Moj nezaboravni i dragi prijatelj Tomislav Židak imao je tu sposobnost, Tomica je znao od prosječnog poteza načiniti vrhunski, znao je prosječnu tenisku utakmicu obojiti pastelnim bojama, ali to je bila moć samo najvećih. Najvećih poput mog prijatelja Židaka – piše Neven Bertičević, novinar SN.
 
Ali, postoje sportski događaji koje nitko neće moći napraviti velikima, bez obzira jesu li majstori pera ili mikrofona. To je jednostavno tako i nikakav dojam novinara koji su to prije svega televizijski pratili ne može umanjiti sliku jednog velikog turnira, ali turnira kakvog više nikada nećemo gledati. To je jednostavno tako i što se prije pomirimo s tom činjenicom bit će nam lakše.
 
Ništa protiv trijumfa jednog odličnog tenisača Dušana Lajovića, on je svakako legitimni pobjednik umaškog turnira, ali Umag se s vremenom poprilično urušio i bojim se da to nitko, pa ni novi menadžment, neće moći popraviti. Meni je jasno da je direktor turnira Lawrence Frankopan, za prijatelje Lovro, učinio sve da taj turnir izgleda bolje. Čak je rekao da je u njegovom mandatu ovogodišnji bio najbolji, ako ste ga razumjeli, jer danas se u Umagu s čelnicima turnira razgovara isključivo na engleskom. Zašto i kako je bio bolji, nije objasnio, a nisam siguran ni da bi mogao.
 
ISPADANJA FAVORITA
 
Naime, Umag je ostao vrlo rano bez dvojice velikih favorita, Talijana Fabia Fogninija i Borne Ćorića, ali mi o njima nismo previše čuli jer nisu bili u studijskim emisijama uoči dvoboja, a ni nakon, pa smo mogli samo gađati i pogađati zašto su tako završili. A zašto nismo vidjeli, pa ni čuli Bornu Ćorića, dobro je pitanje, jer bi bilo zanimljivo čuti što se dogodilo u njegovoj igri, na turniru koji mu je, po njegovom mišljenju, najdraži. Ali smo zato mogli čuti i vidjeti štošta drugog. Recimo, mladu slovensku tenisačicu Kaju Juvan, koja je u Wimbledonu uzela set Sereni Williams, ali mi se nekako čini da je u Umagu bila gošća samo zato što dolazi iz menadžerske agencije direktora turnira.
 
No, svi mi znamo da je Frankopan vrlo uspješan poslovni čovjek, ali njegovi puleni vrlo rijetko zalaze u Umag, a i kada dođu, uglavnom traju jedan ili dva dana. ?Nije, naravno, za tako nešto kriv umaški turnir ili gospodin Frankopan ili Goran Ivanišević, koji je jedan od promotora turnira, ali ostaje činjenica da se u posljednje vrijeme u Umagu uglavnom pričalo o ekshibicijskom dvoboju Gorana i Andrea Agassija ili, kao što je to ove godine bilo, Gorana i Patricka Raftera.
 
KRIMEN ATP TOURA
 
Godinama je Umag bio turnir na kojem hrvatski tenisači nisu bili u nekoj velikoj milosti, pa je tako primjerice Goran Ivanišević, čije ime danas nosi središnji teren u Umagu, samo jednom igrao, i to na prvom turniru 1990., kada je izgubio finale od Gorana Prpića, koji također iz razno raznih razloga, ali ponajviše zbog ozljeda, nije dolazio u Umag.
 
U Umag nikad nije došao ni Mario Ančić jer tadašnji direktor Slavko Rasberger nije mogao naći zajednički jezik s Marijevim ocem. Najduže se zadržao Ivan Ljubičić, ali javna je tajna da je Rasberger bio spreman platiti Španjolcima, a naši su bili tek sekundarna roba. Uostalom, svi oni koji su bili bliski prvom i najvećem direktoru umaškog turnira, znat će njegovo mišljenje o Ivaniševiću i zemljanim turnirima, jer je uporno tvrdio da Goran protiv Španjolaca u Umagu može skupiti tek nekoliko gemova.
 
No, unatoč svemu tome, Umag je bio i ostao veliki turnir u onim prvim danima, od trostrukog pobjednika Thomasa Mustera do Carlosa Moye koji ga je osvojio pet puta te Novaka Đokovića i Rafaela Nadala, koji su barem jednom došli u Umag. Rasberger je imao nepogrešiv nos za mlade igrače i velike talente, jedino je 'big time' promašio jer nikada nije u Stanu Wawrinki prepoznao velikog tenisača i nikad ga nije zvao u Umag, iako je Švicarac jednom osvojio naslov, pritom i pobijedio Novaka Đokovića.
 
Umag je bio turnir, da ne nabrajamo sve, na kojem su igrali veliki tenisači, tenisači koji su bili prvi na svijetu, ali danas toga više nema. Jedan od razloga je što je ATP Tour upropastio gotovo sve turnire iz kategorije 250, Doha i Dubai su tu iznimka jer mogu masno platiti, a svi ostali se krpaju u hodu.
 
Osim što je kalendar Umaga katastrofalan, a ATP Tour ga ne želi promijeniti, dogodine će biti još i gori jer će se preklapati s olimpijskim turnirom u Tokiju. Iako Frankopan tvrdi da razgovaraju i da će sve učiniti kako bi promijenio status Umaga, toliko dugo dok je iz kategorije 250 i toliko dugo dok neće moći dobiti drukčiju podlogu, recimo betonsku, Umag će samo ostati blijeda slika onoga što je nekada bio. I nema tih komentatora koji će tu sliku popraviti.
 
TRAŽENJE SVIJEĆOM
 
Pokušavali su na razne načine, od konstatacije da će u vrijeme turnira Umagom proći 100 tisuća turista, do toga da turnir ima 400 akreditiranih novinara. A kako ja znam nešto više od onih koji danas nude svoje ekspertize na TV ekranima, onda znam i da se te brojke pumpaju i napuhavaju. Jer u toj cijeloj priči ni ja baš nisam bio totalno nevinašce.
 
Upravo zato ovaj turnir, osim za one koji su se došli odmoriti, neće nuditi ništa posebno. Istina, brojni turisti će navratiti i navijati za svoje i to bi bilo sve. Budući da vremena, teniska vremena za ovakve turnire mogu biti samo gora, onda to uz sve silne želje neće moći popraviti ni gospodin Frankopan i njegovi najbliži suradnici. Ne može se svake godine dovesti Patrick Rafter, a kako smo čuli, ni Ivaniševiću se više ne igraju ekshibicije.?
 
Rado se sjetim jedne zgode koju mi je ispričao Slavko Rasberger. Nazvao ga je brat Nikolaja Davidenka i tražio nešto za nastup, desetak tisuća dolara, Rasberger mu je navodno odgovorio: „Dat ću ti ja toliko samo da ne dođe“.
 
Istina ili samo dobra šala, ne znam, ali znam da ako se ovaj trend nastavi, a ne može se prekinuti, svi će svijećom tražiti nekog ozbiljnog tenisača u Umagu. Takva su vremena.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Neven Bertičević FOTO/Cropix