Hrvatska je košarkaška reprezentacija doživjela neviđeni fijasko. Neće nas biti na (proširenom) SP-u na kojem će biti jedna Crna Gora, a u kvalifikacijskoj skupini zauzeli smo pretposljednje mjesto ostavivši iza sebe samo Nizozemsku – komentar Antona Filića, novinara VL.
 
U vaterpolu smo svjetski prvaci, ali ne bismo to bili da su vaterpolski dužnosnici, birajući izbornika, zaobišli nekoga od najboljih: Ratka Rudića, Ivicu Tucka, Vjeku Kobešćaka, Elvisa Fatovića... U košarci smo doživjeli teški debakl dijelom i zbog toga što su košarkaški oci preskočili najbolje (Spahiju, Petrovića, Repešu, Perasovića...).
 
Umjesto toga, Dino Rađa i Stojko Vranković izborničko su žezlo tutnuli u ruke trenerima bez iskustva i većih rezultata Ivici Skelinu i Draženu Anzuloviću. Sugerirajući usput izbornicima da bi im pametno bilo ići na pomlađivanje reprezentacije. Pa, iz ovih ili onih razloga nisu korištene usluge Tomića, Ukića, Tomasa, Simona...
 
Sve nakon toga dobro je poznato: hrvatska je košarkaška reprezentacija doživjela neviđeni fijasko. Neće nas biti na (proširenom) SP-u na kojem će biti jedna Crna Gora, a u kvalifikacijskoj skupini zauzeli smo pretposljednje mjesto ostavivši iza sebe samo Nizozemsku.
 
I sad, umjesto da se pospu pepelom, Dino i Stojko nas uvjeravaju da bolje niti ne zaslužujemo! Kako to možemo znati ako u kvalifikacijama nismo imali ni najboljeg izbornika kojega smo mogli imati ni najbolje igrače. To nisu male pogreške, ali Rađa i Vranković kao da nisu ni svjesni o kakvom se neuspjehu radi. A servirali su nam najveću blamažu u povijesti hrvatske košarke.
 
Nije stoga čudno da protiv Vrankovića i – posebno – Rađe pljušte optužbe na društvenim mrežama. Ima tu i uvredljivih napada koje ćemo zanemariti, ali i vrlo argumentiranih kritika. U jednome se svi slažu: nisu sporne njihove igračke veličine, ali su se Dino i Stojko kao organizatori i menadžeri pokazali nedoraslima funkcijama koje obnašaju (Rađa, uostalom, ni u Splitu nije pokazao neki rezultat). I zato nema vrdanja: Rađa i Vranković moraju otići! I ne moraju razmišljati o svojim nasljednicima, ima u hrvatskoj košarci još ljudi koji imaju i elana i – vizije.
 
Za razliku od običnog puka, zanimljivo je, novinari koji prate košarku (većina njih) prilično obazrivo pišu i nalaze stotine opravdanja, ne želeći se valjda zamjeriti velikanima. Ali novinarstvo je poput kirurgije: ponekad se mora odstraniti bolesno tkivo da bi se sačuvao organizam. A hrvatska košarka želi živjeti! 
 
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Anton Filić FOTO Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL