Priča o prvom profesionalnom sportskom novinaru u Hrvatskoj kojeg su odmah nakon uspostave NDH uhapsili, a zatim poslali u logor – piše Patricia Kiš, novinarka Jutarnjeg lista.
 
- Imao sam četiri godine kad sam išao u zatvor u posjet ocu. Bio je smješten negdje u blizini današnjeg studentskog doma na Trga žrtava fašizma u Zagrebu. Išli smo samo brat i ja. Mama nije smjela s nama. Brat je bio nešto stariji, imao je deset godina, i bio je više svjestan što se događa, njega je sve to pogodilo. Ja toliko nisam bio svjestan, bio sam premalen. Kad me mama upitala kako sam uopće prepoznavao oca, rekao sam da je bilo lako, pa zvao me njuškicom - govori 89-godišnji Milovan Macanović, umirovljeni ton-majstor HRT-a, prisjećajući se oca Hrvoja Macanovića, legende među kolegama, prvog profesionalnog sportskog novinara na ovim područjima.
 
Macanovića su kao uvjerenog antifašista nekoliko puta hapsili četrdesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega je završio u logoru. Dokumentacija o tom slabije poznatom aspektu Macanovićeva života moći će se vrlo skoro pronaći u digitalnoj zbirci Hrvatskog povijesnog muzeja.
 
DVIJE SKUPINE DOKUMENATA
 
Naime, 8. ožujka taj je muzej službeno promovirao stranicu “Sjećanja na 20. stoljeće: Izbor dokumenata iz osobnih i obiteljskih ostavština HPM-a”, koja sadrži više od tisuću dokumenata iz ostavštine pet različitih obitelji: Baj, Javoršek, Sudar, Kumičić i Švob te četiri osobne ostavštine: Milivoja Jambrišaka, Anke Matić, Antuna Antolovića pa tako i Hrvoja Macanovića.
 
Riječ je o malom dijelu građe vezane uz osobnu zbirku koju posjeduje muzej. Dubravka Peić Čaldarović, muzejska savjetnica Hrvatskog povijesnog muzeja, čiji rad stoji iza te stranice, kaže: “Riječ je o odabiru iz opsežne dokumentacije pojedinih obitelji koju posjedujemo, dijelu zbirke koji prikazuje burna zbivanja u 20. stoljeću iz perspektive svakodnevice, obitelji koje su preživjele navedeno stoljeće, svaka na svoj način”. Muzejsko-dokumentacijski centar projekt, pak, najavljuje kao “kontroverzno stoljeće kroz sudbine ljudi”.
 
Ostavština Hrvoja Macanovića sastoji se od dvije skupine dokumenata. Prvu i opsežniju u kojoj se 880 predmeta našlo u osam kutija čine primjerci službenih izvještaja o zatočenicima logora s područja bivše Jugoslavije, nastalih od 1944. do 1945. Dokumente je Hrvoje Macanović, koji je tada bio u funkciji predsjednika Narodnog odbora jugoslavenskih političkih zatočenika logora Ebensee i član Međunarodnog komiteta političkih zatočenika za Gornju Austriju, osobno dopremio iz Austrije nakon raspuštanja logora 6. svibnja 1945. te ih šezdesetih godina ustupio bivšem Muzeju revolucije naroda Hrvatske. Drugi je dio osamdesetak primjeraka pretežno osobnog ili privatnog karaktera nastalih u razdoblju od 1945. do 1975., u kojima su zabilježena sjećanja preživjelih logoraša na zatočeništvo u Mauthausenu, a koje je, kako se navodi, “bivši Muzej revolucije naroda Hrvatske otkupio od Hrvojeva sina Milovana Macanovića”.
 
PLIVANJE I VATERPOLO
 
Hrvoje Macanović rođen je 1. lipnja 1904. godine u Zadru, u naselju Arbanasi. No, kako kaže Milovan Macanović: “Obitelj je zapravo podrijetlom iz Dugopolja. U Zadru je rođen jer su se često selili zbog djedova posla”. U ranoj je mladosti Hrvoje vjerovao da će biti pomorac pa je studirao strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Zagrebu s namjerom da život posveti moru i brodovima. No, još za gimnazijskih dana počeo se aktivno baviti sportom, najprije plivanjem i vaterpolom u splitskom klubu Balun, nakon dolaska u Zagreb atletikom i gimnastikom u HAŠK-u, a povremeno je igrao nogomet za nogometni klub Croatia iz Podsuseda. Paralelno s aktivnim bavljenjem sportom razvijao se njegov interes za sportsko novinarstvo, tako da se već 1923. javlja kao dopisnik splitskog Novog doba, nakon čega dolazi u Zagreb, u Novosti. Novosti su uvelike odredile njegovu karijeru jer je upravo u tim novinama postao prvi profesionalni sportski novinar u ovim krajevima, a poslije i njihov urednik. Također je prvi izvještavao s Olimpijskih igara, a bilo je to 1928. godine, kada su Igre bile u Amsterdamu. Radio je u početku u tiskanim medijima i na radiju, pa je tako kad je održano veslačko prvenstvo Kraljevine Jugoslavije na Savi u Zagrebu, 1929., upravo Hrvoje Macanović bio prvi na ovim prostorima koji je prenosio izravno sportsko natjecanje.
 
Međutim, prvi susret s radijem, kako je kasnije opisao u jednom intervjuu, a na svojim stranicama prenosi Yugopapir, nije doživio kao sportski komentator, nego kao pjevač, preciznije prvi tenor Mladosti. “Studio na Markovu trgu broj 9, u dvorišnoj zgradi, nekadašnjoj konjušnici, bio je tako malen da se i naš reducirani uži zbor od šesnaest pjevača jedva ugurao, a maestro Gotovac nas je na savjet tehničara Vilima Kopse postavio leđima prema mikrofonu da ne probijemo bubnjiće dragim slušateljima.” Tu je i počela njegova ljubav prema radiju. “Kasnije su sportski komentatori i novinari, od Milke Babović preko Mladena Delića, učili upravo od njega”, govori nam njegov sin Milovan, koji je svoju karijeru, iako je izvorno studirao klavir, prema uzoru na oca, gotovo čitavu proveo u medijima, na radiju kao ton-majstor. Milovan Macanović podsjeća i na prijašnju karijeru svojeg oca: “Da, danas ga najviše poznaju kao sportskog novinara. No, moj je otac, koji je govorio više jezika, često putovao, bio je i diplomatski novinar, pratio je izaslanstva kraljeva. A moj stariji brat, koji više nije među nama, upravo je prema uzoru na oca, kasnije studirao jezike”.
 
Tridesetih se godina Hrvoje Macanović oženio Marom rođenom Gavrančić, i dobio dva sina. Prema sjećanju Milovana Macanovića, često su im doma dolazili njegovi kolege, primjerice Ive Mihovilović, s kojim je bio blizak i radio u Novostima. U arhivi koju je ostavio mogu se pronaći i fotografije Macanovića kao 33-godišnjaka, snimljenog u odijelu s maramicom u lijevom gornjem džepu, baš iz tog razdoblja. Otac je bio zaljubljen u svoj posao, puno je radio, a “kada je radio, naviknuli smo da ga puštamo na miru”, govori dalje Milovan Macanović. Kuća je bila, nadodaje, dupkom puna knjiga. Dok razgovara s nama, sjedi na fotelji koja mu je ostala iza Hrvoja Macanovića, i u kojoj je njegov otac često znao sjediti. I fizički nalikuje svojem ocu, vidljivo je s crno-bijele fotografije na zidu, na kojoj su njegov otac i majka. Čuva i nekoliko karikatura svojeg oca, vrlo uspjelih; trudili smo se, no nismo uspjeli rekonstruirati autora tih karikatura. Macanović navodi, dalje, kako njegov otac “nikako nije bio šutljiv čovjek, no o razdoblju života koje je uslijedilo četrdesetih godina rijetko je govorio, gotovo nikad”.
 
Hrvoje Macanović rat je dočekao kao glavni urednik Novosti, no brzo je smijenjen s te pozicije, a potom i uhapšen. Naime, nakon utemeljenja NDH u travnju 1941., otpušten je iz uredništva Novosti s tridesetoricom svojih kolega, nakon čega više od godine dana ostaje bez zaposlenja, a njegova četveročlana obitelj bez stalnih prihoda za život. U kolovozu te iste godine prvi put je uhapšen sa suprugom Marom. Na stranicama HPM-a tumači se kako je “prema svemu sudeći, uhapšen upravo radi obitelji njegove supruge, čiji su stric Zvonimir te otac Oton i brat Milivoj - inače ugledni zagrebački odvjetnici baš u to isto vrijeme također bili podvrgnuti istragama u ustaškom zatočeništvu”. Sin znamenitog sportskog novinara, pak, govori nam: “On i majka bili su antifašisti, vezani uz svoj krug prijatelja, intelektualaca. Razmišljali su o odlasku u partizane. No, netko ih je prije nego što su otišli izdao, i došli su po njih”.
 
GUSTO ISPISAN TEKST
 
Početkom rujna 1942., pak, uspijeva dobiti posao prevoditelja za talijanski, njemački i francuski jezik u izdavačkoj kući Europa, na kojem ostaje uz povremene kratkotrajne boravke u ustaškim zatvorima do konačnog uhićenja od njemačke policije, prvo 7. studenoga 1943., te potom deportacije u logor Mauthausen, u siječnju 1944. godine. Svjedočanstva tog razdoblja nalaze se u fundusu muzeja. Primjerice, u jednom gusto ispisanom tekstu pisaćim strojem Macanović navodi osnovne podatke iz svoje biografije - od mobilizacije u jugoslavensku kraljevsku vojsku krajem ožujka, preko gubitka zaposlenja odmah nakon uspostave NDH u travnju 1941., te povremenih internacija u ustaškim zatvorima tijekom 1943., do transporta u logor. U drugom, jednako gusto ispisanom tekstu, iznosi podatke o postupcima i ponašanju Magnusa Kellera, starješine SS Arbeitslagera Solvay Kalksteinbergwerk - Ebensee, opisujući pritom stravične detalje iz svakodnevnog života logoraša u Mauthausenu. Magnusa Kellera, koji je u zatvoru imao svoju “bandu egzekutora” Macanović opisuje slikovito: “To je četrdesetogodišnji visoki krupni Bavarac, rijetke svijetlokestenjaste kose, sivih svijetlih očiju, vrlo crven u licu. On je spadao prema svom hapšenju u kategoriju “političkih zatočenika”, i o njemu se još u logoru govorilo da je nekada bio socijaldemokratski mjesni funkcionar u Bavarskoj, ali po svom cijelom ponašanju u logoru, po brojnim ubojstvima i mučenjima koja je izvršio, po društvu koje je birao, stalno s kriminalnim zatočenicima i s najgorim ološem u logoru, to je tipični ubojica i ratni zločinac, prvi pomoćnik SS neprijatelja čovječanstva. Po zanimanju je Magnus Keller automobilski bravar”.
 
Donirao je i popis na kojemu se nalaze podaci o narodnosti, prezimenu i imenu, datumu i mjestu rođenja, zatočeničkom broju i datumu smrti za 259 logoraša koji su od 6. listopada 1944. do 18. travnja 1945. ostavili živote u radnom logoru St. Valentin. Sačuvan je, i muzeju doniran, i tekst Zapisnika Centralne gradske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača od 27. kolovoza 1945., koji sadrži detaljno svjedočenje Hrvoja Macanovića protiv ratnog zločinca Heinricha Ludwiga. Također, i Macanovićevo potresno svjedočanstvo o tome kako su u logoru Mauthausen “posebni ljudi za to određeni ubrzavali smrt onih bolesnika za koje nije bilo nade da će skoro ozdraviti i ponovno raditi”.
 
IZ LOGORA SU GA SPASILI AMERIKANCI
 
Iz logora su ga, tumači dalje njegov sin “spasili Amerikanci”. Nakon oslobođenja i povratka iz logora Hrvoje Macanović bio je nastavnik Više škole za fiskulturu u Zagrebu, jedno vrijeme i u funkciji zamjenika njezina dekana, a potom radi kao urednik Narodnog sporta. Pedesetih postaje urednikom sportskih emisija na Radio Zagrebu i Televiziji Zagreb. Prvi put je nastup imao na televiziji 23. prosinca 1956. godine. Kako se kasnije prisjećao: “U televizijskom dnevniku izgovorio sam komentar ‘slabosti našeg nogometa’, i kada danas čitam te bilješke, vidim da sam bio dalekovidan prorok”.
 
Bio je i prvi tajnik Saveza sportskih novinara, tajnik Jugoslavenskog olimpijskog odbora, a kao sportaš, trener i sudac bio je aktivan u desecima sportskih klubova. Istovremeno se intenzivno bavi popularizacijom sporta, posebno organizacijom radničkih sportskih igara i razvojem masovne fizičke kulture, za što je primio mnogobrojna priznanja. Bio je, pedesetih, također jedan od scenarista filma “Plavi 9”, u režiji Kreše Golika. Podsjetimo kako je riječ o jednom od filmova sportske tematike u povijesti domaće kinematografije, prati život Tončija Fabrisa, centarfora Dinama.
 
Macanović je sudjelovao i u utemeljenju i izradi Enciklopedije fizičke kulture 1964. od 1972. koja je objavljena u izdanju Leksikografskoga zavoda “Miroslav Krleža”. Da čitavo to vrijeme profesionalnog uspona ne gubi kontakt s logorašima, svjedoče brojne prepiske pismima i razglednicama koje se nalaze u logoru, među kojima je, primjerice, ona na kojoj je predstavljen međunarodni praznik rada simbolima pobjedonosnog saveza radnika i seljaka, a umetnuta je u kuvertu s portretom Lenjina.
 
Bio je neumoran, preminuo je na radnom zadatku na Malom Lošinju, odakle je izvještavao s novogodišnjih natjecanja u podvodnom ribolovu. Njegova obitelj po majci je bila s Malog Lošinja. Inače je i najviše volio izvještavati s tih natjecanja, tako da je umro radeći posao koji je radio. Umro je, dakle, 4. siječnja 1980. godine, samo nekoliko sati nakon posljednjeg izvješća za Radio Zagreb.
 
PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE Patricija Kiš FOTO Boris Kovačev/ Cropix i privatni album