Hrvatsku do naslovnica svih najutjecajnijih svjetskih medija doveo čovjek koji je bio panično, ponoćno rješenje – komentar Marija Zorka, glavnog urednika SN.
 
Zlatko Dalić ne bi vodio Hrvatsku da Finac Soiri lani u listopadu na Rujevici, u 90. minuti, nije zabio pogodak za šokantnih 1:1 zbog čega smo se našli u izgubljenoj situaciji za plasman za SP. On je bio panično, ponoćno rješenje.
 
Koliko je velika pobjeda Hrvatske nad Argentinom? Vjerojatno puno veća nego što u ovoj opijenosti možemo i zamisliti.
 
U medijskom, javnom odjeku u svijetu ta pobjeda zvučnije je odjeknula od istovjetnog trijumfa 3:0 nad Njemačkom u Lyonu 1998. godine, naprosto zbog toga jer smo u 2018. godini.
 
Hrvatsko razmontiranje Gauča top je vijest dana od CNN-a i BBC-a do svih najutjecajnijih sportskih medija. Prije dvadeset godina nije bilo smartphonea, društvenih mreža, ni pokrivenosti TV slikom kao danas, nije moglo biti tako brzog i sveobuhvatnog širenja informacija do svakog kutka planeta.
 
Navečer iza 22 sata doslovno nije bilo nikoga u svijetu - a tko zna da postoji igra zvana nogomet - da nije znao kako je Hrvatska deklasirala Argentinu i da je Modrić zasjenio Messija.
 
Mi još uvijek ponavljamo mantru da je nogometaš Davor Šuker najpopularniji Hrvat u svijetu. Bio je u svoje vrijeme, ali danas je najpoznatiji živući Hrvat Luka Modrić. Tko god zna za Ronalda i Messija, zna i za Modrića. I svi znaju što je u nogometnom smislu Argentina: to su Di Stefano, Maradona i Messi, Menotti i Kempes, dvaput prvaci svijeta, to su Bombonera, Boca Juniors i River Plate... Nogomet je Argentincima uistinu religija, pa postoji i bizarni Maradonizam, crkva u Rosariju koja se klanja bogu Diegu. Ne čudi što su na argentinskim zastavama zajedno slike pape Franje i nogometnih “svetaca” Maradone i Messija.
 
U brojkama Argentina ima 44 milijuna stanovnika, Hrvatska više od deset puta manje. Argentina ima 2,7 milijuna nogometaša, Hrvatska gotovo 20 puta manje, oko 130.000 igrača. Argentina je uz Brazil najveći izvoznik nogometaša, masovni rasadnik talenata, pa praktički nema kluba u vrhunskim, bogatim ligama koji nema svog argentinskog majstora lopte.
 
O veličini zemlje da ne govorimo, mi smo 50 puta manji i gotovo svi stanemo u Buenos Aires. Računa se da klupsku perjanicu Bocu Juniors u Južnoj Americi i cijelom svijetu prati gotovo 80 milijuna navijača. Omjer navijača u Nižnom Novgorodu zorno je predočio tko je tu nogometni div, a tko patuljak.
 
Brojke i usporedbe za nevjericu, da je uopće moguće zamisliti da jedna Hrvatska takvoj nogometnoj naciji priredi dan žalosti.
 
I još bi to bilo moguće razumjeti, jer čuda se događaju, da tako mala nacija, organizirana i disciplinirana, s jasnom nogometnom strategijom, baci na koljena loptačku velesilu kad činjenice ne bi bile posve suprotne: od problema stadiona i terena, totalne nezainteresiranosti države i politike za nogomet, osim kad im zatreba koja zvučna afera i proces, do nepostojanja stručne politike i do toga da nam pola od 10 klubova sa statusom prvoligaša ima prosjek od dvjestotinjak gledatelja, pa do potpunog siromaštva niželigaša.
 
Kako smo zapravo razmontirali Argentinu?
 
Prvo, igru i momčad vrhunski je pripremio “slučajni”, neželjeni izbornik. Zlatko Dalić ne bi vodio Hrvatsku da Finac Soiri lani u listopadu na Rujevici, u 90. minuti, nije zabio pogodak za šokantnih 1:1 zbog čega smo se našli u izgubljenoj situaciji za plasman za SP. Zlatko Dalić bio je iznuđeno, panično ponoćno rješenje da uleti u zrakoplov za Ukrajinu i pokuša spasiti nemoguće u Kijevu, izboriti pobjedu za dodatne kvalifikacije.
 
Zlatko Dalić kao trener nikad nije mogao dobiti priliku u Dinamu ili Hajduku za kojeg je i igrao, morao je trenersko ime stvarati u Saudijskoj Arabiji i Emiratima. HNS-ovim čelnicima nije bio ni na mapi.
 
Drugo, Argentince je uzdrmao Ante Rebić koji se umalo ostavio nogometa jer nije prošao selekciju u Hajduku. Istu “stručnu ocjenu” na Poljudu je dobio i Luka Modrić, a tek nešto blažu, jedva prolaznu, u Maksimiru otkud su ga slali na kaljenja u Mostar i Zaprešić. Treba li nabrajati “Messije” koji su u isto vrijeme dobivali prilike u bijelom i plavom dresu?
 
Strijelac za 3:0 Ivan Rakitić uopće nije produkt HR nogometa, nikad nije igrao u HNL-u i samo zahvaljujući obitelji i bezuvjetnoj ljubavi prema Hrvatskoj nosi “kockasti”, a ne švicarski dres.
 
Treće i najvažnije, nijedna sportska momčad kao hrvatska nogometna reprezentacija nije toliko na udaru političkih, medijskih i interesnih grupacija unutar vlastite države da je se ponizi i umanji njezin značaj i pozitivni utjecaj na raspoloženje nacije.
 
NEKA SLOBODNO PATE
 
Od agresivnih kampanja za bojkot i da se ne navija za Vatrene, do javnog linča i pritisaka da se “odstrijele” ključne poluge poput Modrića i Lovrena. Kad bismo to pokušali objasniti nekom Argentincu, ne bi shvatio, mislio bi da nam nisu svi na broju. I nisu, jer nešto tako suludo, s druge strane razuma, nemoguće je i objasniti.
 
I četvrto, čudo nije samo pobjeda nad Argentinom, naši Vatreni svakog lipnja od 1996. godine, tek s iznimkom 2010. godine i Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi, na svakom velikom natjecanju razbude i pokrenu naciju, podignu je da se osjeća i sretnom i cijenjenom, uspješnom i važnom u svijetu, pa makar na nogometnom terenu i na tribinama.
 
Tu radost Hrvatima nikad neće uskratiti. Evo, zbog slavlja Vatrenih u svlačionici nakon Argentine uznemirio se i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Izrazio je zabrinutost što su igrači pjevali Thompsonove “Čavoglave”. A manje ga brine što mu sin tinejdžer po Rusiji paradira u društvu kriminalaca i zadnjeg huliganskog ološa. Ako i njima i kome god smeta kako Vatreni i Hrvati slave, neka slobodno pate.
 
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Martio Zorko FOTO Reuters/Murat Sezer, Tom Dubravec/Cropix