Prije petnaestak godina jedan je uvaženi djelatnik zagrebačkog sporta na rečenicu kako se atletičari nemaju gdje zagrijavati uoči nastupa na Hanžekovićevom memorijalu ustvrdio kako ne vidi problema u tome, jer je ionako “vani toplo…” – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
 
Ključno nepoznavanje sporta i potreba u sportu, ljudskoga tijela i potreba naših najmlađih svježe je ovih dana obnovila i naša predsjednica koja je, kako kazuju pojedini novinari, u Slavoniji djeci u osnovnoj školi na konstataciju da im nedostaje dvorana, ustanovila da što će im dvorana kad - imaju livadu!? I kako onda da nam sport, da nam rekreacija i da nam u konačnici zdravlje bude bolje? Tijekom nedjelje prije podne Zagrebom je trčalo nekoliko tisuća mahom Hrvata, željnih kretanja i trčanja, željnih boljega osjećanja, boljega zdravlja. Prekrasan prizor startova polumaratonaca i maratonaca, a potom i utrke građana vjerojatno bi nadahnuo predsjednicu da zagrebačkim osnovno i srednjoškolcima konstatira da imaju maraton, jednom godišnje, ako se žele,baš jako žele, baviti sportom. Što će im dvorane, što će im tjelesni odgoj u školama?
 
Žena koja, sad je očito, populistički pristupa sportu samo kad je neka dvorana ili stadion prepun, a Hrvatska ima šanse pobijediti najbolje bi bilo da i ostane na toj razini i da se ne upliće u esenciju zdrave i uspješne nacije, koja trči, hoda, baca boće, vozi bicikle ili pliva ne bi li se bolje osjećala. Sad je uzaludno konstatirati notornu činjenicu da niti jednog našeg vrhunskog rukometaša, gimnastičara ili stotina drugih sportaša ne bi bilo da nisu imali – dvoranu! A ne livadu. Ionako su svima koji su na sličnim pozicijama usta prepuna sporta samo kad sportaše treba upregnuti u neku PR aktivnost poneke stranke ili pojedinca.
 
Kako tome stati na kraj? Nemam pojma. Čak i da je vijest patka, čak i da se livada nije dogodila, ili barem ne u obliku kako sam ju iščitao, kao da se jest dogodila. U Hrvatskoj se svako malo dogodi neka „livada“. Nakon svjetskog nogometnog slavlja slušali smo brzoplete rečenice iz samog vrha vlasti o hitnoj izgradnji novoga stadiona, građevinski lobiji po Zagrebu već su trljali ručice pri pomisli na novu, laku zaradu, kao i u
slučaju fantomskih arena. No, dakako, kako se po svemu sudeći trebalo malo previše novca dijeliti iz državne ili gradske blagajne, nije prošlo. Prisjećam se i realnih rečenica gimnastičkog svjetskog prvaka Tina Srbića, koji je tada, za vrijeme dočeka Vatrenih na Trgu bana ustvrdio da od novog stadiona neće biti ništa, spominjući vlastito iskustvo s istim obećanjem, da će dobiti svoju dvoranu i – prazninom nakon toga. Nit dvorane, nit novaca, pa čak niti za novi dres. Politika će uvijek biti specifična i važna u ovoj našoj prekrasnoj domovini, pa će tako i političari biti važniji i od sportaša, pa čak i od samoga sporta, ali i od bolesnika po zapuštenim bolnicama, djece u nepostojećim vrtićima, prometnih zavrzlama na divljim cestama ili nezaposlenih profesora u budućim školama. 
 
Oni nam kroje život, htjeli mi to ili ne.
 
A svejedno, u sportu rasturamo. Svjetski fenomeni! Evo, dok se ljeto još stišava s ogromnim uspjesima hrvatskoga sporta, na Olimpijskim igrama mladih u Argentini hrvatski su sportaši i sportašice osvojili dodatne četiri medalje, pokazali da ima budućnosti za hrvatski sport. Predsjednik HOO-a, g. Mateša reći će da su neki koji su u Argentini bili čak i predobri za ono što se tražilo i nudilo, jer nam je npr. odlični jedriličar nastupao na opremi koja jednostavno nije rađena za njegove vrhunske izvedbe i za njegovu težinu i znanje. No, ionako su OIM izmišljene i postoje prvo zbog sponzora MOO, da se vide i kad nema „velikih“ igara, pa su izmišljene da se bezbolnije ispituju ulasci ili izlasci nekih sportova s popisa olimpijskih, a na kraju su tu i zato da bi se tinejdžeri što prije upoznali s vrijednostima olimpizma i značajem druženja i razmjene mišljenja. Tek na kraju na OIM-u se nalaze medalje i borba za prestiž, iako je on sastavni dio svakoga sportskog druženja danas širom svijeta. No, nije najvažniji, to je dobro. Zato su i njihova sportska sela nekako toplija, otvorenija, bolja, ljudskija, od onih u kojima „veliki“ olimpijci obitavaju dok se bore za životno važne medalje. Nekima su te medalje u seniorskim uzrastima doslovce kruh i
životno važne.
 
A takvim sportašima navedena ideja da je livada bolja od dvorane baš neće dobro sjesti.
 
PRENOSIMO www.sptv.hr PeJUREAtivno PIŠE Jura Ozmec FOTO/arhiva Savjetodavna.hr