Rukometaši na SP-u, Ćorić blizu ulaska u Top 10, mini Vatreni na Euru, zlatni kadetski košarkaši ... – piše grupa autora Jutarnjeg lista.
 
Kako nadmašiti godinu u kojoj je 1,12 milijardi ljudi gledalo finale Svjetskog prvenstva između Francuske i Hrvatske? Godinu u kojoj smo dobili svjetske prvake u tenisu, veslanju, jedrenju i karateu, zatim europske u atletici, jedrenju, taekwondou i šahu, u kojoj se Dinamo obračunao s duhovima prošlosti, a još samo udruženje obrtnika nije proglasilo Luku Modrića najboljim na svijetu?
 
Odgovor je - “mission impossible”. Tko zna hoće li 2018. ikada biti nadmašena, jer takvi rezultati poklapaju se možda jednom ili dvaput u životnom vijeku. Godina pred nama nije olimpijska, a nema ni velikog nogometnog natjecanja pa će se uspjesi tražiti na manjim pozornicama.
 
Srećom, Hrvati su dovoljno puta dokazali da se ondje odlično snalaze. Za početak će i rukometni pohod na novu medalju biti dovoljan da se u siječnju zagrijemo euforijom, a onda će ubrzo i nogometaši krenuti u kvalifikacije za Euro 2020... Ovo je naš pogled u kristalnu kuglu sporta u 2019. kroz šest cjelina.
 
EURO, LOV NA OLIMPIJSKE IGRE I SMJENA VLASTI U SAVEZU
 
Premda se nakon 2018. iz snova čini dekadentnim, pa i pretencioznim tražiti još nešto, postoje neke “sitnice” koje smo ostavili za 2019. godinu, koja bi trebala biti nadogradnja ove na izmaku...
 
Što u noj tražiti?
 
Najbolje bi bilo početi iz “podruma”, gdje se već dugo nalazi naš bolesni prijatelj NK Zagreb, ponosni klub koji u Veslačkoj čeka da netko isključi aparate. Posljednji u Trećoj ligi, s dekretom izlaska iz Zagrebella ovoga ljeta, Zagreb će, ako se nešto dramatično ne promijeni, postati tek lijepa uspomena, što taj velikan u svojoj stotoj obljetnici osnutka nije zaslužio. No na novinske tekstove više se nitko ni ne obazire, a apeli završavaju u smeću, gdje uz Bandićev glasni muk nepovratno klizi ponos Grada, ali i države...
 
Desetak kilometara istočnije, Dinamo će, pak, prvi put nakon pola stoljeća igrati to famozno europsko proljeće, gdje ambicije sežu dalje od Plzena, a ujedno osluškivati i vijesti iz sudnica i USKOK-ovih ureda, gdje se kriju i neke odluke koje bi nepovratno mogle utjecati na budućnost maksimirskog kluba. Četiristo kilometara južnije, ujedno, trajat će hajdučka borba za povratak tamo gdje taj klub realno i pripada - u vrh hrvatskog nogometa.
 
A dok će “srebrni” u ožujku krenuti u novu kvalifikacijsku kampanju za odlazak na Euro 2020., gdje bi u konkurenciji Walesa, Slovačke, Mađarske i Azerbajdžana morali završiti, naši će klinci na Euru u Italiji predvođeni čudesnom generacijom (Ćaleta-Car, Benković, Sosa, Šunjić, Moro, Halilović, Brekalo, Vlašić...), pokušati dohvatiti ono što dosad nitko prije njih nije - odlazak na Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine...
 
Sve će se to s velikom pozornošću promatrati iz Hiltona, iz sjedišta HNS-a, u kojem bi se u 2019. mogle dogoditi strukturalne promjene i konačna smjena vlasti: Zdravka Mamića nema, odlazi Damir Vrbanović, a ostaje za vidjeti što će se dogoditi s onima koji već (pre)dugo griju svoje fotelje: Šukerom, Vučemilovićem, Kulušićem...
 
ĆORIĆ ULAZI U TOP 10, A SVJETSKI PRVACI BRANE TITULU
 
Dobro došli, prvaci svijeta, moglo bi u studenome 2019. pisati negdje kod ulaza u svlačionicu hrvatske reprezentacije na finalu Davis Cupa u madridskoj “Magičnoj kutiji” (Caja Mágica). U godini koja počinje Hrvatska će drugi put braniti svjetsku titulu, i to na posve novom teritoriju. Na finalu će prvi put nastupiti 18 reprezentacija, a borba za novog prvaka trajat će tjedan dana.
 
Ostvare li se najave izbornika Željka Krajana i članova reprezentacije, Hrvatska će se opet okupiti u najjačem sastavu. U tom slučaju kladili bismo se barem na polufinale, čime bi se automatski osigurao nastup na završnici i 2020.
 
Daleko je, međutim, kraj sezone, a dotad će teniski kalendar ponuditi dovoljno prilika da nam Čilić, Ćorić, Pavić i ostali utvrde status velesile. Borni Ćoriću nedostaje samo 675 bodova da postane drugi hrvatski igrač u Top 10, što smo posljednji put doživjeli u veljači 2007. kada je Ivan Ljubičić bio osmi, a Mario Ančić deveti na svijetu.
 
Dok će Borna s ostatkom novog vala krčiti put prema vrhu i, uvjereni smo, za početak prekinuti “prokletstvo Melbournea” (četiri nastupa, četiri poraza), Čilića čekaju nove šanse za veliki Grand Slam rezultat. Budući da za početak brani 1200 bodova na Australian Openu, nije isključena ni smjena na tronu hrvatskog broja 1.
 
Trofeje u parovima paralelno će skupljati Mate Pavić, Nikola Mektić, Ivan Dodig i Franko Škugor, koji su prošle godine kombinirano uzeli 12 naslova. Za pravo guštanje zadužen je nepoderivi Ivo Karlović koji u Puneu upravo otvara svoju 20. sezonu na Touru, a krajem veljače proslavit će 40. (slovima: četrdeseti) rođendan.
 
Od ženskog tenisa očekujemo da se Petra Martić i Donna Vekić nastave međusobno gurati u utrci za hrvatski broj 1 te da barem jedna od njih prvi put probije granicu Top 20. Kod Ane Konjuh prognoze su nezahvalne - jedino što joj u startu možemo poželjeti jest zdravlje. Fed Cup reprezentacija? Djevojke su nas navikle na razočaranja pa će sve bolje od ostanka u Grupi 1 Euroafričke zone biti ugodan šok.
 
NAKLONITE SE, MOLIM: PRVO STIŽE RUKOMETNA MEDALJA
 
Kao i uvijek na početku svake kalendarske godine, prvi su na redu rukometaši. Otkad je, sada već davne 1994. krovna europska rukometna federacija EHF pokrenula novo natjecanje - EP u rukometu - rukometaši su među rijetkim sportašima koji svake godine imaju obaveze, jedne godine EP, druge godine SP, u olimpijskim godinama imaju i dva.
 
Ritam je ubitačan i rukometaše, koji nisu ni osušili znoj s klupskih dresova, očekuje SP u dresu s nacionalnim grbom u Njemačkoj. Na klupu reprezentacije vratio se trofejni Lino Červar, koji je u prvom povratničkom velikom nastupu na EP-u u Hrvatskoj ostvario solidno peto mjesto. Solidno, ali ne i zadovoljavajuće peto mjesto ujedno je i njegov najgori plasman kao izbornika reprezentacije s kojom je, između ostalog, osvojio olimpijsko i svjetsko zlato.
 
Nažalost, otkad je on otišao na kraju svog prvog trofejnog “mandata” 2010., zlata i srebra su rezervirana za druge.
 
Zadnji veliki finale naši su rukometaši igrali sada već davne 2010. Valja vjerovati da će se Červar sada vratiti na stare staze s podmlađenom momčadi, ali s momčadi u kojoj su Duvnjak, Cindrić, Štrlek, Horvat... i ostali koji su u stanju opet ostvariti nešto veliko. Medalje?! O tom potom, za početak, važno je ući među osam najboljih na svijetu što je doseg koji jamči barem kvalifikacije za OI u Tokiju.
 
Koliko je to moguće pored europskih prvaka Španjolaca s kojima smo u skupini, zatim pored svjetskih prvaka Francuza, domaćina Nijemaca s kojima se “križamo” u drugom krugu, pokazat će nadolazeći siječanj. Kao i svake godine, prvi su na “svjetlima pozornica” - uvijek rukometaši.
 
IŠČEKIVANJE DA STASA ZLATNA KADETSKA GENERACIJA
 
Perspektiva domaće košarke u 2019. godini nije zavidna. Dva od tri najjača kluba - Cibona i Zadar - muče se, kao i proteklih nekoliko godina, s financijama te obitavaju u donjem dijelu ljestvice regionalne lige. Tek Cedevita igra ozbiljniju ulogu, ali onaj željeni iskorak - osvajanje ABA lige i plasman u Euroligu bit će teško dohvatljiv.
 
Govorimo li o reprezentaciji, izabranicima Dražena Anzulovića ostaju jako, jako tanke, gotovo nikakve šanse da se plasiraju na svjetsko prvenstvo što će se održati u Kini. Mnogo se griješilo u kvalifikacijama, mijenjali se izbornici, igrači, tražila se dobitna formula, koja na koncu nije pronađena. Iduće veliko natjecanje na kojem će hrvatski košarkaši imati priliku igrati (ako se, naravno, plasiraju) bit će Eurobasket 2021. Do tada bi mogli stasati neki od zlatnih kadetskih mladića - Roko Prkačin, Boris Tišma, Ivan Perasović, a dvije godine stariji, 18-godišnji Luka Šamanić, već dokazuje svoj talent i u regionalnoj ligi.
 
 
Dok ne sazru mladi talenti, a Hrvatska ne ugrabi nastup na velikom turniru, treba baciti oko na američke parkete, gdje dva najbolja hrvatska košarkaša - Bojan Bogdanović i Dario Šarić - igraju važne role u svojim klubovima. Bogdanović ima solidne šanse uplesti se sa svojim Indiana Pacersima u borbu za finale istočne konferencije, a Šarić je nedavno promijenio sredinu i Philadelphiju zamijenio Minnesotom.
 
Od ostalih NBA-ovaca, znakove života počeo je pokazivati Ivica Zubac u Lakersima, gdje u posljednje vrijeme igra sjajno. Ante Toni Žižić dobiva određene minute u slabom Clevelandu, Mario Hezonja na ljeto će potražiti novi ugovor (New Yorka ili nekog drugog), a sudbina Dragana Bendera u NBA-u dosta je neizvjesna…
 
NOVOGODIŠNJA ŽELJA: NEK’ SE VRATI SANDRO SUKNO
 
Iako su 2018. na EP-u u Barceloni osvojili “samo” broncu, fenomenalni hrvatski vaterpolisti su u na 18. SP-u u vodenim sportovima u Gwangjuu obranili svjetsko zlato iz Budimpešte 2017. Nakon Melbournea 2007. i Budimpešte 2017., još je jedan veliki pokal otišao u trofejne vitrine HVS-a. Pardon, malo smo se zaletjeli, Ivica Tucak i njegovi izabranici trebaju to tek napraviti, učinit će to u Južnoj Koreji tek u srpnju 2019.
 
Na stranu svjetski kupovi, svjetske i europske lige i sva ostala manje važna natjecanja, u godini koja dolazi važno je samo Svjetsko prvenstvo na kojem će naš vaterpolo tražiti 14. odličje na velikim natjecanjima. Dobro, možda je pretjerano tražiti novo zlato, medalja bilo kojeg sjaja bit će dovoljna za nastavljanje nevjerojatnog niza koji traje od Melbournea prije punih 12 godina. Nakon tog zlata, hrvatski je vaterpolo u nizu osvajao odličja na SP-ima. Poslije daleke Australije osvojene su tri bronce u nizu, u Rimu 2009., Šangaju 2011. i Barceloni 2013., nastavilo se sa srebrom u Kazanju i zaključilo s Budimpeštom. Nitko na šest SP-a zaredom nije osvajao odličja, napravila je to samo Hrvatska, napravit će to i sedmi put. No, želimo li opet biti djeca, želimo li vjerovati da nam se želje ostvaruju, onda je od nove medalje važnije nešto drugo, najvažnije je da se vaterpolu u 2019. vrati Sandro Sukno, te da u godini koja dolazi zaboravi sve ono ružno što mu se zbog zdravstvenih problema dogodilo u 2018. Nek’ se vrati Sandro i nek’ bude potpisnikom novih velikih uspjeha u godinama koje dolaze. I da, nek’ se vrati što prije, da pomogne svojim suigračima iz Juga CO da osvoje novi naslov klupskih prvaka Europe. Recimo u srazu s vaterpolistima zagrebačke Mladosti. U stvari, neka u finalu pobijedi bolji, nebitno je - “gospari” ili “žapci”.
 
SANDRIN LOV NA JUBILARNO ZLATO, HRGOVIĆ KREĆE PREMA ELITI
 
Iako će se Svjetsko prvenstvo iduće godine prvi put održati mjesec dana kasnije od uobičajenog termina - krajem rujna, jer prvenstvo se održava u Dohi - ovo protokolarno premještanje ne bi trebalo imati previše utjecaja na Sandru Perković.
 
Ona bi u Kataru naime trebala obraniti naslov svjetske prvakinje u bacanju diska, što bi joj bila ukupno deseta zlatna medalja na velikim natjecanjima.
 
“Naravno, želim naslov u Dohi, ali također želim biti zdrava i odmorna. Međutim, ipak je riječ o predolimpijskoj godini pa ne bi bilo loše izbjeći pretjerani umor”, rekla je nedavno Perković. Najbolja hrvatska sportašica cilja i na titulu u Dijamantnoj ligi koju ove godine nije osvojila samo zbog nesretnog spleta okolnosti. “Samo me viroza spriječila u tome”, kaže Perković koja se za novu sezonu priprema na Floridi.
 
Uz Perković, osvajanje novog paketa titula najizglednije je u veslanju, također pod uvjetom da ozljede ozbiljnije ne zakompliciraju cijelu priču. “Nama je plan uvijek isti, pobijediti svaku utrku. Na svakom natjecanju vozimo po tri utrke, zatim po Hrvatskoj regate i slično. To je naša sezona”, najavljuju novu godinu braća Sinković koji će u Švicarskoj u svibnju veslati na Europskom i u Austriji krajem kolovoza na Svjetskom prvenstvu. Zasad znamo da ćemo braću Fantelu gledati na Svjetskom prvenstvu u jedrenju u klasi 49er u Aucklandu na Novom Zelandu, pratit ćemo tko će od hrvatskih skijašica i skijaša napraviti korak naprijed u idućoj godini, kao i uspon Filipa Hrgovića prema svjetskoj boksačkoj eliti…
 
 PRENOSIMO Jutarnji list PIŠE grupa autora FOTO Vlado Kos/CROPIX