U zagrebačkom Hotelu Panorama u lijepoj atmosferi održana još jedna večer posvećena hrvatskoj atletici i to s dvostrukim programom nagrađivanja – piše Vedran Božičević, novinar SN.
 
Još tamo 2007. godine pokrenut je jedan lijep običaj koji kaže da se hrvatska atletika s onih najvećih seniorskih natjecanja, a pod to podrazumijevamo svjetska i europska prvenstva te, dakako, Olimpijske igre, vraća s barem jednom medaljom – piše Vedran Božičević, novinar SN. Seriju je pokrenula Blanka Vlašić zlatom na SP-u Osaki, a na brojne medalje splitske visašice kasnije se nadovezala Sandra Perković koja i dalje ne posustaje. Čak i kad ima malo slabiju sezonu poput ove koja je nedavno završila, djevojka iz Dubrave se ne vraća bez medalje s najvećih natjecanja i zapravo održava živom ovu seriju o kojoj govorimo. Naravno, ne smijemo zaboraviti da Blanka i Sandra svih ovih godina nisu bile same, podršku su im svojim medaljama pružali Ana Šimić, Sara Kolak i Stipe Žunić, ali kraljica visina i kraljica diska su bile te koje su nosile hrvatsku atletiku.
 
Potaknuti svim tim uspjesima, u Hrvatskom atletskom savezu su prije nekoliko godina pokrenuli gala večer hrvatske atletike, doduše službeno nazvanu engleskim imenom Cro Athletics Gala. Cilj je, dakako, na jednom mjestu okupiti sve najbolje (ili barem većinu), nagraditi one najuspješnije i još se jednom sjetiti svega što je obilježilo godinu. Tako je u zagrebačkom Hotelu Panorama u lijepoj atmosferi održana još jedna večer posvećena hrvatskoj atletici i to s dvostrukim programom nagrađivanja. Naime, kako je lani bilo problema s pronalaskom odgovarajućeg termina, Cro Athletics Gala nije održana, pa su dijeljena priznanja i za 2018. godinu.
 
Posvetimo se na početku ipak ovoj godini kroz koju još uvijek kročimo. Velike neizvjesnosti nije moglo biti, najboljim atletičarima proglašeni su Sandra Perković i Filip Mihaljević. Sandra je već naviknuta na nagrade svih mogućih vrsta na domaćem tlu, do kraja godine će ih sigurno primiti još nekoliko, a zaslužila ih je, prije svega, broncom na nedavnom Svjetskom prvenstvu u Dohi.
 
Da, kao što smo spomenuli, nije ovo bila najbolja Sandrina sezona u karijeri. Mučila se praktički od samog njezinog početka, nekoliko sitnih ozljeda ju je stalno vraćalo unatrag, i ni u jednom trenutku nije uspjela pronaći onu formu koja ju je krasila posljednjih godina i koja ju je učinila praktički nedodirljivom za sve konkurentice. Kubanke Yaime Perez i Denia Caballero su dočekale i iskoristile priliku da nakon silnih višegodišnjih frustracija ostave Sandru iza sebe.
 
Ali, na kraju priče apsolutno nitko nema pravo njezinu broncu okarakterizirati kao neuspjeh. Koliko god nas je Sandra navikla na zlata i koliko god ju je bilo neobično gledati u drugačijoj ulozi, bronca na svjetskoj razini u sportu koji je toliko masovan i rasprostranjen, u kojem su u Dohi medalje osvajale čak 44 zemlje, svakako je ogroman uspjeh. A za Sandru se ne bojimo i uopće ne sumnjamo da će joj ovo biti još veći motiv za Olimpijske igre u Tokiju sljedeće godine. 
Zbog nagomilanih obveza, Sandre nije bilo u Panorami, pa je nagradu preuzeo njezin trener Edis Elkasević koji je i sam dobio priznanja za najboljeg trenera u 2018. i 2019.
- Pripremamo se već mjesec dana, sljedeće nas godine čeka Sandrin pokušaj lova na treće olimpijsko zlato i šesti europski naslov. Šanse su velike, bit ćemo jači nego ikada, dat ćemo maksimum, ove dvije godine su bile priprema za ono što sada dolazi - poručio je Edis koji stoji iza uspjeha Filipa Mihaljevića koji je u Dohi nastupio u finalu bacanja kugle, trenutno najjače atletske discipline, discipline koja nikad u povijesti nije bila na tako visokoj razini.
 
U društvu u kojem je za broncu trebalo 22,90 metara (!), Filipovo 11. mjesto je plasman koji zaslužuje respekt. A kad se pogleda cijela sezona, 25-godišnji Livnjak je napravio ogroman korak naprijed. Osobni rekord je doveo do 21,84 metra, srušio i hrvatski rekord i pokazao da bi se uskoro mogao priključiti društvu 22+.
- Već u kvalifikacijama je trebalo bacati preko 21 metar za finale što se nikad u povijesti nije dogodilo, a finale je bilo čudesno s tih 22,90 za medalju. Malo je to i zastrašujuće to što se događa u kugli - istaknuo je Filip.
 
Možemo li od njega i Stipe Žunića uskoro očekivati lov na 22 metra?
- Definitivno, red je da sljedeće godine srušimo tu granicu - najavio je Filip, a Elkasević je dodao: - Filip je bacač koji je malo viši od mene, ali dosta sam sebe našao u njemu. Veliki je talent i velika budućnost bacanja kugle. U njemu i Stipi imamo dvojicu bacača koji mogu pisati povijest, biti u svakom finalu.
 
Što se tiče 2018. godine, naravno da je opet Sandra proglašena najboljom. Na Europskom prvenstvu u Berlinu osvojila je peto zlato, što nikad ranije nije uspjelo nikome u istoj pojedinačnoj disciplini. 
 
Za najboljeg atletičara u prošloj godini izabran je Stipe Žunić koji je bio sedmi u Berlinu. Stipe je ove godine imao puno problema s ozljedama, nadamo se da ćemo ga dogodine opet gledati u starom izdanju.
- Najvažnije je da ostanem zdrav, 2014. sam bio zdrav i bio sam četvrti u Europi, 2017. sam bio zdrav i bio sam treći na svijetu. Za 2020. smo postavili samo jedan cilj, a to su OI u Tokiju. U Riju sam bio u finalu, zauzeo 11. mjesto, a u Tokiju se nadam ostvariti još bolji rezultat - rekao je Zadranin.
 
Za kraj spomenimo da su nagrade za životno djelo dobile dvije legendarne hrvatske atletičarke Đurđa Fočić i Jelica Pavličić-Štefančić.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti FOTO Srđan Vrančić/CROPIX, Kafotka