Mark Viduka nestao je s nogometne scene, nema ga baš ni u javnosti, potpuno se povukao u svoj obiteljski život. Uspjeli smo ga dobiti, lijepo smo se pozdravili – piše Robert Junaci, novinar VL.
 
Prvo što je rekao bilo je u njegovu uobičajenom stilu:
– Prijatelju, pa znaš da ne dajem intervjue, sjećaš se da to nisam volio ni kad sam bio igrač, a pogotovo ne sad kad sam se maknuo od svega – kazao je Mark s kojim smo zadnji put razgovarali prije nekoliko godina kada je živio na relaciji Zagreb – Dubrovnik – London – Australija.
 
– Sad sam u Zagrebu i više uživam nego što nešto radim. Sa svojom sam obitelji. Volim otići u Australiju, ali već nekoliko godina nisam bio – kazao nam je 44-godišnji Viduka.
 
Nasmijali smo se na te nekadašnje dane, doista nije volio govoriti za medije ni kao igrač Dinama ni kasnije kad je bio u Celticu, Leedsu, Middlesbroughu, Newcastleu.
 
No malo pomalo ipak je pristao porazgovarati o nogometnim temama. Taj legendarni napadač tadašnje Croatije stigao je u Maksimir 1995. godine, njegov dolazak povezivao se s posjetom predsjednika Franje Tuđmana Australiji, jer Viduka je brzo nakon toga postao igrač maksimirskog kluba. Bio je član sjajne momčadi plavih koju je napustio 1998. godine.
 
MI SMO BILI INDIVIDUALCI 
 
Viduka prati ono što radi današnji Dinamo, poželjeli smo da nam usporedi svoj Dinamo i ovaj današnji. 
– Jednostavno je, ova današnja momčad igra puno bolje nego što smo mi igrali. Za takvu igru i ove sjajne rezultate puno zasluga ide treneru. Ne poznajem Bjelicu osobno, ali napravio je jako dobre stvari. 
 
Što je drukčije nego u vaše vrijeme? 
– Mi smo imali sjajne individualne kvalitete, ali nismo izgledali kao momčad onako kao današnji Dinamo. Jako mi se sviđa kako igraju, fino to izgleda, a izuzetno su disciplinirani i tako danas u nogometu i mora biti. Mi smo smjeli igrati sporije, puno toga temeljiti na individualnoj kvaliteti, a sad je priča u nogometu drukčija i ovaj je Dinamo pronašao način da može parirati gotovo svima u Europi – rekao nam je Viduka. 
 
S takvom igrom plavi nakon tri kola u Ligi prvaka imaju četiri boda i sljedećeg tjedna protiv Šahtara mogli bi već osigurati odlazak u drugu, nokaut fazu Lige prvaka. Može li Dinamo doista proći dalje? 
– Iskreno, po onome što sam vidio, ova momčad Dinama može postići baš sve. Baš zato što sve na terenu rade kao momčad, svi zajedno. U svakoj fazi igre izgledaju momčadski jako, svi su kao jedan, a imaju i kvalitetu. Koliko se može zamijetiti, imaju i dobru atmosferu. Sve je to Dinamo jako dobro posložio i može napraviti doista velike stvari. Ma i mi smo, dok sam bio u Dinamu, bili dobri, ali na drukčiji način, ali bili smo jako dobri individualno, ali ne kao momčad, a sadašnji Dinamo očito baš puno radi na tom momčadskom pristupu i igri. Karikirano ću reći, nas 11 trener je odredio da taj dan igramo i momčad se nije puno mijenjala. No danas je sve to drukčije. 
 
Nismo se mogli ne sjetiti 1998. godine kada je Zlatko Kranjčar odveo jaku momčad plavih na 1/16 finala u Dugo Selo i izgubio, bilo je 3:2 za domaćine i plavi su se oprostili od kupa u toj sezoni. 
 
A VODILI SMO S 2:0 
 
– Uh, kako se ne bih sjećao, zabio sam gol, vodili smo 2:0 i onda ispali, nevjerojatno. Ali, kad bih i želio to zaboraviti, ne bih mogao. Moj kum je iz Dugog Sela i on mi nikad ne bi dopustio da zaboravim tu utakmicu, nerijetko me podsjeti – smijao se Viduka. 
 
Plavi su tada stvarno imali jako dobru momčad, igrali su Butina, Šarić, M. Cvitanović, Mladinić, T. Rukavina, Tokić, Bišćan, Šokota, Viduka, Jeličić i Mikić, a još su ušli Vasilj među vratnice na poluvremenu umjesto Butine te Josip Šimić u 80. umjesto Šokote. Pogocima Viduke i Šokote vodili na poluvremenu s 2:0, Kranjčar je poslao Butinu na tuširanje i odmor. Vratar plavih malo se dulje zadržao i, kad je izašao, pitao je ljude koji je rezultat.
 
– Koliko, 2:2!? Pa kako?  – u šoku je bio Butina. 
 
No bilo je, za Dugo Selo zabio je Benkoci pa autogol Tomislava Rukavine i eto drame koja se povećala kad je u 88. Željko Car koji se opraštao od nogometa pogodio za vodstvo domaćina. U posljednjim trenucima sudac Martinović pokazao je na dvojbeni jedanaesterac za plave, ali Joško Jeličić nije zabio i plavi su se oprostili od kupa. Ni Zlatko Kranjčar nije mogao vjerovati što se dogodilo. Bio je to stvarno debakl, ali dečki iz Dugog Sela zasluženo su slavili, oni su s pravom preusmjerili sva svjetla reflektora na sebe, svi su radili reportaže s velikog slavlja, pisali o tim dečkima.
 
 PRENOSIMO Večernji list FOTO Željko Hladika/PIXSELL; Press Assocation/PIXSELL