Nedavno sam snimao prilog o primopredaji kombi vozila malonogometnom klubu „Heroji“ u Vodicama. To je, gotovo sasvim novo vozilo, HOO, zajedno s HNS-om, Gradom Vodice i donacijama uspio osigurati nakon što su nepoznati idioti zapalili kombi u vlasništvu Vodičana u jednu nedjeljnu prosinačku zoru prošle godine, samo zato jer je imao „krive“ registracije usred Zagreba – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
 
Lijepa gesta HOO-a i HNS-a, treba ju spomenuti, no tijekom tog druženja u Vodicama doznao sam i da se Hrvatska uvelike sprema za uvođenje VAR sustava u ligaška natjecanja, da je oprema već stigla, da kreću edukacije… VAR je, inače, Video Assistant Referee sustav koji putem kamera nadopunjuje sudačke odluke, ako slučajno niste znali.
 
U skladu s time sam imao prilike u Lausannei, na Kongresu AIPS-a (Svjetske udruge sportskih novinara) čuti od Zvonimira Bobana i Massima Busacce koliko je zapravo složen proces uspostave VAR sustava, ali i nešto o čemu se, čini mi se, manje zna. VAR (dakle video pomoćnik sucima) nije svuda isti i nije uvijek toliko zahtjevan kao što je bio primjerice u Rusiji, na SP. VAR, kaže Boban, možete imati i s 4 kamere, ne mora ih biti 37 kao u Rusiji. A, kaže Boban, i dalje koristi i dalje donosi prednosti prilikom suđenja. I jeftiniji je, što nije nevažno. No, puno bitnije od broja kamera ili cijene sustava je da se svi koji VAR koriste naviknu na njega i da znaju što im VAR može donijeti. U HNS-u su svjesni da je doba obuke minimalno 6 mjeseci, no uz naknadne provjere od strane eksperata, cijeli proces zna trajati i 9 mjeseci, pa čak i godinu dana. Sustav treba iznimno dobro naučiti, a ljude (jer, iskreno, uvijek je riječ o ljudima) maksimalno obučiti da znaju sustav kao dio svoje svakodnevne rutine. Inače stvarno nema smisla. Massimo Busacca, prvi čovjek FIFA sudačkog sustava sad već živi VAR, zna mu mane, ali i presretan je s onim što je VAR pokazao baš u Rusiji. Impresivan je podatak da je s VAR-om postotak ispravnih odluka na SP bio oko 99,5%. Međutim, meni je još impresivniji podatak da je i bez VAR-a postotak te točnosti malo veći od 95%. Suci, dakle, ne griješe mnogo, ali s VAR-om ne griješe gotovo uopće. Čini mi se da je svakome jasno da 100% uspješnosti, sve dok postoji ljudski faktor, nije moguće uspostaviti. Ono što Busacca zagovara jest promjena sudačkih navika i stavova. Ni on sam, kako je rekao, dok je bio aktivni sudac, ponekad nije vjerovao čak ni svojim pomoćnicima, a kamoli da bi ga kakva „naprava“ prisilila da promijeni mišljenje. Veliki suci – velika ega, velika samouvjerenost da ne mogu pogriješiti, to je razlog tome. No, baš taj isti Busacca će priznati kako pravi sudac uz VAR postaje još „praviji“, samo ako zna iskoristiti prednosti. U novom sustavu sad se sudac mora naučiti da npr. pomoćnik ne diže iste sekunde zastavicu kad misli da je zaleđe, a glavni sudac ne svira odmah kad pomisli da je netko igrao rukom u šesnaestercu. Ne, sad pravi suci puste akciju do kraja, jer moguće je da će biti pogodak, a tek onda, u miru, provjere je li bilo zaleđe, je li itko igrao rukom. Iskreno, ima smisla. Posebno ako je na SP u 17 VAR intervencija čak 14 puta promijenjeno prvobitno mišljenje suca!
 
Jasno, bezimeni hejteri odavno su već VAR-u predbacili da uzima puno vremena od igre. U prosjeku, jedan VAR „slučaj“ traje oko 50 sekundi, a u utakmicama ih doista nema baš previše, odnosno bilo ih je 17 na cijelom SP. A znate li koliko se u prosječnoj nogometnoj utakmici doista igra? Bez izvođenja lopta sa strane, bez ulaska liječnika ili jednostavne pripreme za izvođenje slobodnih udaraca, bez zamjena igrača i sličnih stajanja u nogometu, utakmica u prosjeku traje 57 minuta! Dokazano, provjerila FIFA.
 
PRENOSIMO www.sptv.hr PeJURAtivno PIŠE Jura Ozmec