Sjećate li se Boška Božića, legendarnog Pepsija? Zacijelo se pitate kamo je nestao taj osebujni i jezičavi košarkaški trener?  – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
 
Već neko vrijeme ga nema na košarkaškim utakmicama, a tomu je tako ne samo zato što je svojedobno izguran iz kluba koji je stvorio (KK Zagreb) već i zbog izvjesnih problema sa zdravljem koji su ga snašli Pronašli smo ga u Domu za starije i nemoćne osobe na Vrbiku, što ne znači ni da je jako star (tek mu je 65) ni da je onemoćao. Štoviše, u svom se stilu šali, a uvijek je bio duhovit, pa nam kaže:
 
– Ovdje sam u domu predsjednik omladinske organizacije. Ja sam još junior
 
Pepsijeva glava je i dalje jako bistra, no noge i kukovi ga trenutačno ne služe najbolje, on kaže privremeno, pa je to razlog zašto je u domu.
– Ja i dalje imam svoje životne planove i ne mislim se ovdje dugo zadržati. Zapravo, ovo mi je prolazna stanica sve dok se ne oporavim od operacije kuka. S obzirom na to da sam živio sam, dom sam izabrao zbog medicinske njege. Zbog problema s dijabetesom prije godinu dana imao sam zahvat na prstima desne noge, no kako sam tijekom oporavka pao i slomio kuk, morao sam potražiti dodatnu njegu. U trenutku pada bio sam sam kod kuće, pa sam puzao po stanu k’o Bata Živojinović u partizanskim filmovima. No, ubrzo su došli i sinovi koji su me, inače, često posjećivali, a jedan mi je čak dolazio i kuhati, no nisam htio biti opterećenje svojim dečkima koji su u najboljim godinama. Osim toga, ovdje se i ja osjećam komfornije jer mi mjere šećer tri-četiri puta dnevno pa imam i prilagođenu prehranu. 
 
Pepsi danas žali što nije bio uredniji kada je posrijedi briga o samome sebi jer mu se ovo s dijabetesom zacijelo ne bi dogodilo. 
– Rastao sam se od bivše supruge koja se vratila u Njemačku s mojim najmlađim sinom. Ostao sam sam i slabo sam pazio na sebe, naručivao brzu hranu i slično. Kada sam bio na pregledu u Klinici Vuk Vrhovac, rekli su mi da sam u životu imao i infarkt kojeg se ja ne sjećam. No, s obzirom na to kojim sam se poslom bavio, ni tome se ne treba čuditi. Čak mi je i majka jednom rekla: “Sine, što si ti Bogu skrivio kada se baviš tim poslom.” Sada se pokušavam držati nekih regula jer želim doživjeti 90 i nešto. Želim još uvijek pomoći svojoj djeci, a nisam ni košarku zaboravio. 
 
KOŠTAO ME NEUREDAN ŽIVOT 
 
Jesu li njega zaboravili prijatelji? 
– Bili su kod mene Zula, Poljak, Sesar, Čutura, a Zadravec i po nekoliko puta. No, znate kako je s posjetima. Oni valjaju i ne valjaju. Dok su kod tebe, lijepo ti je, no oni dođu i odu, a ti ostaješ. No, kao što rekoh, neću ja još dugo biti ovdje. Imam ja drugih planova.
 
Ima li onih koji ga ne posjećuju, a očekivao je da će ga doći vidjeti?
– Ni za koga mi nije žao, barem imam priliku uvidjeti tko mi je bio pravi prijatelj, a tko nije. Iz KK-a Zagreb došli su me posjetiti direktor Božanić, trener mlađih uzrasta Tesla, nazove me tajnica Vlasta, bio je i vođa navijača... 
 
Javljaju li se ljudi ih HKS-a? Pitaju li ga za zdravlje?
 – Tajnica Dragica Poljak bila je kod mene, a oba su me Vrankovića pozdravljala posredno, a i slali su mi poruke. No, zato sam se čuo sa Željkom Obradovićem, Mutom Nikolićem, Draganom Šakotom te Duletom Vujoševićem, koji također ima izvjesnih zdravstvenih problema. 
 
Tijekom razgovora pitali smo Pepsija koliko smijemo spominjati njegovo zdravstveno stanje.
– Ne želim ništa skrivati. Nisam na odvikavanju od droge ili na liječenju od alkoholizma. Iza svega što sam napravio stojim pa tako i iza toga nedovoljno odgovornog ponašanja prema vlastitu zdravlju.
 
Pepsi ne samo da je optimističan kada je riječ o njegovu zdravlju nego taj optimizam širi i na druge pa je tako jednoj defetističnoj gospođi u dobrom fizičkom stanju zabranio da mu govori da ona jedva čeka da skonča. 
– Ne volim da itko oko mene bude defetističan. Smeta mi to. 
 
Defetist nije bio ni kada je bio trener Zagreba, kluba koji je uzdigao do razine jakog domaćeg prvoligaša i koji je morao napustiti.
 – Iz Zagreba sam otišao 1999. godine, nakon što sam tom klubu posvetio 30 najboljih godina svog života. Kako u klubu dugo vremena nismo dobivali stipendije i plaće, tadašnjem sam predsjedniku Čoviću na jednoj sjednici Upravnog odbora kazao da bi i moja djeca jela banane. Tu sam mu pogodio taštinu pa me zvao na sastanak, što je završilo mojim povlačenjem s pozicije prvog trenera. Inače, taj moj dugi jezik, koji nema kočnica, puno me puta skupo stajao pa je tako bilo i taj put. No, da sam se mijenjao, ne bih više bio Pepsi kakvog svi znate. Gdje god sam se trebao sagnuti, ja nisam iz inata, a možda i zbog bahatosti.
 
 A nju je povukao vjerojatno s ulice jer se kao mladac družio sa žestokim momcima. 
– Kada bih vam sve ispričao što sam radio, i danas bi me možda netko mogao tužiti. U to vrijeme družio sam se i nogometašem Zagreba Perom Močibobom, koji je bio na glasu kao vrlo nezgodan tip. Nije bio kriminalac, ali je bio na glasu kao hrabar i žestok momak. Na žalost, neki su prijatelji, trojica, poginuli, stradali su u Nizozemskoj, a na taj put sam trebao ići i ja, ali srećom nisam. Kada su oni stradali, ja sam se potpuno posvetio košarci. Kada se sjetim svega toga, mogu reći da me je košarka spasila.
 
Posvetio se i KK-u Zagreb i boli ga kada vidi na kako je niske grane spao, a on ga je podigao na noge te ga i danas zove svojim četvrtim sinom. 
– To vam je kao da imate svoje dijete za koje vam, kada uđe u 20-e, netko kaže da to više nije tvoje dijete i da ti ga oduzima. 
 
Okušao se tada kao trener u Poljskoj, no ni ondje nije imao sreće s predsjednikom kluba. 
– Taj Slupsk imao je predsjednika prevaranta koji je te godine promijenio četiri trenera, i to tako da je svakom od njih dao po jednu plaću. Slupsk mi je ostao dužan 70 tisuća dolara, no nisam siguran da taj klub uopće više i postoji. Poslije sam čuo da je predsjednik završio u zatvoru jer je “izmajmunirao” oko četiri milijuna dolara. 
 
ZULA ĆE BITI DOBAR IZBORNIK 
 
U Poljskoj je trenerski pečalbario i njegov bivši igrač, a danas novi izbornik muške košarkaške reprezentacije Dražen Anzulović. 
– Zula mi je bio igrač dugi niz godina i on meni i danas govori “treneru moj”. Odličan je šuter bio. Pametan igrač. O njemu mogu reći samo najbolje. Nadam se samo da je u ovim zrelijim godinama uspio ostaviti svoj ego iza sebe pa, ako jest, mogao bi biti dobar izbornik. Prošao je trenersko odrastanje, konzumirao je puno situacija i čini se da je prilično hrabar kada se uopće usudio uzeti reprezentaciju u ovakvom stanju u kvalifikacijama za SP. Jer to je posao koji mu njegovi najbliži sigurno ne bi preporučili. 
 
Pepsi vrlo dobro zna što to znači biti izbornikom jer je i sam to iskusio, 1999. na Eurobasketu u Francuskoj kada je s Hrvatskom bio 11. 
– Naslijedio sam Skansija, koji se sam povukao nakon Eurobasketa 1997. Na žalost, ja te godine nisam mogao računati na Stojka Vrankovića, Perasovića, Rađu, Komazeca, Kovačića, Sesara pa ni Rimca, kojem sam se zahvalio nakon što mi se nije pojavio na posljednjem treningu. Sesara pak nisam htio voditi jer je propustio 70 posto priprema pa da mi netko ne predbacuje da forsiram miljenika. 
 
Je li Pepsi tada mislio da će mu biti dovoljno da ima jednog igrača ekstraklase poput Kukoča za dobar rezultat? 
– Znao sam da Toni može biti igrač prevage, no bio sam svjestan da nam nedostaje snage na centrima. Toliko sam s tim kemijao da sam se prekemijao pa sam u utakmici protiv Turske stavio Zadravca da čuva Bešoka. Nisam imao koga jer Vujčić je igrao slabo, a Prkačin je bio tek nadolazeći igrač.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Tomislav Miletić/Pixell