Posljednje utakmice najbolji Cibonin strijelac bio je Australac hrvatskih korijena Dominic Gilbert, igrač iznimne radne etike – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
 
Taj energični 22-godišnjak (198 cm), Cibonin krilni igrač, zabio je FMP-u 17, a Šibeniku 18 koševa, a to je nešto čemu se ni sam nije nadao, kao ni mnogi koji prate vukove jer ne tako davno Gilbert je bio posljednji igrač s klupe. 
– Nisam ovo očekivao, no lopta je dobro išla, a ja sam ostajao sam i nisam se ustručavao šutirati, u čemu me hrabrio i kapetan Rozić. 
 
U Cibonu je došao nakon sezone odigrane u Kvarneru, odnosno karlovačkom Šancu. 
– Pola sezone igrao sam u Rijeci, a potom sam otišao igrati za Šanac jer je moja majka iz Karlovca, a ja sam poznavao trenera Bašovića. On mi je dao priliku, u kvalifikacijama za Prvu ligu igrao sam i po 40 minuta.
 
NIŠTA BEZ MOG MEŠTRA 
 
U Toranj je na probu došao u vrijeme kada klub nije imao trenera, a kada su ga našli (Subotić), kod njega se nije naigrao. 
– Najprije sam igrao na posudbi za Bosco, a onda se dogodilo da sam, kada je za trenera došao Nazor, unutar samo sedam dana igrao za Bosco protiv Grafičara, a za Cibonu protiv Alkara i Zvezde. U samo jednom tjednu došao sam od utakmice s hrvatskim drugoligašem kojem sam zabio 36 koševa do utakmice protiv euroligaša. 
 
A spremnost je održavao neumornim radom s klupskim ekspertom za individualni rad. 
– Damir Meštrović puno mi pomaže. Uz njega stalno napredujem. Meštar je sjajan tip koji ima veliko znanje, ne samo o košarkaškoj tehnici nego i o psihološkom dijelu pripreme. On je čovjek kojeg možeš zvati usred noći radi individualnog rada. Taj čovjek nema poštovanje koje je zaslužio, a utjecao je na mnoge karijere, pa tako i Šarićevu.
 
Dominic je odrastao u Australiji, no nije tamo i rođen. 
– Moji su roditelji sedam-osam godina živjeli u Hong Kongu pa smo brat Nicholas i ja rođeni tamo. Moj otac Steve ondje je radio kao bankar, a mama Nives kao odvjetnica. Danas su oboje u Sydneyu, a mama sada radi kao organizatorica sportskih aktivnosti u jednoj srednjoj školi. Otac je irskog podrijetla, a jedan moj djed je Rus pa sam ja miks. 
 
A to je, očito, bila prilično dobra mješavina gena, barem kada je marljivost u pitanju. Jer, po radnoj etici, Gilbert je Cibonin igrač broj jedan a kao takav je sjajan primjer koliko se može napredovati zahvaljujući upornosti. 
– Neka istraživanja u košarci pokazala su da su Australci i Litavci najprilagodljiviji sportaši na svijetu – kazao nam je jednom bivši Cibonin trener Ante Nazor. 
 
Ako ovako nastavi, za koju godinu bi se mogao razviti do igrača reprezentativnog kalibra. A što će biti ako dobije poziv i s hrvatske i s australske strane, jer obje te putovnice ima? 
– Daj Bože da do tako nečega dođe, no bila bi to teška odluka. Tata bi se naljutio kad bih se odlučio za Hrvatsku, a mama i njena rodbina kad bih se odlučio za Australiju. Prilično sam blizak s rodbinom moje majke i ponosan sam na taj dio svog podrijetla. 
 
Vjerovali ili ne, Dominic je napustio fakultet u Vancouveru (University of British Columbia) da bi igrao košarku u Hrvatskoj. 
– U tom trenutku to je bio 30. najbolji fakultet na svijetu, a ja sam imao dobre ocjene i zadovoljavao sve uvjete za stipendiju. No nisam bio zadovoljan kako košarkaški napredujem. Doduše, ja nisam planirao doći igrati u Hrvatsku sve do ljeta 2016. kada sam s mamom došao k rodbini i počeo raditi sa Zagrebovim trenerom Andrejem Teslom. Tada sam vidio da tu postoji viša razina rada na tehnici pa sam odlučio prekinuti studij. Svi kojima sam rekao da mi je trener na koledžu kazao da imam prevelike šake, i da zato ne mogu dobro šutirati, slatko su se nasmijali. Osim toga, nikako ga nisam mogao dobiti za dodatni rad na kojem sam inzistirao.
 
ODLUČIO SAM RISKIRATI 
 
Bio je to hrabar potez na koji nisu svi gledali s odobravanjem. 
– Baka mi je rekla da nisam normalan jer tko bi normalan zamijenio Vancouver Rijekom, a potom i Karlovcem. No u životu nekad moraš preuzeti rizik. Ako ne uspijem u košarci, to neće biti tragedija jer sam dao sve od sebe. Ja sam ovo vidio kao svoju košarkašku priliku, a studirati mogu i nakon što završim sportsku karijeru. Uostalom, upravo studiram online na jednom australskom fakultetu. 
 
Mnogi se pitaju kako to da je jedan Australac došao u Hrvatsku kada je Australija ovog trenutka jača košarkaška zemlja od Lijepe Naše. 
– Možda to tako izgleda, no ovdje se još uvijek dobro individualno radi. Barem su moja iskustva takva. Uostalom, zemlja od četiri milijuna stanovnika ima čak šest NBA igrača, što govori da se ovdje još uvijek proizvode talenti. 
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO/arhiva VL