Član MOO-a, počasni predsjednik HOO-a te ugledni redatelj sa statusom glumca i producenta o predstavama Vatrenih koji su na SP-u postali Srebrni, potvrđujući impozantnu nadarenost, snagu i kvalitetu našeg nogometa - piše Branko Stipković, novinar portala Prva HNL.
 
Bezvremenski Antun - Tonči Vrdoljak, koji je bio i sabornik te uistinu važan politički čimbenik moderne Hrvatske, u startu poriče osobitu bliskost sporta i umjetnosti, utakmice i filma:
 
- Ja sam u MOK-u bio akter komisije za umjetnost i kulturu – zove se tako nekako – i jednom se žestoko sukobio s onima koji tvrde da je sport umjetnost.
 
Zbog čega je to negirao?
- Zbog toga što baš nemaju dodirne točke. Poprište sporta je stadion i sa 100 tisuća gledatelja, dočim umjetnost nastaje noću dok u sobi nitko ne remeti samoću, kad imaš tek papir i nalivpero. Prema tome, posrijedi su dva izbora i jedna sudbina; ista muka, ista patnja. Mogu misliti kako je ove nedjelje bilo (s) nama Hrvatima...
 
Kako je on doživio jednomjesečnu rusku priču?
- Oduševilo me ono što se događalo oko nogometa. Koji doista može skupiti narod, ako je „unutra“, u selekciji, jednaka ideja. Tada nastaje totalna ujedinjenost, kojoj smo upravo svjedočili. Veličanstveno je koliko smo bili unisono spojeni u svakoj akciji,zebnji, uspjehu, reakciji. Jedno tijelo, jedno srce, jedna duša.
 
Rezultat je senzacionalan?
- Nismo očekivali konačnu pobjedu, ali smo se nadali. Nedostajale su sitnice, žao nam je što su presudili detalji: izmišljeni slobodni udarac za nesretni autogol, penal koji to možda nije bio, instinkt vratara da krene u lijevu stranu, a da se bacio udesno ukrotio bi tu loptu.
 
Srebrna medalja na takvom natjecanju bez dvojbe je najveće postignuće hrvatskog nogometa, vjerojatno i hrvatskog sporta?
- Nemojmo zaboraviti prvo olimpijsko zlato, rukometno 1996. na igrama u Atlanti. Tada, neposredno nakon definitivnog oslobađanja domovine, imalo je ogromno značenje i ne manji odjek.
 
Aktualni mondialski rasplet za nas je utoliko važniji i dragocjeni jer smo se na turnir plasirali u teškim, dramatičnom okolnostima, jedva, po formuli „spas u zadnji čas“?
- Nismo se mi teško plasirali, nego nam je bilo teško napraviti reda... Mene impresionira kako se prema nacionalnoj momčadi odnosi Miroslav Blažević, vrlo mudar i iskusan čovjek zaljubljen u Hrvatsku i sve hrvatsko. Zlatko Dalić u njemu je imao istinskog prijatelja.
 
Uvaženi sugovornik pozna sjajnog izbornika?
- Upoznao sam ga na promociji filma o Ćiri, skupa smo sjedili. I, tako, malo pričali. Ostao sam zapanjen njegovom jednostavnošću. On bira riječi, on ne srlja, ne leti. Krasi ga skromnost, odnosno često spominjana poniznost. Kako li se sjetio te prastare katoličke riječi, gdje li ju je izvadio i plasirao!
 
Vrdoljak navodi kad je najbolje dokučio Dalićev neupitni dignitet i moralni integritet:
- Onda kad je onog igrača poslao kući, makar mu je trebao predviđen za dublera Mariju Mandžukiću. Neovisno o silnim izazovima World Cupa i analognim potrebama, šef se odlučio na takvo rješenje svjestan da jedna trula jabuka obično zarazi ostale. Da u konkretnom slučaju osjetljiva narav ne odgovara kolektivu.
 
Je li Luka Modrić, i službena Zlatna lopta, uistinu klasa nad klasama?
- Jest. Genij. Njegov život u stvari je i morao kulminirati takvim dosegom. Život dječaka s kamenjara u zaleđu Obrovca, petogodišnjeg klinca u prevelikoj kabanici koji vrletima čuva svoje ovce i juri za svojim kozama. Znamo kako se odatle do Moskve probijao Zadrom, Mostarom, Zaprešićem, Zagrebom, Londonom, Madridom, kako je putovao i koliko je značio svim svojim klubovima. Ja bih o tome napravio film. Ja ga se sjećam s prijateljskog susreta s Argentincima u Švicarskoj u pripremama za SP 2006. u Njemačkoj. Čim ga je kamera predstavila u krupnom kadru, uplašio sam se da onako sitan neće izdržati među tolikim gladijatorima. Međutim, od tada do sada sve je činio kao da se šali!
 
Kakve su šanse da Antun da snimi storiju o LM-u, voljan je prihvatiti taj zadatak?
- Ma, ako imaš 87 godina prihvaćaš se jedino štapa!
 
Evocira slikovit primjer:
- Moji sinovi Marko i Andro bili su dobri s Draženom Petrovićem. Koji je iz Amerike stigao na reviju Hrvatske i Croatije. Kad smo se sreli i kad ga je spazila moja supruga, procijedila je „Pa što su to napravili onako zgodnom dečku!?“ Bio je, naime, nabijen, satkan od mišića i žila, pravi atlet. Te usput izvijestio kako je tamo s liječnikom, nutricionistom i fizioterapeutom osmislio prehranu ne bi li nabacio nekoliko kilograma, postupno pretvorenim u mišićna vlakna. U protivnom bi se, tjelesno inferioran, odbijao od NBA-kolosa. U međuvremenu su se oni odbijali od njega...
 
Poznato je da su u sličnoj mjeri čelični i Modrićevi listovi. Poluge koje se ne umaraju, koje lome druge.
- Meni se vrlo dopada i mali Brozović, važna karika sa zavidnim učinkom prethodnih tjedana.
 
Marcelo je, veli, radio poput singerice:
- Ni varen ni pečen, ni u navali ni u obrani, u tzv. zrakopraznom prostoru zadužen za svaku loptu – ako je ti ne pokupiš, neće nitko. Čudo.
 
Hoće li napokon Kuća nogometa s gazdom Davorom Šukerom pokupiti poneku pohvalu, poslije ere potpunog omalovažavanja, prigovaranja, optuživanja?
- Duboko vjerujem da je sva ta bulumenta koja se digla protiv HNS-a vođena političkim porivima. I nema veze sa sportom, s nogometom.
 
Kaže da je deplasirana i vika na GNK Dinamo, „tvornicu nogometaša“. Raduje ga što je ovoj nezaboravnoj etapi nemali obol dao i njegov Imotski:
- Ante Rebić je iz Vinjana Donjih, moj prvi komšiluk. Predivan prostor, zvali smo ga Kamenice, pun vode. Tu smo s proljeća dolazili gledati jata roda i lastavica, ujesen ih ispratiti u toplije krajeve. Zauvijek sam zapamtio da sam u Donjim Vinjanima brao visibabe majci za Cvjetnu nedjelju. A iz Gornjih je moja baba Marija, često spominjana lončaruša.
 
Impresija o Rebiću:
- Kako li je zabio Argentini, sjajno, špagom u zraku, fenomenalnim rasponom nogu! Inače, iz Imotskoga je i Ivan Strinić, sasvim korektnog učinka. Da ne podsjećam na stare asove Ivana Buljana i Ivana Gudelja, napose Zvonimira Bobana.
 
Koliko ovo fantastično srebro vrijedi hrvatskom nogometu, za sadašnjost i budućnost?
- Ponajprije vrijedi državi. Koja se ujedinila preko lopte i tih prekrasnih ljudi, prvoklasnih sportaša. Samo čekam da se jave razni oponenti i kritizeri, famozni prigovarači. Oni koji će pod br. 1 uvredama napasti predsjednicu, premda sve svjetske agencije javljaju da se grljenjem naših i suparničkih nogometaša ponašala majčinski. A ima li ljepše i plemenitije osobine?
 
 PRENOSIMO www.prvahnl.hr PIŠE Branko Stipković FOTO Hrvatski nogometni savez