U New Yorku je 10. studenog u 92. godini života preminuo Vanja Ilić, najstariji hrvatski olimpijac. Sahrana Vanje Ilića biti će u New Yorku. Vanja Ilić, rođen je u Rijeci, 10. veljače 1927. godine. Diplomirao je na ekonomskom fakultetu.
 
U splitski „Jadran“, došao je početkom ljeta 1947. g., kada je već bio napunio 20 godina života, a nije se prethodno bavio nikakvim sportom. Mnogo je volio knjigu, bio odličan učenik i govorio nekoliko jezika. Za samo dvije godine aktivnog bavljenja plivanjem vinuo se u sami vrh jugoslavenskog plivanja. 
 
Državni prvak je već 1948. g. na 200 m slobodno, s rezultatom 2.16, 3, te na 400 m  isto slobodno  s rezultatom 4.56,7. Član je  „Jadrana“, koji tada nastupa pod imenom „Hajduk“, i koji osvaja prvenstvo Jugoslavije u plivanju  1948. godine. Na Olimpijskim igrama Vanja Ilić, je nastupio 1948. godine u Londonu. Bio je član jugoslavenske štafete koja je u disciplini 4 x 200 metara slobodno osvojila 5. mjesto, a natjecanje na 1500 metara završio je u kvalifikacijama. 
 
Međutim, na žalost splitskog a i hrvatskog sporta, poglavito plivanja, Vanja Ilić, aktivno je kod kuće kratko plivao. Godine 1950. kada je reprezentacija Jugoslavije nastupila na Europskom prvenstvu u Beču, napustio je „Jadran“ i Jugoslaviju i nakon izvjesnog vremena provedenog u Beču, otišao je u Čile, gdje je dobio državljanstvo i neko vrijeme plivao, te postigao čileanski rekord na 400 m slobodno. Kasnije je otišao u Sjedinjene Američke Države, te se skrasio u New Yorku, gdje je dugi niz godina bio direktor tvrtke COOK, koja se bavila proizvodnjom spavaćih kola. Potom je dugi niz godina, kao vrstan stručnjak, bio ekonomski savjetnik nekih američkih poduzeća. Nakon toga skrasio se u Italiji, a preko ljeto obvezno je u svom Sutivanu. 
 
Za ovog vrsnog plivača, porijeklom iz Sutivana na otoku Braču, prava je šteta, što je relativno kasno dospio u plivanje, a još veća što ga je prerano napustio. Bio je, kažu, plivački talent kakav se rijetko rađa na našim prostorima. Za njegov nagli razvoj i skok u šampionski svijet, pored njegova talenta, najveće zasluge, zasigurno, pripadaju njegovom treneru Renatu Vučetiću – Splići, koji je u kratko vrijeme od Vanje Ilića, stvorio dvostrukog prvaka države. 
 
Međutim, njegova odluka da emigrira u nepoznato, plod je teške situacije u društvu, koja je vladala u to doba početkom pedesetih godina dvadesetog  stoljeća. Vanja Ilić, je bio svjestan da se kao stručnjak nikada u Domovini, neće do kraja moći usavršiti, zato je otišao „trbuhom za kruhom“, u vrijeme kada se zbog toga i glava gubila. Dolaskom u strani svijet, Vanja Ilić, zasjao je u pravom svijetlu i u plivačkom, ali i profesionalnom poslu. Vrlo brzo svrstao se u sam vrh čileanskih plivača, potom je dugi niz godina „uspješno plivao“, na čelu velike gospodarske kompanije. 
 
Kada se sagleda sportska i profesionalna karijera Vanje Ilića, može se bez razmišljanja zaključiti, što je god radio u svemu je bio vrhunski i najbolji. 
Iako u dalekom svijetu, ostao je trajno vezan, uz svoj matični klub, preko svog velikog prijatelja i sportaša pokojnog  Tonija Petrića, koji mu je bio  trajni izvor informacija o plivanju, sportu, Splitu i Hrvatskoj. 
 
Sve u svemu, ovaj vrsni plivač, obilježio je splitski i hrvatski sport, u samo tri godine, na najbolji mogući način, na način na koji ga rijetko tko obilježi. U tako kratkom roku, dva puta državni prvak i olimpijac. To mogu samo rijetki. 
 
A, Vanja Ilić je zasigurno jedan od njih. 
 
PIŠE Jurica Gizdić, član HZSN-a