U noći kada je Dinamo nakon 49 godina izborio proljeće u Europi u 88. godini umro je legendarni kroničar i novinar Sportskih novosti. Pogreb Zvonimira Magdića bit će u utorak, 13. studenoga, u 13.30 na zagrebačkom groblju Miroševac – piše Anton Samovojska, novinar SN.
 
Vijest je tužna. Tužnija ne može ni biti: umro je Zvonimir Magdić, briljantan sportski novinar i neumorni publicist. Osobitoga autora, jedinstvenoga izričaja, srce ga je izdalo u petak u 88. godini (rođen je 1930.), koji sat nakon što je Dinamo, jedna od velikih njegovih ljubavi, nakon 49 godina iščekivanja izborio “proljeće u Europi”.
 
U utorak, samo koji dan uoči tužne vijesti, imao sam čast predstaviti iznimno vrijednu Magdićevu knjigu “Ico Hitrec, hrvatski nogometaš svih vremena”. Naravno, svi smo očekivali kako će na prezentaciji opsežnoga djela biti i Zvonimir. No umjesto Zvonimira, došla je njegova vjerna supruga Zdenka, koja nas je izvijestila: “Zvonko je u bolnici, na ultrazvuku i infuziji. Ne osjeća se dobro, ali meni je kazao: - Ti moraš ići na prezentaciju, to je važno.” Gospođa Zdenka je došla, a samo tri dana kasnije otišao je Amigo. Na našu veliku žalost.
 
NOVINARSTVO JE ZANAT
 
Zvonimir Magdić bio je pravnik, no umjesto pravom, on se odlučio baviti mnogo ljepšim poslom - nogometom. Radio je u Sportskim novostima i SN reviji, nezaboravnome tjedniku Sportskih novosti. Iz SN otišao je u mirovinu, ali pero nigda nije hitnuo u trnje. Vrijedno je radio u Hrvatskom slovu i pisao knjige. Jednu za drugom, čak osam! Prva je bila “11 veličanstvenih”, objavljena 1978., posvećena idealnoj momčadi svih vremena, pisao je Amigo i o Maradoni, kojemu je nadjenuo nadimak Mali Zeleni, a za sobom je ostavio tri djela koja stoje u rukopisu. Do jednoga od ta tri djela, “Sto najljepših nogometnih priča”, bilo mu je osobito stalo. Vjerujemo da će pronaći izdavača.
 
Sa Zvonimirom Magdićem proveo sam prekrasne 42 godine.
 
Amigo je počeo u drukčijem sportskom novinarstvu. Kad je najljepša igra bila mnogo važnija od afera i problematičnih celebrityja, kojima se mediji danas bave više no igrom. Magdić je bio, i zauvijek ostao, poseban tračak sunca u sivilu dosadnih medijskih rečenica. Novinarstvo je zanat. Ali postoji i viša stuba novinarstva, što stiže u času kad se novinar, stilom, drukčijom rečenicom, idejom i prikladnom metaforom, izdigne ponad suhoga zanatstva. Magdić je taj novinar. On je bio korak, ma i dva, iznad ostalih.
 
Kad sam počinjao nespretno hodati teškim novinarskim poslom, Magdić je već bio autor. Pravi autor. Kojega su, budući da su mladi novinari tada čitali kolege i, dakako, od njih učili, mnogi htjeli imitirati. No epigoni se nisu uspjeli ni približiti Magdiću. Jest, stil se još i mogao imitirati, ali nedostajale su ideje koje je Amigo uvijek imao.
 
Svježe se sjećam mnogih epizoda koje savršeno, doista u detalj, dočaravaju lik našega Amiga. Njegova glasovita rečenica bila je: “Pogodak ne treba zabiti, jer kad postigneš pogodak, loptu daješ suparniku.”
 
JUŽNA AMERIKA U SRCU
 
Za Amiga nikada nije bilo dvojbe tko je najbolji nogometaš na kugli zemaljskoj. Najbolji, to je u njega oduvijek bilo nekoliko Argentinaca i jedan Brazilac. Njegova lista petorice najboljih bila je: Moreno, Di Stefano, Sivori, Maradona i - Pele. Tko je najdraži u tome kvintetu? E, to je Sivori! Zašto baš Sivori? Zato jer je on imao najbolju statistiku - 12 tunela po utakmici!
 
Amigo (tako smo ga zvali, jer je sve zvao - amigo, dakle, prijatelju) mi je pomogao da svojedobno, 1990. na SP-u u Italiji, napišem najkraći i možda najduhovitiji intervju u životu. Dogodilo se to nakon utakmice osmine finala SP-a, u kojoj su se sučelili Kamerun i Kolumbija. U jednome času vratar Kolumbije, osebujni Higuita, izišao je daleko s vrata i kad je stigao do lopte pokušao je predriblati Kamerunca Millu. Milla mu je hladno uzeo loptu i mirno se ušetao u kolumbijska vrata. Ova je pogreška odlučila utakmicu.
 
NEZABORAVNE REČENICE
 
Nakon utakmice razgovarao sam s Higuitom, a pomagao mi je Amigo. Pitao sam Kolumbijca:
 
Kakvu ste pouku izvukli iz tragične pogreške?
 
A on mi je otpovrnuo:
 
- Moram naučiti bolje driblati!
 
Zvonimir Magdić bio je nesvakidašnje zanimljivi novinar. No on je postao i temeljiti čuvar zagrebačke nogometne povijesti. Što nije nimalo jednostavna zadaća. Povijest, to je i rekla-kazala. Povijest je i mnogo “fake” podataka.  Amigo Magdić  je sa svime znao izići na kraj.
 
Pročitao sam Amigovo posljednje djelo, njegova Hitreca. O Ici Hitrecu, našem nogometnom velikanu iz tridesetih godina XX. stoljeća, danas nije jednostavno napisati ni novinarski članak, nekmoli knjigu. O hrvatskom nogometašu svih vremena nije se mnogo pisalo u modernim vremenima. Tek tu i tamo stizala je poneka crtica. Kako pisati o nečemu što se dogodilo prije osamdeset i više godina i što gotovo nitko nije vidio, a što bi moglo zainteresirati čitatelja? U Zvonimira Magdića taj problem ne postoji. Magdićev Hitrec trči posljednjom njegovom knjigom, teškom 576 stranica bogatih vrijednim faksimilima, dokumentiran novinskim člancima iz davnina i Amigovim nezaboravnim rečenicama kao da je ovdje, među nama. Kao da baš sada bombom para mrežu u Švicarskoj - da, i to se dogodilo - i kao da ovoga časa zabija dva komada velikom Zamori.
 
Amigo je mogao, jer je bio za to rođen. Nažalost, Amiga više nema među nama. Stoga tugujemo. Beskrajno. Tužni pišemo i posljednju, najtužniju rečenicu.
 
---------------------------------------------------------------
ZVONIMIR MAGDIĆ (1930.-2018.)
 
Dan nakon Dinamova prolaska u europsko proljeće. Dan prije finala Copa Libertadores, Boca - River. Točno u sredini dviju najvećih mu nogometnih ljubavi. Modrih i Argentine. Na taj je dan otišao novinarski pjesnik nogometnih slova, naš cijenjeni kolega Zvonimir Amigo Magdić.
 
Rodio se u Zagrebu 8. rujna 1930. U doba kada su nogometnim Zagrebom, a i puno šire, vladali HAŠK i Građanski. Ovaj potonji bio je Amigu nešto bliži. Nogometno ostrašćenje pretvorio je i u profesionalnost tek s 34 godine. Naime, Zvonimir Magdić, inače diplomirani pravnik, tek se od 1964. počeo baviti sportskim novinarstvom, nogometom isključivo. Od 1. rujna 1971. zaposlen je u Sportskim novostima kojima je ostao vjeran do 30. travnja 1993. Izvješćivao je s nogometnih svjetskih i europskih prvenstava. Nogometni tekstovi oplemenjivali su stranice kako Sportskih novosti, tako i SN revije s nogometnih stadiona tadašnje države, Europe, svijeta. Južna Amerika, a Argentina posebice, bile su mu fascinacija. Otuda i nadimak po kojem smo ga znali - Amigo.
 
Alfredo Di Stefano, argentinsko-španjolski virtuoz, kao i Gento, još jedna velika Realova zvijezda uvijek su kod Amiga imali posebno mjesto. Iz suvremenog doba nogometa poštovao je samo Ronaldinha i Messija. Zvonimir Magdić bio je prvi hrvatski novinar koji je intervjuirao Pelea za njegove igračke karijere, dok je igrao u Santosu.
 
Zvonimir Magdić, autor je nekoliko knjiga o nogometu, “Maradona - Mali zeleni”, “Tako je živio i igrao Bernard Vukas - Bajdo”, “Legende zagrebačkog nogometa”, “Bljeskovi i oluje hrvatskoga športa”. Posljednja mu je predstavljena preksinoć, u Maksimiru “Ico Hitrec - hrvatski nogometaš svih vremena”. Nekoliko sati kasnije je preminuo. Nakon što je Dinamo pobijedio 3:1, dan prije negoli će La Bombonera otvoriti svoja vrata.
 
Dean Bauer
-----------------------------------------------------------------
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Anton Samovojska FOTO Nenad Dugi/CROPIX