Davor Šuker se možda i pobojao jer za takav sastanak nema iskustva, a vjerojatno ga je mučila i mogućnost neugodnih pitanja. Nije sasvim jasno kako on planira opet sjesti za predsjednički stol i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo? – komentar Branka Tuđena.
 
Ovo je prigoda da se ide do kraja. Davor Šuker kao povjerljiv izvršitelj Zdravka Mamića mogao bi napustiti predsjedničko mjesto jer se samo tako može postići neko veće povjerenje, poslije svih tih nesuglasica koje je u prvom redu prouzročio Mamićev hajdučki, apsolutistički i u konačnici čini se kriminalni način gospodarenja hrvatskim nogometom.
 
Šuker ima veliku igračku prošlost: bio je šest puta dobitnik Sikiričine statute “Pobjednik” kao najbolji nogometaš godine Večernjeg lista, a u anketi Sportskih novosti 2004. proglašen je najboljim nogometašem Hrvatske u 50-godišnjoj povijesti Uefe.
 
U rujnu 2015. u Oslu sam mu oprezno i dobronamjerno u nevezanom razgovoru, poslije prvog Mamićeva uhićenja, predložio da se počne udaljavati, ali je to odlučno otklonio.
 
Šuker nema sva potrebna svojstva za vođenje jednog takvog sustava kakav je nogometna organizacija, nema taktičkog strpljenja i vizije i nema one vrste poniznosti kakva slavnim ljudima pomaže da budu i duhovno veliki.
 
Šuker je bio svjetski igrač, ali biti neovisni predsjednik je nešto drugo. Njegov istup pred novinarima na Skupštini Zagrebačkog nogometnoga saveza 28. studenoga 2017. kad ga je ZNS, po Mamićevu naputku, kandidirao za predsjednika HNS-a u novome mandatu, bio je izraz ljutnje i mrzovolje, a svako pitanje bilo je za njega provokacija.
 
Samo se jedan klub izjasnio protiv, no tada su ZNS-om upravljali bivši. I svaki drugi sastanak s novinarima, obično poslije skupština, pretvarao se u svađe i sukobljavanja.
 
Nedolazak u Split prošli tjedan na jedan tako važan, zapravo najvažniji, sastanak kao što je nastup reprezentacije i opravdanje tog čina spriječenošću u inozemstvu potpuno je neopravdan i omalovažavajući potez, poslije čega bi mogla uslijediti i ostavka.
 
Šuker se možda i pobojao jer za takav sastanak nema iskustva, a vjerojatno ga je mučila i mogućnost neugodnih pitanja. Nije sasvim jasno kako on planira opet sjesti za predsjednički stol i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo? Poslije toga će svako predsjedanje izgledati kao privremeno.
 
Šuker se oslanja na svoga dopredsjednika, također osječkoga nogometnog djelatnika Antu Vučemilovića Šimunovića, koji nije pokazao jasan cilj, osim interesnog okupljanja, i uglavnom je kao i njegov krug dobro “osjećao” Mamića i bilo bi u interesu nogometa da on i njegovi odu.
 
Hajduk se pri tom grabljenju moći od strane nalogodavca i izvršitelja s pravom osjećao oštećen, ali ne onako kako je prošli tjedan u TV emisiji Otvoreno sablažnjivo rekao Ćiro Blažević: Varali smo Hajduk 15, 16, 20 godina. Ja to znam najbolje. Ako ga je varao i Ćiro, onda treba odgovarati zbog prijevare, a ne se služiti demagoškim “forama”.
 
Konačno, Ćiro je bio Mamićev učitelj u mnogim područjima. I dok je još zanimljivo, Ćiro, koji je odao mnoge tajne, trebao bi otkriti i posljednju i najveću: zašto je 1983. preko Dinama iz Vinkovaca u Crvenu zvezdu poslao Ivkovića, zašto je to 1986. učinio s B. Cvetkovićem i Bračunom, zašto je 1987. “preveo” Prosinečkog u Crvenu zvezdu i zbog čega je 1986. Katanca poslao u Partizan? To su bili potezi koji ne bi smjeli ostati vječnim misterijem i zaslužuju istinu.
 
Hajduka su varali i činili slabim i oni koji su na Poljudu nacrtali kukasti križ i oni koji djeluju iz pozadine kao stvarni vladari i kojima su Mamićeve režije dolazile kao naručene da bi pokrivali svoju nesposobnost i povicima “drž’te lopova”. Nije Mamić takav genij da preuzme praktički sve najbolje mlade igrače iz Hajdukova najužeg zemljopisnog okruženja.
 
Nije, ali su činjenice takve. Hajduk u suvremenosti nije imao trenera dok nisu “prebjegli” Dinamovi. Čak i svoju mladu momčad Hajduk je pojačavao nekim igračima koji nisu bili najbolji u Dinamu II. Hajduk II nije imao ni takvih. I što se dogodilo?
 
Krešimir Gojun je poslije tri godine rukovođenja školom mladeži dobio otkaz. Zbog toga što je navodno direktor Saša Bjelanović od njega tražio nedopuštenu pomoć Šibeniku u izravnom plasmanu u Prvu HNL, a Gojun je to otkrio u pismu predsjedniku Brbiću. Bjelanović tvrdi da je riječ o kleveti, no situacija je krajnje neugodna. Kristian Petrić, časnik za navijače, piše kako je napustio klub prosvjedujući zbog otkaza Gojunu.
 
U svemu je najbitnije to da je upravo Gojun u klub doveo sadašnjeg trenera prve momčadi Sinišu Oreščanina, koji je u 21 utakmici postigao izvanredne rezultate, i trenera Hajduka II Marija Despotovića.
 
U svakom razgovoru s njih dvojicom, a posljednji sam s potonjim vodio poslije utakmice završnog proljetnog kola Lučko - Hajduk II, osjećala se izvjesna tjeskoba, što sam tada tumačio problemom prilagođavanja. Postalo je očito da nije bilo samo to i otvara se pitanje što će tek sada biti? Oreščaninov ultimatum Upravi najavljuje nove zaplete.
 
U Hajduku je u punom zamahu razjedinjenost, nesposobnost, anarhija i borba za moć koja u biti pojedincima i skupinama donosi korist. Nema tog argumenta s kojim bi se mogla opravdati najavljena prodaja Bradarića koji je tek najavio da može postati velik igrač, osim one poznate krilatice kako je “brza lova – dupla lova”. Hajdukova ulica i dalje ucjenjuje: ističe sedam uvjeta prema HNS-u. Mamić je kriv, ali nije baš za sve. I oni su krivi i neka odgovore kako su Moro, Ćuže i Baturina završili u Dinamu?
 
Nisu Dalmatinci odjednom zaboravili igrati nogomet. Ovih su dana u Rudešu angažirali novog trenera, Sinjanina Mirka Labrovića, kojega Hajduk nikada nije prihvatio. – Žao mi je što nisam poslušao ženu i prije u Zagrebu kupio i stan – reče mi u petak Labrović.
 
Promjene u Savezu, Dinamu i Hajduku su prijeka potreba, ali ne tako da “Kurta zamijeni Murtu”!
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Branko Tuđen FOTO Igor Kralj/Pixsell