Za početak rasprave postavit ćemo  pitanja što traže odgovor umjesto spekulacija: Je li u osobi Miroslava Blaževića, a od nedavna Zlatka Dalića, sadržana paradigma ponuđenog naslova?
 
Kad je on čudotvorac kojemu se, kao nekad Ćiri, skandiralo: “Ćiro majstore” i koliko ga je dijelilo od one ružne, samo gomili primjerene, pogrde “Ćiro pederu”? Jednoznačni ili pak zapleteni i slojeviti odgovori su više dokaz da je riječ o poslu koji je stjecajem niza okolnosti postao struka, baš kao što bi i sportaš mogao biti na najbližem putu da postane sportski proizvod struke. Ako je sportaš proizvod struke kome pripada slava? Proizvodu ili proizvođaču?
 
1. Je li trener stručnjak ili je umjetnik svojeg posla?
2. Jesu li sportaši proizvod struke ili su stvaraoci (kreatori) svojih tjelesnih sposobnosti i tehničkih vrlina?
3. Jesu li rekreativci, za razliku od vrhunskih sportaša, ljudi koji svojim tjelesnim maksimumom ostvaruju uz isti utrošak energije nisku razinu ili minimum tehničkih ostvarenja?
4. Što je u posljednjih nekoliko decenija unapredilo sportske rezultate: struka koja je koristila znanost ili ju je zlorabila?
5. Postoji li crta koja može pokazati kad je sportaš proslavio trenera i kad je trener proslavio sportaša?
6. Koliko znanstvenih disciplina ili na znanosti ustanovljenih struka čovjek mora ovladati da bi mu se moglo povjeriti treniranje?
7. U čemu bi se razlikovala trenerska akademija od umjetničke što se proteže od glazbe, filma, glume, režije i kamere?
8. Mogu li na akademijama predavati čak i oni koji je nikad nisu završili, ali su se na stvaralački način potvrdili?
 
Zašto sam pristalica uvjerenja da je trenerski posao i moguća titula za njegovo školovanje zvanje? Zato što se zvanja mogu postići imenovanjem kao posljedicom ostvarenih dometa koje praksa priznaje, a institut trenerske akademije dodjeljuje. Stručnost trenera postignuta stupnjevima školovanja praksa će, prije ili kasnije obezvrijediti, pa čak i poniziti. To poniženje ne zavrjeđuju ni treneri, a ni oni koji su ih školovali!
 
Trenerska djelatnost je golem posao i još veći prostor u kojem je teško odgonetnuti što se završenom trenerskom školom postaje ili dobija. Je li trener zvanje koje se može uz školovanje dodijeliti ili je struka koja se može jedino postići stupnjem školovanja? Pitanje je od neba do zemlje:  je li sportaš proizvod tehnološkog procesa koji se uči u školi ili je on, naravno sa svojim rezultatima, stvaralački domet koji se u rekreaciji, slično kao u glazbi, reproducira? Ili je sve, osim stvaralaštva, upitno kad je riječ i o sportašu i o treneru? U sportu uspješni sportaši dobijaju aplauze, a u neuspjesima nije daleko otklon od pameti. Čije pameti? Naravno one pameti koja arbitrira struci.
 
2.Kad bi trenerski posao bio struka, onda toj struci ne bi mogli arbitrirati ili ju, na neki način, provjeravati gledatelji (publika) ili uprave klubova koje su trenere angažirale i, napokon, mediji koji su nemilosrdni! Zar prema struci ili prema osobi?
 
Novinari su nemilosrdni zato što najviše vide, a o onome što su vidjeli najmanje znaju. O struci, o znanju, o vrijednostima i o svemu ostalom se ne može zaključivati temeljem interviewa, pretpostavki i očekivanja, što je publicistički meritum prosudbe kad su u pitanju treneri i sportaši. Izjave se daju ili se interpretiraju tako da bude prihvatljive za javnost, a ovisno o situaciji, i opravdanje pred javnošću. U uspjesima svi žele participirati svojim prilogom, a u neuspjesima traže krivce u sportašima, upravama, sucima i t.d. Gdje je tu stručni meritum? Struka ne tolerira improvizaciju i to je jedan od razloga zbog kojeg bi valjalo dobro promisliti: jesu li treneri stručnjaci ili su umjetnici posla kojim se bave? Slično je sa sucima. Ako su suci stručnjaci moraju li oni imati pravni fakultet ili im je dovoljno znanje nogometne igre? A što je s poštenjem? Najkraće, treneri nikad nisu ovisili o onome što se strukom deklariralo. Eoipso, nedostatak straha od znanja agresivnim čine one što najmanje znaju, odnosno, one koji su još do “jučer” opravdavali angažman XY trenera s visokom plaćom, povoljnim ugovorom i premijama koje, gle čuda, s nepotvrđenim očekivanjima, već “danas” gube svaki smisao, značenje i mogućnost da trener - čudotvorac zadrži karizmu pred upravom koja ne priznaje titule, diplome, zasluge i struku.
 
Uprava /neki izvršni odbor i sl./ kluba prosuđuje što je to uspjeh i što je to neuspjeh! A što je neuspjeh? Je li to, recimo u najpopularnijem sportu, promašeni gol, skrivljen ili obranjeni penal? Možda ozljeda najboljeg igraća? 
 
Što je uspjeh? Zar slučajno dati gol ili bodovni saldo momčadi? Je li uopće mjerljiv uložen trud u dnevno, mjesečno i višegodišnje iscrpljivanje sportaša ili ga čini uložen kapital u kupljene nogometaše? Što je to što jednim “stručnjacima” pomaže, a drugima odmaže u onome što prepoznajemo uspjehom? Što od toga, a možda opet od svega tog, pomalo, čini trenera ovisnikom niza okolnosti u kojima nacionalna momčad ima jednu pretpostavku, a klupske momčadi imaju onoliko pretpostavki koliko ima klubova? ili, što je još kompleksnije pitanje: koliko ima sportova? Što čini trenera u streljaštvu, a što čini trenera u padobranstvu ili biciklizmu? Kao što se razlikuju brzine veslača, sprintera i automobilista tako se razlikuju treneri i po sportovima i pristupom treningu koji ne smije robovati paradigmi stupnjevane škole.
 
Nogometna publika, a i onaj slučajni tv puk, ovladao je praksom koja svjedoči da u velikim klubovima, a oni su u pravilu nogometni, novac određuje uspješnost, a trener umješnost njegova korištenja. Ne samo za ljepotu igre i za slaganje bodovnog salda, već i za tržišne izazove u kojima alea (kocka) postaje agon (natjecanje) a oslonac Božica Fortuna (sreće). 
 
To što je tako, ili što je od prilike tako, u nogometu, nema nikakve ili gotovo nikakve veze s atletikom ili s plivanjem, unatoč činjenici da su svi koji se školuju tijekom školovanja slušali i ispite polagali tako što su se razlikovali u izabranom sportu. Nije li to zorni prikaz da sličnost u različitosti ili pak različitost u sličnosti sportova čini jednu od najvećih nepravdi u sustavu školovanja što se svodi na jednak tretman nejednakih. Koja su tu primjenjiva načela kad nas praksa u izboru darovitih sportaša jednom obraduje, a odmah zatim rastuži zbog činjenice da u sportu nije otkrivena granica s kojom nečije bavljenje sportom što, isprva, polazi od osobnog zadovoljstva, s rezultatima se pretvara u osobnu korist, koja bi jednom trebala biti posljedica sportskog proizvoda, a odmah zatim vrhunskog stvaralačkog dometa. I dok se u stvaralački domet zapliće okrutno, ali perspektivno, tržište u sportski se proizvod upliće znanost s tehnološkim izazovima koji se ne uče, već se kradu i na različite načine čuvaju profesionalnom ili osobnom tajnom. Struka ne priznaje tajne. Ona ih otkriva i primjenjuje jer je svakoj struci bitna istina. U sportu nisu sve istine prihvatljive za javnost, a osobito ne one što se odnose ili se svojim rezultatima oslanjaju na doping. Tko je, napokon, unaprijedio sportske rezultate? Struka koja mora otkloniti svaku primisao na zlouporabu farmacijske proteze ili oni što su uspjeli izbjeći svakoj doping, a samim tim i svakoj moralnoj kontroli?
 
Dakle, brojna su pitanja, a čini se, malo je jednoznačnih i bez apelacija, odgovora s kojima bi se trenerska struka mogla pokriti.
 
Koja je škola primjerena tim izazovima? Ili su možda uspješni i dobri treneri oni koji uspijevaju od svega po malo skupiti i svojom filozofijom ponuditi kao osobni autoritet koji će trajati sve dok se pokazuje djelatnim, učinkovitim, a samim tim isplativim.
 
Polazeći od bilo koje pretpostavke, kad je riječ o školi ili pak o školovanju trenera, ovladavanje vještinom nekog sporta se čini sekundarnim zahtjevom, dok je pristup sportu neka vrst životne filozofije koja će spojiti sve što praksa u nekom trenutku zahtjeva. 
 
Žarko Susić, slušao sam od njegovih, kako se to kaže, atletičarskih pulena - bio je veliki trener, animator i čovjek koji potiče na aktivnost. Leo Lang je svoje znanje crpio iz bogato konzultirane literature. Surađivao je sa stručnim institucijama. Jednom zgodom, kad više nije bio trener, iznenadio me golemim znanjem koje nikad nije isticao. Leo Lang se istim znanjem bavio i u marketingu. Pokojni Aleksandar Seifert bio je tvorac velike vaterpolske “Mladosti” i reprezentativnih uspjeha. Igraći su ga voljeli i bojali su ga se istovremeno. Vladimir Štencl se u Zagrebu mučio, a s reprezentacijom se proslavio osvojivši rukometno zlato 1972. u Muenchenu. U Njemačkoj je nastavio karijeru i ubrzo je proglašen rukometnim carem. Danas ga javno nitko ne traži, ali ga mnogi, baš kao i ja, osobno cijene. Mirko Novosel se povukao s klupe nakon što je proglašen najboljim europskim trenerom i danas nitko ne sumnja u njegove trenerske kvalitete. Boris Volčanšek bio je jedan od najtrofejnijih trenera plivačkog kluba zagrebačke “Mladosti” i od kad je doktorirao bavio se samo teorijom i onom praksom koja ne donosi popularnost. Vjeran Friščić je, van svake dvojbe, jedan od vrsnih učitelja i poznavatelja teniskih izazova, a bio je kao takav izbornik ženske reprezentacije. No, po mojem sudu, najbolji naš teniski trener bio je Nikica Nadali. Nije se dugo bavio trenerskim poslom. Oslonio se na poduku i na organizaciju, jer je duboko svjestan razlike između njegove struke profesora tjelesnog vježbanja i trenerskog zvanja kojemu svi arbitriraju, a njemu do te arbitraže nije stalo. Herman Vukušić je jedan od najtrofejnijih trenera koji je djelovao dok su Stipančić, Šurbek i Čordaš žarili i palili svjetskim stolnim tenisom. Mada nitko ne dvoji o njegovom znanju i sposobnostima, ostat će upitno: tko je koga proslavljao? Velimira Kljajića nije odredila struka, već stjecaj okolnosti u kojima se potvrdio kao lider situacije. Osvojio je zlatnu kolajnu u Atlanti s momčadi kojoj je udahnuo, kako se to kaže, dušu kad su već svi mislili da je ona na izdisaju rukometne klupske slave iz koje su reprezentativci regrutirani. A što tek reći o Anti Kosteliću čija su ostvarenja na razini čuda slična mogućnosti da Eskimi budu prvaci svijeta u vaterpolu.
 
Gdje su njihova znanja, iskustva i zvanja koja im je struka podarila? Tko je, kad je i na kojoj sportskoj školi, bilježio njihove riječi, misli i poticaje? Tko će od njih biti priznati stručnjak, a tko će, poput Dražena Jerkovića, još za života postati legenda?
 
Luku Kaliternu, legendarnog trenera Hajduka nisam poznavao, ali od njegovog, na neki način nasljednika po pristupu treningu i izboru nogometaša, Ante Mladinića - Biće, sam čuo da je Kaliterna govorio da se od loših dasaka brod ne pravi, a ako se i napravi onda je to loš brod. Napokon, što reći o Anti Kosteliću? Školovao se na sportskom fakultetu, a kad su mu u htjeli dodijeliti počasni doktorat kojeg je apsolutno zaslužio, ustanovili su da nije diplomirao.
 
Trenerski je posao uistinu golem, a ono što oni znaju ne bi moglo stati u knjige. Svako vrijeme traži ljude svojeg kova. Međutim, uspješni će treneri biti uvijek i samo oni koji idu nešto ispred onoga što zovemo strukom ili onoga što ide ispred vremena. To uistinu nema smisla uspoređivati s plejadom onih koji se školuju, koji se moraju školovati za ono što zovemo temeljnim znanjima.
 
Međutim istina, kolikogod bila bolna, sastoji se u činjenici da se treningom mora destruirati sve ono što čovjeka upozorava da radi na granici fizioloških mogućnosti. Kad stroj dođe do svojih tehničkih granica, onda se pale žaruljice koje opominju ili im osigurači pregore, ventili se otvore i da ne nabrajamo. U sportu se vrhunski postaje kad se produži rad, otupi bol i odgodi umor. Ozljede i bolesti su jedini signali koje sportaš da bi uspio biti vrhunski mora prezirati, jer treneri i za to pronalaze lijek čije će posljedice, kad tad, osjetiti sportaš.
 
To je jedan od razloga zbog kojeg je trenersko zvanje primjerenije poslu koji je stvaralački i u kojem, baš kao i sve istine i njihove imaju svoj rok trajanja i vrijednosti kojima, umjesto struke, arbitrira publika, uprave i mediji.
 
Unatoč svemu ili baš zbog svega valjalo bi konstatirati da su mnogi treneri ostvarili velike uspjehe jer im njihovo neznanje, recimo, fiziologije nije pričinjavalo strah u nastojanjima traženja nemogućeg. U potrazi za crtom što pomiče fiziološke mogućnosti, s treningom u uvjetima fiziološkog zagađenja, čovjek je bio i ostat će toliko dugo nepoznanica koliko i svemir u svojem beskraju. Lutanje i traženje u svemu tome za struku bi bilo pretenciozno, zahtjevno i nezahvalno. Zašto? Zato što je svaki čovjek neponovljiva zagonetka koju trener na neki način odgonetava kroz proces treninga koji nudi kao izazov da se prevlada sve ono što ga u beskrajnim ponavljanjima čini dosadnim i nezanimljivim. 
 
Dodjela trenerskih zvanja u različitim obrazovnim mogućnostima trenerske akademije, a ne škole, bio bi put kojim bi uspješnima bilo omogućeno da svoja iskustva, viđenja ili snoviđenja ponude kao uzor koji će trajati sve dok se ne pojavi nešto novo i izazovno. Napokon, treba li trenerska škola ili ne? Naravno da treba, ali kao akademija s konceptom školovanja i s izborom predmeta u kojima će predavač aktualizirati pitanja, a ne predmete zato što su u nastavnom programu. Najkraće, instituciju škole i školovanja ne bi trebalo dovoditi u pitanje, baš kao što danas genetika ne dovodi u pitanje nasljeđe. Problem nije u znanosti, baš kao što nije ni u genetici, već je u interpretatorima znanstvenih istina i u svim onim izazovima u kojima neznanje nije smetnja. 
 
Smetnje ne nastaju otkrićima već spoznajom da su mnoga otkrića ostavila samo privid napretka. Ljudi se ne boje neznanja u mjeri kojom se boje istine. Istina, najčešće, kad pogodi cilj, vraća se kao prijetnja onomu koji ju je otkrio ili izustio. S neznanjem je druga priča. Oni koji malo ili nedovoljno znaju lakoćom donose zaključke ili se upuštaju u dubine za koje su plitki.
 
Mislim da ne griješim konstatacijom da su treneri slični umjetnicima koje proslavlja veliko djelo što nastaje u trenutku, a traje kolikoi sportaš na postolju slave.
 
PIŠE prof. Željko Mataja novinar i publicist, član HZSN Foto/CROPIX