„Bojim se samo da me netko ne probudi i kaže mi da sam sanjao“, rekao je tenisač nakon pobjede.
 
Kladionice mu nisu bile naklonjene, a teniska legenda John McEnroe tih ga je dana javno vrijeđao zbog načina igre, govorio je da Hrvat od udaraca ima samo servis. No, nakon što je pobijedio u maratonskom polufinalu koji je zbog kiše potrajao duga tri dana, za sebe je rekao da je “čisti genij” pa naposljetku u svom četvrtom wimbledonskom finalu pobijedio Patricka Raftera i prvi put otišao do kraja.
 
– Bojim se samo da me netko ne probudi i kaže mi da sam sanjao! Zahvaljujem All England Clubu na pozivnici. Teško je bilo danas igrati, govorio sam si: “Bože, što sam ti učinio?” Bio sam tako napet na meč-loptama. Zahvalan sam svima, najviše mojem ocu kojem srce vjerojatno ne bi izdržalo da sam izgubio. Ovaj trofej posvećujem svom poginulom prijatelju, sjajnom sportašu i čovjeku Draženu Petroviću. Dražene, počivaj u miru – kazao je Goran Ivanišević pred prepunim tribinama u Wimbledonu 9. srpnja 2001. 
 
Ponedjeljak je, Hrvatska je pred malim ekranima i netremice prati, uzdiše, viče, jeca zajedno s Goranom, prvim igračem s pozivnicom koji je osvojio taj prestižni turnir. U izravnom televizijskom prijenosu Mićo Dušanović pozvao je naciju: “Slobodno zaplačite, nemojte se sramiti”. Zaplakao je, u izravnom televizijskom prijenosu, i on.
 
I Večernjakov izvjestitelj iz Londona, Mario Kuss, emotivno je proživljavao Goranov trijumf. “Suze su preplavile Wimbledon! ‘Kanta’ je napokon podignuta u zrak! Jedan od najvećih wimbledonskih finala morao je biti njegov. Goran Ivanišević napokon je na krovu svijeta”, piše naš novinar pa dodaje kako je Patrick Rafter odigrao veliki meč, no ovaj je put svoje prste u cijelu priču “umiješala i sudbina pa najboljeg hrvatskog tenisača u meču života gurnula do uspjeha u pet setova, možda i najvećeg u povijesti hrvatskog sporta.”
 
Na wimbledonskim tribinama podršku našem tenisaču pružala je svjetska celebrity garnitura, među njima i glumac Jack Nicholson i njegova partnerica, također poznata glumica Lara Flynn Boyle, koja je bila posebno glasna. “Ubij ga, Gorane!”, povikala je nekoliko puta Lara. I ona je, kao i mnogi na stadionu, željela pobjedu našeg tenisača.
 
“Goranov sam veliki navijač, ovo je sjajan uspjeh i radujem se zajedno s njim”, izjavio je Bernie Ecclestone, prvi čovjek Formule 1, a uz njega je, naravno, bila i supruga Slavica, koja je također s velikim uzbuđenjem promatrala susret i veselila se Goranovoj pobjedi.
 
Nakon završetka protokola na travnjaku, nestrpljivo su ga, na konferenciji, čekali novinari iz cijelog svijeta, među njima i Večernjakov reporter, koji piše: “Goran je pjenušcem častio sve novinare koji su došli. Da je mogao, ispunio bi svima njima, pa i svima na svijetu, sve želje. Ništa nije moglo zaustaviti Gorana Ivaniševića, pobjednika Wimbledona.” Evo što je rekao novinarima.
 
MLADI ZA SVIJET MIRA
 
– Ovo je ono što sam čekao cijeli život. Ovo je kraj svijeta. Vječno sam bio drugi, no sada je gotovo s tim, ulazim u tenisku povijest kao wimbledonski pobjednik. Da više nikad u životu ne odigram susret, ne bi mi bilo krivo. Ili da više ne postignem ni jednu pobjedu. Na sreću, Bog je htio da napokon osvojim Wimbledon. No, moram biti iskren, da sam izgubio, najradije bih da je naslov osvojio Rafter, koji je sjajan momak i moj dobar prijatelj – kazao je Goran koji se tim uspjehom plasirao na Masters Cup u Sydneyu, skup osam najboljih igrača svijeta. Uoči Wimbledona bio je 125. igrač svijeta, nakon osvajanja turnira bit će deseti. Jedna je to od najvećih priča u povijesti svjetskog tenisa.
 
– Čujem da će me u Splitu dočekati 150.000 ljudi. Bit će to nezapamćeno slavlje, ne mogu dočekati – rekao je tada novinarima.
 
Upravo u to vrijeme Večernjakovi novinari su, samo sat vremena nakon Goranove pobjede, pohitali na Meje, u splitski dom obitelji Ivanišević. “Stan s predivnim pogledom na more već je bio pun”, piše Ozren Maršić, dodajući kako Goranova majka Gorana meč nije gledala. “Kako ću ga gledati kad sam radila do 15.30... Ma, nisam ni htjela gledati, fino sam pješice došla u 16 sati i čekala da meč bude gotov. Kuhala sam ručak, skuhala ga, ali naravno da nismo ručali”, ispričala je majka Gorana ne vjerujući da se to dogodilo.
 
“Čini mi se da sad nemam emocija, sve mi je prazno”, rekla je, pa otkrila da joj se sin odmah javio i rekao da sada ne može govoriti i da će se čuti kada se sve malo slegne. U tom trenutku, u susjedstvu obitelji Ivanišević, na užetu za sušenje rublja pojavila se plahta s natpisom “Gorane, ti si genij! Bravo!
 
Večernjakov novinar piše: “Dok smo čekali ulazak u stan Ivaniševićevih, Goranova susjeda upravo je širila plahtu, a kad je vidjela objektiv fotoaparata, uskliknula je: ‘Ovaj sam lancun dignula mužu s kreveta. Bravo, Gorane!’
 
U komentaru pod naslovom “Kockar do kraja”, pak, Dražen Brajdić piše: “Naš dragi Goran ovaj nam je put pokazao da uporne i neumorne, one koji u nešto duboko vjeruju, na kraju puta ipak čeka sreća. Premda mu je netko pokušao u zvijezde upisati sudbinu velikog tragičara Wimbledona, othrvao se tome i svim onim slabostima koje su mu dosad priječile uspon na sam vrh. I ovaj se put u njemu u jednom trenutku probudio (pre)temperamentni Dalmatinac. I to onaj koji djeluje destruktivno na njegovu koncentraciju i živce onih koji ga bodre. No, ovaj put nije se dao svojim nečistim silama. Na samim vratima sportskoga raja Goran je pobijedio svoje drugo ja, onaj neobuzdani dio svoje osobnosti”, piše Dražen Brajdić. Uočio je, također, kako je Goran u trenucima ostvarenja životnog sna pogledao u nebo i pozdravio svoga nezaboravljenog prijatelja posvetivši mu radost svog života.
 
“Prije toga je, u trenutku slavlja, pustio suze radosnice. Žestoke i teške. Pobjedničke. I njima je natopio wimbledonski travnjak više nego što ga je natopila kiša svih ovih dana. Ono što smo na kraju gledali bio je Hitchcock. U dvije od četiri meč-lopte načinio je dvije dvostruke servis-pogreške. Htio je zabiti drugi servis kao što je to uvijek činio. Odlučio je ostati dosljedan sebi. Kockar do kraja”.
 
Dan nakon velike pobjede, Večernjak je dospio na kioske, a Goran sletio u svoj Split.
 
“Kada se Goran konačno ukazao na rivi, Split je eksplodirao. Zapalilo se i kopno i more, i obala i riva, i Dioklecijanove zidine, i Matejuška, i Prokurative...
 
MLADI ZA SVIJET MIRA
 
Trubilo se, sviralo, pjevalo, letjele su petarde, paljene su bengalke, slijetali su padobranci, a onda se Goran pojavio na svečanoj pozornici iza koje je pisalo “Gorane, Split te voli”, pišu Večernjakovi novinari. Nije im promakao ni Zvonimir Boban koji se zbog Goranova Wimbledona, kako se unaprijed zavjetovao, obrijao na nulu. Boban je na glavi imao vrpcu s natpisom: “Gorane, hvala!”, na leđima mu je pisalo: “Gorane, kralju”, a na prsima “Goran je – Hrvatska – je Goran”. Što je pobjednik Wimbledona rekao našem novinaru na podatak da ga je dočekalo više od 150.000 ljudi?
 
– Ovo što Split može napraviti, ne može napraviti nitko. U ovom gradu nema sredine, il’ te vole il’ te mrze. Uvijek sam razmišljao kako bi to u Splitu izgledalo da osvojim Wimbledon, ali ni u snu nisam zamišljao da će biti ovako – kazao je Goran
 
– Što ću raditi dalje? Sada ću se napiti kao majka i slaviti dva-tri dana ...
 
 PRENOSIMO Večernji list FOTO/arhiva VL