Branko Mikša je važna poveznica dviju sjajnih mondialskih generacija: kad su Vatreni osvojili broncu bio je predsjednik, sad je počasni predsjednik HNS-a – piše Branko Stipković, novinar portala Prva HNL.
 
Koliko Rusija 2018. podsjeća na Francusku 1998. godine, što je najviše krasilo onu, a što veliča ovu momčad, prognoza za subotu u Sočiju i finiš prvenstva te druge teme iz fokusa karizmatskog funkcionara.
 
Bio je na sve četiri utakmice aktualnog turnira, bit će i na petoj?
- Da. Na šestoj i sedmoj također!
 
I Branko Mikša putuje čarterom:
- Najčešće krećemo u zoru, u zoru se i vraćamo. Nitko se ne tuži na umor. Ovo su posebni tjedni jer mala Hrvatska blista na velikoj sceni. Hvala Bogu što nogomet opet postaje središnja preokupacija – ne po lošem nego po rezultatu koji sve liječi.
 
Što ga najviše veseli i puni optimizmom?
- Prekrasna atmosfera. Obiteljsko zajedništvo u reprezentaciji i cijeloj ekspediciji plus ujedinjenost s narodom. Svi dišemo kao jedan.
 
Paralela s Coupe du Mondeom je neizbježna?
- Struka ne voli usporedbe. No ja nisam njen dio pa smijem – mislim – kompetentno ocijeniti okolnosti, okruženje, podršku, uvjete, eventualno čak i izglede.
 
Na to smo i računali akreditirajući se za ovaj intervju. Da čujemo?
- Okolnosti su bitno drukčije. Onda je dominirala koncentracija na promidžbu domovine, mlade Republike Hrvatske koja je žudjela za svakom međunarodnom promocijom i podrškom. Sada je nogomet fantastičan segment u službi države i njenog uvažavanja.
 
Podsjeća na kasne devedesete:
- Izbornik Miroslav Blažević uvjerio je poglavara Franju Tuđmana da bih ja koristio kao šef projekta. Bili smo uvjereni da imamo momčad za senzacionalni domet, potican golemim patriotizmom. Bronca je logična posljedica brojnih vrlina, želje i poleta. Kucnuo je čas za reprizu!
 
Ukazuje na zanimljiv detalj:
- Poznata je i priznata naša nogometna škola, snaga talenta i vrijednost koja se potvrđuje više ili manje, češće ili rjeđe. Naravno da je '98. putokaz, ali sazreli su motivi i razlozi da se ponovo stavi točka na „i“. O tome svjedoči izjava Ivana Rakitića „Učinimo TO pa više i ne moramo igrati“, ili Dejana Lovrena „Svih 20 godina priča se o slavnim brončanima, neka se odsad priča i o nama, jednako slavnima!“
 
Mikša konstatira:
- Ja imam tu medalju, no nisam tašt ni ljubomoran. Kamo sreće da ovaj naraštaj ne samo izjednači već premaši kotu kojom se opravdano ponosimo. Da nanovo uzmemo kolajnu, zašto ne i onu sjajniju.
 
To je moguće?
- Svakako. Jer da smo samo sebi slagali raspored, ne bismo složili povoljniji. Situacija je skoro fenomenalna. Nužna je još jedino sportska sreća. Zlatko Dalić i stožernici rade odlično, selekcija je izbalansirana, moćna i zaista se ponaša kao klapa, sinkronizirani svi kotačići hrvatskog stroja. Prema tome, nada je utemeljena, optimizam ozbiljan.
 
Igra je u rasponu od briljantne do solidne, nipošto loša kako sugeriraju neki kritičari?
- Nisam za formulu „Jedan Hrvat – jedan izbornik“. Ne analiziram, kako i bih kad nisam ekspert. Slažem se da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, i da su moguća neočekivana rješenja. Kakvo je, na primjer, prijetilo u sudaru Belgije i Japana neovisno o objektivnom potencijalu.
 
Podsjeća na bolnu hrvatsku praksu s prethodnih natjecanja:
- Na EP-u 1996. u Engleskoj sudac nas je drastično zakinuo u četvrtfinalu s Nijemcima, 12 godina kasnije u Austriji smo nes(p)retno ispali na penale od Turaka, zar nas 2016. u Francuskoj na još jednom kontinentalnom prvenstvu Portugalci nisu eliminirali, a da ni sami ne znaju kako… Pošteno je da se u nedjelju štošta okrenulo na našu stranu pa je doma otišla Danska. Koja ionako nije na razini Hrvatske, ali u lutriji jedanaesteraca uvijek je sve izvjesno to jest neizvjesno.
 
Branko nastavlja:
- Ja sam menadžer opće prakse. U životu sam se bavio svačim, shvatio da je presudno prave ljude u pravom trenutku postaviti na prava mjesta. Nisam se miješao Ćiri, uvjeren sam da se Šuker ne miješa Daliću koji je sukladno svojim spoznajama i uvjerenjima formirao stručni stožer. Pustimo specijaliste da rade najbolje što mogu.
 
Zahvalan je Davoru i nacionalnoj nogometnoj vladi na imenovanju počasnim prezidentom, njega i Mladena Vedriša:
- Dakako da nemam operativne zadatke, no spreman sam pomoći iskustvom, savjetom. Onda i onoliko koliko oni hoće.
 
Nije dvojbeno da je Branko Mikša dobri duh koji inteligencijom, humorom i neupitnom pozitivnošću pridonosi općem ugođaju.
- Ja nisam čovjek sklon šutnji. Možda netko nekad pomisli „Kaj ovaj stari brblja, kaj njake!?“ Međutim, da im doista idem na živce sigurno bi me potjerali već s aerodroma…
 
Na koji će idući put u petak ili subotu dosta prije svitanja, ovisno o planu puta za olimpijski Soči. Što predviđa u kreševu s Rusima?
- Prolaz. Budimo realni i otvoreni: Hrvatska je bolja. Zato nemam ni natruha straha. Siguran sam da smo crnu rupu prebrodili u susretu s Dancima. Dolazi svjetlo. Na stranu 40.000 njihovih navijača, mogu ih pogurati ne i spasiti. Pomoći će naših 5.000. Idemo potpuno rasterećeni budući da smo realizirali sve ciljeve: i plasman na SP, i avanziranje iz skupine, i doskok među osmoricu vodećih. Pretpostavljam da će izbornik igračima reći isto što i prije Argentine: „Istrčite i uživajte!“ A raspolažu svime: znanjem, kondicijom, voljom, inspiracijom. Odlučnošću.
 
Ujesen 2015. bio je u Rostovu na Donu kad je u prijateljskom nadmetanju Hrvatska svladala Rusiju 3:1, sjećanja?
- Potpuna dominacija naših. Razlika u klasi. A nismo bili kompletni. Sumnjam da su, naknadno, domaći toliko napredovali, trenutačno baš ne pokazuju da jesu. Premda ih treba uvažavati. Treba svakoga, to je dio kulture i fair-playa.
 
Mi smo pak svjesni nove povijesne šanse koja sugerira i pragmatičnost, naime, bila bi šteta propustiti spektakularno polufinale?
- Situacija je puno bolja nego prije utakmice s Danskom. Rusima je jasno da nisu u našoj kvalitativnoj ravnini. Pobjeda donosi dva nova nastupa, borbu za medalju. Sve je moguće, sve dostupno, gotovo nadohvat ruci.
 
U završnici bismo najvjerojatnije naletjeli na Engleze pa Francuze ili Brazilce:
- Englesku smo jednom uništili, uglavnom nam odgovara njen stil. Brazil nije tek Neymar, vrlo je opasan, ne i nesavladiv. Svi koji su na ovom turniru vozili na individualnu dimenziju morali su kući. Francuska? Nemojte mi je spominjati. Rana iz poluzavršnice '98. peče, muči, boli.
 
BM tada je podvukao:
- Usprkos vremenskoj distanci drži me ogromna doza sportskog revanšizma. Da u finalu 15. srpnja 2018. igramo s Francuzima i pobijedimo, mogu odmah i umrijeti! Raketa veli da su nakon zlata on i suigrači spremni ostaviti nogomet, ja sam, eto, očerupamo li Galske kokote, voljan preseliti na drugi svijet…
 
Hrvatski nogometaši osim rezultatskih nižu i financijske uspjehe, zasad se zaradilo 17,5 milijuna dolara?
- To je divno. Neka se HNS osnaži pa zahvaljujući i udjelu države posredstvom lokalne samouprave te donacijama Fife, Uefe i sponzora popravi jadnu infrastrukturu. Uskoro će Kup nacija za A-sastave, gdje ćemo dočekati Engleze i Španjolce, u rupi, u štali!? Takve objekte ne zaslužuju ni ponavljači u školi, kamoli visokorangirana svjetska selekcija.
 
 PRENOSIMO portal Prva HNL PIŠE Branko Stipković FOTO Drago Sopta