I što sad, izgubili smo 1:2, Budimpešta nakon tri uzastopna remija postaje crna točka Srebrnih, ali naravno da ništa nije katastrofalno unatoč razočaranju koje je zahvatilo i momčad i navijače – piše Branko Stipković, novinar portala Prva HNL.
 
Upravo slavlje Mađara, koji još ne shvaćaju što su napravili, zida rejting Hrvatima, učvršćujući ugled i strahopoštovanje koje traje već četvrt stoljeća. U tom tonu svakako je i izjava tamošnjeg izbornika Marca Rossija, talijanskog trenera koji je u oduševljenju priznao da mu je ta pobjeda najveća u karijeri.
 
A što je, uostalom, poraz?
 
Navodno samo on može otvoriti mlijune očiju. No bitno je ne prihvatiti misao o nekakvom slomu. Pogotovo kad je posrijedi sport, nogomet s 90 minuta iskušenja u kojima je sve izvjesno. Nema nikakve potrebe da se Zlatko Dalić i reprezentativci nadaju spasu jer doista ništa nije izgubljeno, niti se valja uzdati u sreću – dovoljno su oni jaki da se za sve ciljeve izbore sami, ne računajući pritom na naklonost sudbine.
 
„Kada duhovna moć prevlada nogometno znanje“, analizirao je danas Attila Aghassi, novinar portala Indeks.hu konstatirajući da su Hrvate svladali vlastitim oružjem. Apelira da se češće igra na taj način, ukoliko je nemoguće igrati stalno.
 
Blikk također u prvi plan stavlja enormnu hrabrost, bez koje nipošto ne bi bio matiran drugoplasirani s posljednjeg SP-a. 
Nemzeti sport rabi standardne hvalospjeve za slične prilike, rijetke doduše u mađarskom nogometu: „Fantastičan rezultat, senzacionalan uspjeh“. Veliča mladog Dominika Szoboszlaija (18) koji se bez kompleksa upustio u markiranje slavnog Luke Modrića:
 
„Nisam se bojao, ključno je bilo riješiti se frustracije i prionuti poslu.“
 
Euforični mediji posebno apostrofiraju četiri sudionika:
 
1) Kapetana Balazsa Dzsudzsaka koji je odigrao 100. utakmicu u dresu s nacionalnim znamenjem čime je zaposjeo brončanu poziciju, odmah do poznatog vratara Gabora Kiralyja, rekordera sa 108 nastupa, te drugoplasiranog Jozsefa Bozsika, člana nezaboravne Zlatne konjice iz pedesetih koji se zaustavio na 101;
 
2) Strijeca izjednačujućeg pogotka Adama Szalaija koji je zbog dva slovačka pogotka u četvrtak u Trnavi javno kritizirao „obranu lišenu taktičke vještine“, inicirao promjene i novi polet. Jasno da ne izostaje poveznica s klupskim suigračem Andrejom Kramarićem u Hoffenheimu, podatak da Adam vrijedi 1,1 milijardu forinti, Andrej točno deset puta više;
 
3) Nesretnog Dominika Nagyja kojeg je Dejan Lovren nehotice maknuo sa scene udarcem vrška kopačke u lijevi skočni zglob malo ispred našeg šesnaesterca kad je sudac propustio dosuditi slobodni udarac. Tiskovine su pune fotgrafija s Nagyjem i štakom, ali i s Lovrenom koji ga je svršetkom sraza potražio, ispričao se pa zamolio zamjenu dresa, što je rado prihvaćeno. Bravo za obojicu;
 
4) Dosta je hvaljen Gergö Lovrencsics, „umoran i sretan“. Ističe da to nije bila uobičajena utakmica. Vjerojatno i stoga što je on hrvatskih korijena, možda dalekih ali ipak. Lovrenčići su pretežito iz Međimurja, u našoj zemlji ima ih oko 840 u 370 domaćinstava, nalaze se i u deset država na tri kontinenta gdje se pišu Lovrencic, Lovrencich i – Lovrencsics. To je to, ma kako se on osjećao.
 
U anketi za izbor najboljeg na travnjaku Groupama Arene sudjelovala su čak 162.092 čitatelja. Pobijedio je Adam Szalai s prosječnom ocjenom 8,41. Slijedi Mate Patkai, autor drugog pogotka „koji je iskoristio smušenost Marina Leovca i Lovre Kalinića“, sa 8,18 te baš naš Gergö Lovrencsics sa 8,15. U redu je, zaslužili su.
 
Zanimljiv kompliment zaradio je Ivan Rakitić tezom da je „Veći nego što misli“ s obzirom na bekovsko-stopersku operaciju izbijanja lopte s gol-crte u 80. minuti:
 
„Prvotimac Barcelone odlično se snašao u neprirodnoj poziciji ne dopuštajući 3:1, Adam Szalai i Zsolt Kalmar prijetili su uzalud…“
 
Sustavno ponavljajući uvod i zaključak „Kreirali smo najveću senzaciju!“ mađarski izvjestitelji uistinu komplimentiraju i gostima iz Zagreba. Hvala na iskrenosti. Tako se svrstavaju u nebrojeni ešalon sunarodnjaka koji nikad nisu krili simpatije ne samo za hrvatsku selekciju, nego i za Hrvatsku. Neupitni im je kapetan premijer Viktor Orban (56). Što zbog društevnog položaja, što zbog staža u toj obožavateljskoj misiji. Zna se da je bio pasionirani nogometaš, član omladinske škole Videotona. Pa amaterska vedeta koja je katkad zahvaljujući važnosti, lukavosti i duhovitosti zabila gol napuštajući s loptom granice igrališta radi izbjegavanja takmace. Fan koji bi po vlastitom priznanju dnevno najradije gledao šest izravnih tv-prijenosa s bilo kojeg renomiranijeg igrališta. Predsjednik mađarske vlade inicirao je totalnu revitalizaciju infrastrukture strogo namjenskim investicijama koje se mjere stotinama i stotinama milijuna eura, a brojnim sjajnim objektima uskoro će dominirati velebna Puskas Arena, ponos i atrakcija budimpeštanskog kvarta Zuglo kapaciteta 67.889 sjedala za koju tvrde da je dvorac, ne tek stadion.
 
Nije lani Orban, veliki frend s biznismenom Lorincom Meszarosom, ulagačem u NK Osijek i ambicioznim suvlasnikom, tajio za koga navija na ruskom mondialu:
 
„Naravno za Hrvate, naše susjede i prijatelje, pripadnike iste nogometne kulture.“
 
Premijer sigurno spada među one koji poraz nezaboravne squadre 1954. na SP-u u Švicarskoj (2:3 poslije 2:0 sa Zapadnom Njemačkom) smatra „najtužnijim danom mađarske povijesti“.
 
Inače je zaljubljenik u našu obalu, koju sa suprugom Anikom posjećuje redovito, bez sigurnosne pratnje i političke pompe. Vjerojatno im se katkad pridruže djeca, imaju sina i četiri kćerke. Omiljene lokacije su Mljet i Vis. S neizostavnom Viktorovom porukom:
 
„Hrvatska je i dalje prekrasna, dragulj Jadrana!“
 
Ma, kad je tako – neka su napokon dobili u osmom pokušaju. Njima znači mnogo, nama neće naškoditi nimalo.
 
PRENOSIMO www.prvahnl.hr PIŠE Branko Stipković FOTO/HNS