Sudjelujemo li u svjetskom napretku ili smo samo njegova tangenta neovisna o činjenici da suvremenu znanost više čini tehnologija nego li spoznaja - piše Željko Mataja, novinar i publicist.
 
Fosiliziranoj znanosti, utemeljenoj na Darwinovoj evolucijskoj teoriji,  prkose genetičke spoznaje koje su, nažalost, još uvijek oaza u duhovnoj pustoši magistarskih i doktorskih disertacija za proizvodnju  znanstvenika od kojih društvo nema nikakve koristi. 
 
Sport, i nasilje u njemu, je žrtva popularnosti njegova predstavljanja u kojem dominira nogomet. Dizanje utega je također sport. U njemu samo prividno nema nasilja. Zavirimo li u prostore dopinga i njegove kontrole stvari se stubokom mijenjaju. Dakle, riječ je o činjenici da je interes medija za doping nezanimljiv sve dok nije otkrivena popularna osoba koja ga koristi. Doping se najviše koristi tamo gdje je najmanje obznanjen. Dakle u dizača utega, kultivatora mišića i u bacačkim disciplinama atletike. Zašto je tomu tako odgovore valja tražiti u prirodi društva, pa i organizacije koja postavlja, recimo, sportske norme kao uvjet nastupa na svjetskim i na europskim prvenstvima. Pouzdano se zna da je neke norme nemoguće ostvariti bez farmacijskih proteza. Jednako se zna da se u korištenju nedozvoljenih sredstava iz godine u godinu pronalaze stimulacije koje se ne daju detektirati. Sportaši nesvjesno slijede putove što su trasirani društvenim stranputicama visokih zahtjeva. Znači i doping je, ako se tako dogovorimo, oblik nasilja, koji se u poljodjelstvu naziva zaštitom bilja. Nije li zaštita bilja masovno uništavanje kukaca i korova koje će prije ili kasnije dovesti do njihova istrebljenja slično crvenokošcima u Americi koji su završili u rezervatima što je danas blisko umjetnom oplođivanju flore i faune. 
 
Stvaralaštvo (kreacija) i reprodukcija (rekreacija)  su u sportu isto što je kompozicija autora i reprodukcija brojnih izvođača. Fakultet za tjelovježbu i sport svoju pedesetu obljetnicu proslavio je kao kineziološki, ali nije u tom razdoblju uspio odrediti terminologiju kojom će eliminirati pojam „vrhunski sport,“ „rekreacijski i profesionalni sport.“ Samo sportaš može biti vrhunski, rekreativac ili profesionalac, a nikako sport! Dakle, na prvi pogled nevažna činjenica ili, kako mnogi kažu, to je konvencija. Navodno svi znaju na što se odnosi. Nažalost to je netočno, jer se zahvaljujući toj terminološkoj oznaci u javnosti uporno pojavljuje institucija vrhunskog ili, na primjer, profesionalnog sporta. Takvi sportovi ne postoje, a faktički djeluju činjenicom da se ulaže u vrhunski sport kao u instituciju u kojoj svojim ostvarenjima ne participiraju uvijek i vrhunski sportaši. Kad sportaš u nekom sportu prestane ostvarivati vrhunske rezultate institucija, za razliku od sportaša, o(p)staje kao i brojni ljudi koji brinu o, zar  vrhunskom sportu? Vrhunski pojedinci u bilo kojoj djelatnosti neka su vrst ostvarenja prirodnog cilja koji se pripisuje zasluzi institucije. Objektivno, to je kao kad jedne godine rode masline, a plodovi jabuka i krušaka izostanu. 
 
Ostvarenje vrhunskih rezultata nema jasan odgovor o zaslugama onih koji su u njemu sudjelovali. Najbliži je onaj da je domet podaren od prirode ili Boga. Međutim, kad očekivani sportski rezultat izostane nema smisla krivce tražiti u sportskom savezu, općini ili u državi koja nije osigurala potrebna sredstva, za što? Rezultat koji je ostvario pok. Matija Ljubek u kajaku koliko god bi danas netko uložio nikad ne bi pomoglo da se ostvare odličja koja je osvojio. Jednako tako fenomen obitelji Kostelić ostat će neponovljiv u povijesti sportskih ostvarenja hrvatskog sporta ma koliko društvo ulagalo u bilo što, a da u tome nije sudjelovala priroda svojim, da kažemo, genetičkim ruletom.
 
Sport je bio i ostao žrtva institucionalnih hijerarhija koje su u nedostatku doktrine koristile nedefinirane pojmove za svoje potrebe, ali ne i za jasan i neupitan socijalni cilj. Ovako kako je sport se koristi prema dnevno-političkim potrebama. U borbi protiv droge, protiv rasizma, protiv nasilja, a onda za zbližavanje naroda, za bolje sutra, za mir, za…..,  Bog te pitaj za što sve ne? Da apsurd bude konačan objekti se ne grade za potrebe sporta nego za potrebe priredbe, a sve uz moć medija i uz potporu priznatih osoba politike, zdravstva, odgoja, obrazovanja i svega što čini njenu kompleksnu djelatnost u kojoj nije ni gospodarski odnos izvan igre i sprege koja pogoduje svemu onom što prepoznajemo neprihvatljivim ponašanjem, dvojnim moralom, nepravnom državom, korupcijom i sličnim kvalifikacijama štetnih pojava što nije ništa drugo do eufemizam za nasilje.
 
Zdravstveni aspekti nasilja
 
Čovjek dok je bio sasvim blizak prirodi trčao je da stigne hranu ili da ne bi postao hrana. Danas trči za materijalnim dobrima. Tehnologija je, mjerom svojeg napredovanja, u sferama života reducirala potrebu za gibanjem. Posljedice smanjenih tjelesnih naprezanja su različite, a svode se na, kako ih zovu, civilizacijske bolesti u koje se svrstavaju gojaznost, povišeni tlak, krvno-žilne bolesti i oboljenja što ih uvjetuju stresne situacije. Na planu javnih aspekata zdravstva krivo je ustanovljena veza sporta i zdravlja. U tom kontekstu i sportski i zdravstveni djelatnici svoje kampanje započeli su plašenjem građana da bi ih naveli na tjelesnu aktivnost. Naime, trčanje se uvijek nudi jednako kao i aspirin. Za sve se koristi, a ništa ne liječi. To je definitivno krivi pristup. Kad osoba koja ima višak od desetak i više kilograma za (terapiju) reduciranje masnog tkiva izabere trčanje onda je  apsolutno izabrana kriva aktivnost. Zašto? Zamislite osobu koja nije gojazna i recite joj neka stavi desetak kilograma u naprtnjaču i neka se upusti u trčanje. Osobe s viškom težine prvo moraju skinuti težinu reduciranom prehranom, a onda eventualno započeti aktivnost kako ne bi dobili prekomjernu težinu. 
 
Pouzdano se zna da sport ne pridonosi zdravlju, ali javni aspekti zdravlja propagiraju sport uvjeravanjem da bavljenje pridonosi zdravlju unatoč činjenici da je sport koristan samo zdravim osobama. Zdravlje je, kao uostalom sve, dio nasljednog programa. I kao što ne postoje univerzalno zdravlje, tako ne postoje ni univerzalne preporuke za zdrav način života. Što je za nekog zdravo za drugog može biti štetno! Najkraće: zdravlje nije nikakav socijalni cilj nego je prirodni dar ili sredstvo za postizanje različitih socijalnih ciljeva. Hoće li nekomu zdravlje poslužiti da ostvari mirovinu radeći u nekom rudniku ili će mu poslužiti da ostvari visoki sportski rezultat koji će mu donijeti slavu, novac i ugled ovisi o brojnim čimbenicima a da ni javni aspekti zdravstva kao ni teorija fizičke kulture još uvijek nisu uspjeli postaviti doktrinu utemeljenu na spoznajama genetike ili pak njenog dinamičnijeg dijela bio sociologije.
 
Nije li uz fizičko nasilje jednako prisutno pojmovno i zdravstveno nasilje kad je u pitanju sport? Ljudi su skloni trošiti vrijeme na konstatacije koje utvrđuju slabosti funkcioniranja sustava, a nikad sustav koji slabosti generira. Nismo odgajani kako bi uživali u dometima sportskog stvaralaštva pojedinaca, nego smo ih učili da razlikuju boje dresova koje nose. Izgubili smo povod i smisao vrednovanja sportskog stvaralaštva, a umjesto toga dozvolili mehanizme ostvarivanja rezultata u kojima su se, metodama hladno ratne agresije, oblikovali psihološki pristupi; u njima publika nije bila prisutna zbog sportskih ostvarenja nego u sukobima koje je nametnuo tisak s novinarima i komentatorima koji su bili neka vrst službenih navijača s porukama:  „povijesnih utakmica“ ili utakmica hamletovskih „biti ili ne biti“ dilema, pa onda „do zadnje kapi krvi“. Naravno, pali bi u depresiju kad bi izgubili od sportaša koji su trenirali „do zadnje kapi znoja“.
 
Najkraće, naše mentalno prokletstvo da jednom bitkom želimo riješiti sve ranije propuste ili poraze označili smo krilaticom:„do zadnje kapi krvi“ što prevedeno maštom  znači da ti znoj nikad neće pružiti ono što možeš krvlju steći formiralo je našu borbenost kao iskustvo ratova koji su pobjednicima uvijek pružali više nego radnicima. U nas se sve mora izboriti, jer rat je uvijek više pružao onima što su ratovali nego li onima koji su radili. Znači da se naša genocidnost prema radu pretvorila u brojne hrđave postupke.
 
Možemo li ili kako možemo promijeniti prokletstvo borbe u smisao rada za ostvarenje socijalnih dometa za koja smo nadareni, a ne onih za koje smo dresirani bez talenta i sposobnosti? Pitanje je to svih pitanja na koja naša ministarstva zadužena za društveni napredak ne raspolažu. U prvom redu naša prosvjetna djelatnost u sukobu je interesnih sfera jednako kao i u svim sferama naših umjetničkih ostvarenja koja se u nas nazivaju kulturom bez ijednog diplomiranog stručnjaka za kulturu, za kulturu čega? 
 
Budući da sam ukazao na brojne kontradikcije malo je vjerojatno da će bilo tko pokušati pronaći rješenja. Svima će biti jednostavnije odbaciti tvorca spomenutih kontradikcija nego li odbaciti „znanosti“ na kojoj su utemeljene zablude na kojima i s kojima živimo.
 
PIŠE prof. Željko Mataja novinar i publicist, član HZSN