturom 39. Jer, što je to - ništa. No takav je bio običaj, i odgoj, u SN. Prvo i najvažnije geslo ovih novina oduvijek je bilo: “Svi za SN i sve za SN.”
 
Sjećam se, i danas s golemom tugom, Tomislava Židaka. Njegov je najduži godišnji trajao dva-tri dana, a i tada bi redakciji dojavio: “Čujte, imam pravu robu.” Tako je bilo u SN. Tako je bio odgojen Janko Goleš, tako je bio odgojen Tomislav Židak, takav je bio još jedan velikan riječi i misli, jedan jedini, neponovljivi Neven Bertičević. No takvi su bili i svi ostali koji su prešli prag SN-a. Najvjerojatnije baš stoga SN opstaje. Na teškom tržištu SN već 72 godine drži kvaliteta i, osobito, radni fanatizam. Drukčije ne može.
 
Atipičan direktor
 
Golešovih 48 godina u istoj redakciji (!), što je - lako moguće - svjetski rekord odanosti, nije se dogodilo slučajem. Goleš je uspio biti toliko dugovječan jer je znao što je novinarstvo, jer je poznavao psihu novinara, jer je u detalj poznavao tehnologiju proizvodnje i prodaje i jer je neobično poštivao kunu. On je stoput okrenuo kunu prije no što bi je potrošio, jer je itekako dobro znao kako je teško tu kunu zaraditi. Njegovi pregovori s tiskarom, tiskom i otpremom glasoviti su. On je pregovarao toliko vješto - što ne čudi, Žumberčanin je - da je uvijek uspio iskamčiti najnižu cijenu i najpovoljnije rokove otpreme.
 
Janko Goleš (rođen, 1. travnja 1945. godine u Žumberačkim Golešima, Općina Ozalj) bio je dobar novinar, dobar urednik i sasvim atipičan, drukčiji direktor.
 
Danas bi svi funkciju kako bi preuzeli bič i vladali. No Goleš je SN promatrao kao svoj dom. Ne drugi, već gotovo prvi. Novinama je vladao domaćinski. Nije se moglo dogoditi da najnakladniji - hrvatska nogometna reprezentacija, Dinamo ili Hajduk - navečer igraju važnu utakmicu, a da njega nema u redakciji. Moglo je, dakako, biti i bez njega, ali on je htio biti siguran da će sve štimati u sekundu. A u novinarstvu sekunde su doista važne. Ako nisi brz, ode zrakoplov, ode kamion i nema ujutro novina na kiosku. Takav je posao, lijep i opako opasan.
 
Janko je u redakciji gasio svjetla i kompjutore. Pazio je na mobitele, pazio je kako se troši papir, vagao odlaske na putovanja. Pričali su “škrt je”. Nije bio škrt, samo je bio šparan. Uvijek s pričuvom na računu, dovoljnom za još jednu godinu života, jer “tko zna kako će biti sutra”.
 
SN, posebne novine, koje su se u najboljim godinama - osamdesetim godinama XX. stoljeća - prodavale bolje no mnogi hrvatski dnevnici, stoga su opstale, Vjesnik, nažalost, nije. Direktore, ma kakvi bili, svi ogovaraju. Ogovarali su i Goleša. Znao je, no nikada nikome nije odgovorio. Njegova je filozofija bila: “Neka pričaju, meni je jedino važno da novine funkcioniraju.”
 
Ovo nije, da se razumijemo, in memoriam, već posveta i zahvala čovjeku koji je svaku izrečenu mu “hvala” potpuno zavrijedio.
 
Janko Goleš u novinarstvo je zakoračio 1969. Prošao je sve stube. Šest godina honorarac, potom je 1975. postao mlađi suradnik, pa reporter, pomoćnik i zamjenik glavnoga urednika, napokon i glavni urednik te direktor Sportskih novosti.
 
Cijeli život Janka Goleša teče pod istim barjakom: sav u sportu, sve za sport. Srećom, takva je i cijela njegova obitelj. Sportska od glave do pete. Pa se može složno živjeti. Bio je rukometaš, pa rukometni sudac. Postao je trener u Lokomotivi. Bio je i desna i lijeva ruka legendarnoga Kreše Pavlina, jednog od najvećih hrvatskih rukometnih umova svih vremena. Lokomotiva je Janku donijela i Božu Vrbanc, ljubav njegova života. Potom je godinama bio i ostao najveći navijač Lokosica, ali i prva lokomotiva kluba (član uprave, predsjednik, najvažniji čovjek u sjeni) bez koje Lokomotiva ne bi bila što je bila i što jest. Bio je i član Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza te koordinator ženske reprezentacije.
 
Goleš, rukometaš od glave do pete, volio je, međutim, i atletiku. U koju je “pao” dekretom Vilka Luncera. Izvješćivao je s najvećih natjecanja, a potom su stizale atletske funkcije. Bio je predsjednik, pa šef stručnog stožera i direktor hrvatske reprezentacije. Na Europskom prvenstvu 1994. u Helsinkiju, Goleš je kao direktor hrvatske reprezentacije pratio put Branka Zorka do prve hrvatske atletske medalje. Goleš je bio direktor atletskog mitinga, Memorijala Borisa Hanžekovića, a 34 godine bio je jedan od glavnih organizatora briljantnoga Krosa SN.
 
Za nula kuna
 
Sve svoje izvannovinarske aktivnosti Janko je obavljao volonterski. Za nula kuna. Za netaknutu, neumrljanu ljubav. Za, ako ljudi primijete njegovo djelo, Nagradu “Franjo Bučar” koju je napokon i dočekao. Prvo je 2011. uvis podignuo godišnju Nagradu “Franjo Bučar”. A 2015. primio je i “Bučara” za životno djelo. Kad se zahvaljivao uime velikana - do njega je, primjerice, stajala Đurđica Bjedov, najbolja hrvatska plivačica svih vremena - kazao je: “Hvala vam uime nagrađenih”, da bi uslijedio izravni tipičan golešovski dodatak: “Molim vas, dajte sportu više novca. Imamo krasnu djecu, neviđene talente. Vjerujte, nema boljega uloga za ovu državu od uloga u njih.”
 
Janko Goleš izvješćivao je za Sportske novosti, između ostalog, s petnaestak svjetskih i europskih atletskih prvenstava. Istodobno s funkcijom direktora Sportskih novosti d.d. obnašao je i funkciju direktora EPH Media d.o.o. (Jutarnji list, Globus) EPH Magazini (OK, Teen) te Arene d.d. (Auto klub) i Revija d.o.o. Za uspješno poslovanje Sportskih novosti (među 1% najboljih tvrtki) nekoliko puta bio je dobitnik priznanja Zlatna kuna. On je časni dobitnik Nagrada “Franjo Bučar”, dobitnik je Nagrade HOO -a “Matija Ljubek”, Trofeja Zagrebačkog športskog saveza za životno djelo i Hrvatskog zbora sportskih novinara za životno djelo... Lijep put.
 
Supruga rukometašica
 
Mi smo se svojedobno šalili: Janko je postao atletičar zbog Vilka Luncera, a rukometaš zbog supruge Božene (Vrbanc), briljantne rukometašice, prvakinje svijeta 1973. Napokon, zbog sinova, nogometaša Janka i Drageca postao je i nogometni znalac. Veoma nezgodni znalac. Koji zaleđe osjeća bolje od najboljeg suca. Naravno, šala ostaje šala, ali u njoj se, međutim, kao uvijek, može pronaći i mnogo istine.
 
Janka poznajem četrdeset i dvije vrlo lijepe godine. Često smo pratili iste događaje. Prvi put zajedno smo izvješćivali - Janko za SN, a ja za Vjesnik - potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pratili smo u Zaboku prvenstvo Jugoslavije u krosu (trčanju u prirodi). Bilo je rano proljeće, snijeg se tek topio, patili smo se u blatu do koljena. Pratili smo i samotne maratonske utrke 80-godišnjega Emila Zemljaka, a zajedno smo i bili na rukometu.
 
Ratne sezone 1991/92. oslikavali smo put rukometaša Zagreba do vrha Europe. Bilo je ozbiljnih zgoda. U kasnu jesen 1991. osobito je dramatično bilo u Krasnodaru, ruskome gradu nadomak Čečeniji. Nisu nam dali da u dvorani izvjesimo hrvatski barjak. No, bilo je i vedrih zgoda. Također u Krasnodaru, u kojem je Janko stekao status gentlemana kakvoga nema.
 
Eto kako se to dogodilo...
 
Kad smo toga prosinca 1991. iz Beča sletjeli u Kijev, pohitali smo prema mjenjačnici kaneći promijeniti nešto novca. Janko je bio drugi, a ja treći u redu. Pred nama se odjednom zagužvalo, povisili se tonovi. Neki Amerikanac silom je htio vratiti rublje i uzeti dolare. Gospođa u mjenjačnici objašnjavala je i objašnjavala da se rublje ne mogu zamijeniti za dolare. Što se jednom promijenilo, moralo se potrošiti. Amerikanac, kojemu ništa nije bilo jasno, u jednome se času srdito okrenuo i spazio Janka kako u ruci drži trideset dolara. Zgrabio je, ma bez pitanja, taj sitniš i Janku je pogurnuo sve svoje rublje. A rubalja je bilo ohoho... Bilo ih je toliko da nas je Janko mogao bogovski častiti tri krasnodarska dana. Kad je kupio poklone za obitelj, rubalja je ostalo još toliko da ih je podijelio sretnicima u moskovskoj zrakoplovnoj luci Šeremetjevo.
 
Janko Goleš za “tour de force” svoga novinarskog posla drži izvješćivanje s Drugoga svjetskog prvenstva u atletici (Rim, 1987.). Nimalo neobično. Na tome prvenstvu nizali su se čudesni događaji. Najveći su stigli u nedjelju, 30. kolovoza, u 18.57. Pred prepunim Olimpijskim stadionom u istome času tekla je utrka na 100 metara i završnica ženskoga skoka u vis.
 
Na 100 metara zlato su tražili Carl Lewis (SAD), Ray Stewart (Jamajka), Linford Christie (Velika Britanija) i Ben Johnson (Kanada). Pobijedio je Ben Johnson sa 9.83 (svjetski rekord), a drugi je bio Carl Lewis sa 9.93. Gotovo je istodobno Stefka Kostadinova (Bugarska) postigla novi svjetski rekord u skoku u vis. Sa 2,08 uspela se na 2,09 m. Što stoji već 30 godina! Najbliže je Stefki stigla naša Blanka, sa 2,08 na Hanžeku 31. kolovoza 2009. Sjedio sam do Janka koji je kao lud navijao da Blanka napokon prestigne Stefku.
 
Janko i Stefka
 
Rimska utrka na 100 imala je, naravno, poznati “rep”. Ben Johnson, nakon što je zbog uzimanja nedopuštenih stimulativnih sredstava, ostao bez zlata na 100 m na OI u Seoulu 1988., iste je godine priznao da je i ranije bio do grla u dopingu. Stoga je ostao i bez zlata na SP-u 1987. i svega ostalog što je postigao na najkraćoj stazi.
 
Janko je na atletskoj stazi stekao brojna i krasna prijateljstva. Postao je, među inim, veliki prijatelj s lijepom Stefkom Kostadinovom. Prijateljstvo traje i danas.
 
Janko je bio čovjek s idejom. On je 1982. izmislio Zagrebački SPON, krasan dodatak Sportskim novostima, koji je izlazio jednom tjedno. Urednik toga osobitog dodatka bio je Tomislav Židak. Zagrebački SPON bio je revolucija. U tom dodatku prvi su se put počele objavljivati sportske priče intrigantnijega sadržaja. SPON je odudarao od svega što je tada postojalo u hrvatskom sportskom novinarstvu. SPON je SN-u dao niz osobitih autora. Prije svih to su bili Mario Zorko, Mladen Bariša, Boris Ćosić, Davorin Olivari... mladi novinari koji su i razmišljali i pisali - drukčije.
 
Kako je Janko uza sve svoje radne obveze stizao biti uzoran otac, uzoran suprug, novinar, direktor koji skuplja Zlatne kune, rukometaš, atletičar? Odgovor je uvijek isti:
 
- Sve se može kad se voli.
 
Goleša nema u Sportskim novostima. Nezamislivo. Ne vjerujem da će samo tako prekrižiti 48 godina. J ednom novinar - uvijek novinar. Zvat će on, i pomagati. I savjetom i djelom.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Anton Samovojska FOTO Tomislav Krišto/CROPIX