Ima desetak godina kako je legendarni Dinamov fizioterapeut, Karlovčanin Joža Čačković (74), posljednji put sklopio stol za masažu - piše Tomislav Dasović, novinar VL.
 
– Posljednji angažman, nakon što sam se umirovio u Dinamu, imao sam u Lokomotivi. Radio sam na Kajzerici sve do ulaska lokosa u prvu ligu, a tada sam došao u klub i kazao im da više ne mogu – priča nam Joža, Dinamova ikona iz sjene, čovjek kroz čije su ruke prošle stotine slavnih i manje slavnih nogometaša.
 
Masirao je Zambatu i Lamzu, Z. Kranjčara i Zajeca, Prosinečkog i Cvitanovića, potkraj karijere čak i Luku Modrića. Danas vitalni, uspravni i živahni Joža sa životnom partnericom Jadrankom živi u Hrnjancu kraj Zeline i najviše vremena provodi u  - vrtu.  
 
Povod ovoj priči Dinamovo je “prezimljavanje” nakon 48 godina i Jožina sjećanja na zlatna vremena plavih, kada su u Maksimiru padali europski velikani, a Zagreb na karti Europe bio ucrtan kao – nogometni velegrad.
 
Josip - Joža Čačković se u Dinamov vlak ukrcao 1. srpnja 1967. godine, kao pojačanje medicinske službe plavih iz crikveničke “Thalassotherapie”, i ostao u Maksimiru dulje od 40 godina. U Jugoslaviji bio je fizioterapeutska zvijezda, čovjek od povjerenja izbornika Miljana Miljanića, fizioterapeut jugoslavenske reprezentacije na Olimpijskim igrama 1980. i Svjetskom prvenstvu 1982. No, vrhunac je doživio još 1970. godine, kada je odbio nešto što ne bi odbio nitko.
 
– Sa mnom je u kontakt bio stupio menadžer Vladimir Marković, bivši stolnoteniski reprezentativac Jugoslavije, tada menadžer koji je živio na relaciji Madrid – Beograd. Nudio mi je posao fizioterapeuta madridskog Reala i mjesečnu plaću od dvije tisuće dolara. Inače, obožavao sam južnoamerički i španjolski mentalitet, govorim španjolski i bio mi je to najveći profesionalni izazov. Ali, jednostavno, zahvalio sam mu na ponudi. Unutar moje kuće nismo se mogli usuglasiti o odlasku u Madrid i ostao sam u Dinamu. A mogao sam biti prvi Hrvat u Realu – pomalo sjetno priča Čačković.
 
Dinamo potkraj 70-ih, kakva su sjećanja na slavne dane plavih?
– Kamo god bismo išli u bivšoj Jugoslaviji, uvijek bi govorili da dolaze gospoda. Ta generacija ‘67., svi ti igrači bili su majstori, svi su bili reprezentativci, cijenili su ih svuda, u Zagrebu su bili zvijezde, svi su ih poznavali. Danas je sve drukčije jer je nogomet, neka se nitko ne naljuti, postao industrija – kaže popularni Čačko.
 
Sjećate li se posljednje Dinamove utakmice koja je donijela europsko proljeće; u Zagrebu je 26. 11. 1969. pao Marseille?
– Naravno, Marijan Novak, zabio je oba gola i slomio ruku. U Marseilleu bilo je 1:1. Kada smo sletjeli, u tamošnjoj zračnoj luci bilo je 5000 ljudi, svi su čekali svoga junaka Skoblara koji se taj dan vratio iz Hannovera u Marseille – nastavlja Čačković.
 
Tko je 1970. u Dinamu bio najveći zafrkant i zašto igrači nisu voljeli trenera Ivicu Horvata?
– Kad je zafrkancija u pitanju, prednjačio je Gračanin. A zašto nisu voljeli Horvata? Igrači su u to vrijeme bili kao familija, a Ivica je došao nakon Zebeca kao neki kapo. Bio je kruti profesionalac, trener koji je došao uz Njemačke, a Branko je, iako također strog i autoritativan, ipak bio stalno s njima, znao im se uvući pod kožu. Horvat to nije mogao.
 
Tko je najveći Dinamov igrač?
– Mnogo je velikih igrača igralo u Dinamu. Iako je premalo dao Dinamu, najveći među njima za mene bio je Štef Lamza.
 
A najmoćniji fizički? Sve ste ih osjetili pod rukama, poznavali u dušu...
– Opet Štef Lamza. Takvu “životinju”, nogometaša nestvarnih tjelesnih mogućnosti nikada nisam susreo.
 
TREBALI SU IĆI SLAVITI
 
Je li se 1967. mogla izbjeći njegova sportska tragedija?
– Da! Dogodila se glupost. Nažalost, jednom tako velikom treneru i divnom čovjeku kao što je Zebec, koji je nakon veličanstvene pobjede nad Eintrachtom išao zatvarati momčad u hotel. Umjesto da pusti igrače da idu proslaviti.
 
Kakvim ste doživjeli Modrića?
– Upoznao sam ga kao dečkića. Nogometaši njegove visine i građe manje su skloni ozljedama, što, naravno, nije pravilo. No, Luka je svojevrsni fenomen; nije toliko dugo na najvišoj razini samo zbog genetskih predispozicija, nego i zbog svoga poštenoga odnosa prema zahtjevima nogometnoga profesionalizma.
 
Kakav je Dinamov odnos prema legendama?
– Odnos prema meni – sve pet! Pozovu nas u klub od prigode do prigode, drže do nas, poštuju nas. Iako, ima nekih bivših igrača Dinama koji žive ispod razine ljudskog dostojanstva. To me žalosti.
 
Iznenađuje li vas Dinamov europski uspjeh?
– Ugodno me iznenadio, nisam očekivao taj kontinuitet. Sretan sam zbog toga, želim plavima da dođu u sam vrh Europe. Zašto ne bi Dinamo u Europi mogao biti hit kao što je na Svjetskom prvenstvu to bila hrvatska reprezentacija? U Maksimiru je stvorena sjajna atmosfera zahvaljujući vodstvu kluba i kvaliteti igrača. Rezultat je to poštenog rada.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Tomislav Dasović FOTO/arhiva VL