U javnoj komunikaciji djeluje pitomo, na trenutke i plaho. Na radnom polju, međutim, isti je kao i kad je bio vrhunski branič - uporan, borben, neumoran i optimističan. Dario Šimić zapravo je i karakterno ostao isti kao kada je bio mladi igrač Dinama. Kao što je bio i potom u Interu, Milanu, Monacu, opet Dinamu, i svih 12 godina za okruglih 100 nastupa u reprezentaciji.– piše Robert Matteoni, novinar SN.
 
U odnosu na one dane koji su za svakog igrača neponovljivi u ugodnosti života i igranja, zarada i uživanja, danas je Dario Šimić puno toga drugog. Počevši od toga da ima četiri sina sa suprugom Jelenom, potom 250 zaposlenika u svojoj poslovnoj grupi, pa onda ima i više stotina članova HUNS-a, nogometnog sindikata koji predvodi od osnutka, eto, već devet godina. 
 
Uza sve to član je skupštine HNS-a kao institucionalni predstavnik profesionalnih igrača, član komisije za profesionalni nogomet, član radnih grupa u sustavu FIFPro-a. Odnedavno je i dio šireg tima u sportskoj strukturi AC Milana, zadužen kao promatrač za jugoistočnu Europu, gdjegod i šire od toga.
 
KLJUČNI SU RAZGOVORI
 
Tek ste navršili 44 godine, kako sve to stižete?
- Organizacija, strast, upornost i strpljenje obitelji. To je ključ svega. Obožavam obitelj, obožavam nogomet i volim biti aktivan. Organizirao sam se dobro, imam odlične suradnike, a što je najvažnije, moja supruga Jelena maksimalna mi je podrška. Ona drži pet, a ne četiri kuta našeg doma. Nema šanse da išta uspijem napraviti bez njezina doprinosa - kazao nam je na početku razgovora koji smo zamislili kao rezime 2019. te najavu 2020. godine, onoga što donosi osobno i u nogometnom smislu.
 
Jeste li zadovoljni godinom na izmaku?
- Obitelj je odlično i već je to dovoljno za osobni sretan pogled. Poslovno stvari idu izvrsno, a u nogometu je za nama vrlo aktivna godina, s puno događanja. U nogometu nema stalne situacije, svejedno govorimo li o uspješnosti ili neuspješnosti. Ta se dva stanja stalno izmjenjuju. Stoga ne treba biti očajan kad stvari ne idu dobro, kao što nije mudro biti euforičan u uspjehu. Eto, zato je 2019., iz mog kuta, vrlo dobra.
 
Krenimo od Nogometnog sindikata. Nekad su vas doživljavali čudacima, a danas?
- Danas je sve drugačije. Pozicionirani smo kao partner u sustavu hrvatskog nogometa. Imamo vrlo dobru suradnju s HNS-om i, što je najvažnije, kontinuirani dijalog. Možemo se ne slagati oko nekih stvari, ali ključno je da stalno razgovaramo. HNS je u tom odnosu često reagirao promptno za dobrobit igrača odnosno nogometa i to je jako važan dio procesa. Nekad nas se, istina je, doživljavalo kao čudake, ali sada svi vide da radimo u korist većeg reda i organiziranosti u nogometu. Svima je u interesu da bude više reda i transparentnosti.
 
HUNS ne može živjeti od članarina HNL igrača?
- Ne može jer su one simbolične. Na toj stavci mislim da nemamo više od tridesetak tisuća godišnje. No za nas je presudna podrška krovne svjetske organizacije, FIFPro-a. Oni su već dugo avangarda u nogometnim procesima i sjajno brinu za prava igrača. Imaju preko 60 članica, najupućeniji su u sve stvari oko statusa igrača i uvijek nude kvalitetna rješenja. Jako smo zadovoljni suradnjom, pogotovo što i oni iskazuju zadovoljstvo našom mladom organizacijom.
 
Vi ste od osnutka, 2010., čelnik HUNS-a. Jeste li se umorili ili...?
- Ma kakvi, ja sam najmanje onaj koji može biti umoran jer imam sjajne suradnike koji su dušom i tijelom posvećeni HUNS-u. Motor je Mario Jurić, čovjek prepun energije i osjećaja da se bori za pravednije odnose i stalno poboljšanje statusa igrača. Tu je i neumorna Olivera Peroli Žodan. Svi zajedno ispunjavamo zadane ciljeve. Danas su kamp za igrače bez ugovora, Trofej Nogometaš, istoimeni časopis, poticanje igrača na studiranje online (Danska), stalna briga za pravni status igrača, besplatna asistencija odvjetnika, kontinuirano usklađivanje propisa i sve druge aktivnosti dio standarda koje razvijamo za hrvatske nogometaše i nogomet u cjelini.
 
SMJENA JE TRAUMA
 
Imate li neku novu temu i cilj za 2020.?
- Imamo stalno, ali recimo da je sada novi cilj da se nogometašima amaterima vrati status slobodnih igrača u zimskom prijelaznom roku. To nedavno uvedeno pravilo nije u skladu s međunarodnim propisima, a usto je i vrlo nepovoljno za status igrača. Mislim da nema smisla nekog u amaterskom klubu zadržavati nasilu ako je nezadovoljan i ako mu negdje drugdje nude bolje uvjete. Oni koji su htjeli taj propis kažu da je klubovima teško planirati sezonu ako im igrači stalno mogu ići. Razumijemo njihov kut gledanja, ali nema logike da zbog toga ispaštaju igrači, koji su najvažniji. Ako je njima u jednom klubu dobro, redovno dobivaju neku naknadu koja im je obećana, postoje pristojni uvjeti rada, neće tek tako otići.
 
Jeste li ispunjeni ovom pozicijom ili imate nove ambicije u nogometu?
- Prije svega jako volim što mogu sve vrijeme doprinositi poboljšanju položaja igrača. Što će budućnost donijeti, ne znam. Stekao sam UEFA Pro licencu na Akademiji HNS-a, ali ne vidim se kao trener, barem ne sada. Ono što je sigurno, bit ću aktivan u nogometu.
 
Prije dvije godine kanili ste u fotelju predsjednika HNS-a?
- To je bio trenutak kada sam želio kazati u kojem bi smjeru trebao ići naš nogomet. Nije prošlo i to je to. Mislim da sam kao bivši igrač dužan iznijeti svoje stavove, pokušati doprinositi boljem nogometu. Za to ima raznih načina, ali ono što me brine jest da nema baš puno onih koji žele ulaziti u te bitke nužne za boljitak, odnosno još i gore - da nema puno njih koji bi poslušali stavove onih koji se to usude. Pojedinačno nitko ne može ništa ozbiljnije napraviti.
 
U HNS-u je u tijeku primirje u očitoj dvorskoj borbi za glavnu riječ?
- Iskreno rečeno, iako sam član Skupštine, jedino što o tome znam doznajem preko medija. Glavnu riječ u HNS-u vodi Izvršni odbor i samo članovi tog tijela znaju što se zapravo događa; svi mi sa strane možemo samo nagađati. Osobno nisam pobornik toga da se ljude mijenja u tijeku mandata, to je uvijek trauma za organizaciju. Naravno, pod uvjetom da razlozi za promjene nisu drastični. Mislim da to sada nije tako, ali ponavljam, sve su to samo nagađanja.
 
Kako surađujete s čelnicima HNS-a?
- Kao što rekoh prije, suradnja je stalna, otvorena i pozitivna. Kontaktiram sa Šukerom, Kustićem, Ivetom, tražimo rješenja kad imamo problem oko igrača, akcija i slično. Općenito smatram da u nogometu mora biti suradnje i među neistomišljenicima. Bez dogovora HNS-a i klubova, koji su, po meni, najvažniji faktori nogometa, nema sreće. Ima u nogometu mjesta za rad za sve koji žele pomoći. Nogomet je kompleksan, posla je napretek, a mi smo mala država. Ako se još stalno dijelimo, nema šanse da napredujemo.
 
Član ste Komisije za profesionalni nogomet. Ne vidimo neke učinke od tog tijela, koji je vaš stav o tome?
- Prije svega, mi smo samo komisija i mi formuliramo samo stavove i prijedloge; sve odluke donosi Izvršni odbor. Meni se čini dobrim da se barem simbolično oglašavamo i oblikujemo stavove o raznim temama koje su važne za nogomet.
 
Koje su to?
- Klupski nogomet! Klubovi su centar svega, o njima sve ovisi, i reprezentacija, zato im treba pomoći da stvore što bolje uvjete. U kojim se uvjetima radi, budimo iskreni, HNL je još i sjajan. Infrastruktura nam je očajna, financijska je situacija u barem pola prvoligaša takva da su na rubu egzistencije. Proporcionalno, baza na nižoj razini radi u još gorim uvjetima i materijalnim okvirima. Mi se jednom moramo drastično suočiti sa stvarnošću sustava HNL-a i što više to odgađamo, to će biti višestruko teže riješiti probleme.
 
Damir Mišković je pokušao, ali ideja tzv. Opatijske inicijative čini nam se utopističkom.
- On je barem ponudio neku platformu, pokušao okupiti sve relevantne predstavnike za stol oko jedne ideje - kako rješavati goruće probleme klubova. On, koji vodi u hrvatskim okvirima dobrostojeću Rijeku, traži izlaz iz tunela neimaštine, a onda možete misliti kako je drugima. A ti drugi ne rade značajni pritisak da se stvari počnu mijenjati. Iskreno, ne razumijem to. Nogomet je hrvatskom društvu i državi dao nemjerljivo više od onoga što je dobio odnosno dobiva. Ako se nogomet kao daleko najpopularniji i najmasovniji sport ne izbori za sebe unutar Hrvatske, pa tko će onda?
 
Vjerojatno to nije samo HNS-ov krimen?
- Pa naravno da nije stvar samo u jednoj instituciji, makar ona bila krovna. Meni se nekad čini kao da taj neki status quo po tim pitanjima, koji se isprekida povremenim žalopojkama, nekima i odgovara. Ili im je to manji problem od ulaska u borbu za boljitak. No bez žestokih bitki za poboljšanje statusa nema iskoraka. Pa pogledajmo realno, nije Dinamov status ogledalo hrvatskog nogometa. Kao što dosezi reprezentacije nisu simbol snage HNL-a. Četvorka velikih - Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek - ona funkcionira, ali ostali su klubovi u drugačijim odnosima. Što niže na ljestvici, to je situacija teža. Eh sad, ako nema prihoda od TV prava, marketinga, sponzora, ulaznica, što ostaje? Prodaja igrača! No osim nekolicine klubova, transferi su kod svih ostalih mali ili nikakvi i njima se ne mogu pokriti proračuni i osigurati gola egzistencija. Svi tupimo isto, ali ono što mene kao čovjeka iz nogometa brine jest to da nema zajedništva u akciji da se stvari promijene. Kad je tako, neće nitko drugi riješiti nogometu te teškoće.
 
Država je pasivna?
- Država ima svoje probleme i prioritete, ali po meni je nogomet jedan od važnih područja hrvatske svakodnevice. I ne može se sa strane gledati kako se on urušava ili, malo pozitivnije rečeno, ne napreduje. Ne mislite valjda da ćemo stalno uspijevati proizvoditi igrače takve razine da donose novac za egzistenciju klubova i još k tome stvarati kvalitetu koja će jamčiti standard koji reprezentacija već duže drži. Mogli bismo se jako neugodno iznenaditi za par godina ako se nešto ne promijeni. Država prije svega mora uložiti u infrastrukturu jer tu govorimo o ulaganjima koja samo ona, s drugim partnerima, može osigurati.
 
MENTALITET DRUŠTVA
 
I vi aludirate na mađarsku praksu?
- Pa eto, je li to pogrešno tvrditi? Nama se u Hrvatskoj može dogoditi da nam praktički Mađarska izgradi prvi veći stadion i nogometni kamp s pet zvjezdica. Zar to nije nakaradno za naše društvo, koje se toliko voli busati u prsa uspjesima Vatrenih. Nije to stvar jedne političke opcije, ideologije ili nečeg trećeg, to je doista, po meni, problem mentaliteta cijelog društva. Mađari za svoj nogomet čine sve što mogu da mu vrate snagu. Uložili su u objekte, imaju stadione i kampove, liga im je kvalitetom tanja od naše, ali imaju maksimalnu praćenost medija, puno više gledatelja i puno veću udobnost na stadionima, a i TV prava su kudikamo veća nego kod nas. Nama se ovdje stalno govori da moramo biti sretni da nam netko uopće išta plati za TV prava za Prvu HNL. Moje je pravo da mislim da je to podcjenjivanje domaće lige i da nije razmjerno u odnosu na neke koji plaćaju više za manje dobar nogomet.
 
Puno se priča o novom Maksimiru.
- Pa o tome govorim. Ima faza kada se potencira neko od tih pitanja, a onda se priče razvodne. To je ono što ne razumijem, da jednostavno nema dosljednosti i kontinuiteta. Pa mi još nemamo ni natruhe nekog okvira projekta, a kamoli odluke. A nakon odluke treba pet godina da se uopće nešto realizira. Kad ćemo onda imati taj nužan objekt ako sve ide kao u usporenoj snimci.
 
BIŠĆANOV IZBOR
 
Rekli ste da je liga 10 opterećena egzistencijalnim problemima.
- Liga 10 je, po meni, OK, iako je točno da su razlike u moći među tim klubovima možda prevelike. Mislim tu prije svega na materijalnu moć, koja onda diktira i moć na terenu. No bolje strane lige 10 važne su za razvoj, koliko god da nam je u manjoj ligi umanjena i baza. Zato bismo trebali više pozornosti dati Drugoj ligi, koja je previše kvalitativno tanka u odnosu na Prvu. Tu treba stvoriti novu bazu, više ulagati, podići standard rada i kvalitetu praćenja.
 
Ipak, vrijeme je u kojem treba isticati i pozitivne stvari.
- Definitivno, i pogotovo da budu motiv svima da se nastave. Rekoh, liga 10 je konkurentna i sve jača. Reprezentacija nam pod Dalićem nastavlja igrati na svjetskoj razini kvalitete. Dinamo je s Bjelicom napravio strašne stvari za klub i hrvatski nogomet. Mislim da je HNS velik napredak pokazao i odabirom Igora Bišćana za mladu selekciju i da se radi na napretku igrača u osjetljivoj fazi karijere. Status nogometaša sve je bolji, plaćanja su redovitija. Kažem, sve su to dobre stvari koje nam pokazuju da možemo, a neka nam svima posluže kao inspiracija da budemo još bolji, odnosno da stalno radimo i idemo prema poboljšanju. Kad se mi u Hrvatskoj skupimo oko nečega, u pravilu stvari rješavamo.
 
Jedna je od tih dobrih stvari i ta da se ide na Euro.
- Da, to je odlično! Ovo što Zlatko Dalić i suradnici rade zaista je sjajno. Nakon onakvog pražnjenja nakon Rusije, odlaska veterana, potpune promjene stava suparnika prema Hrvatskoj, dakle u vrlo teškim uvjetima, obavljena je praktički bez traume kvalitetna smjena generacije. Mi nemamo bazu kao velike zemlje, kojima je isto problem kad im tri-četiri veterana zaključe karijeru u reprezentaciji, onda je jasno koliko je to težak posao. Dalić ga je odradio odlično i za Euro imamo grupu igrača koja je iskusna, pomlađena, fizički moćna, a opet tehnički nadmoćna.
 
Predviđate dakle velik uspjeh?
- Uspjeh je biti tamo i ravnopravno se boriti sa svima. To će Hrvatska sigurno biti sposobna. Teško je da se uvijek poklope stvari kao što je nama bilo u Francuskoj ‘98. ili u Rusiji 2018. No velika je stvar proći grupu, a onda će biti što mora biti. Puno faktora utječe na konačni rezultat i sve je moguće. Sjetite se samo Rusije: s Danskom smo bili na tankoj liniji koja dijeli uspjeh od neuspjeha. Prošli smo i otišli do kraja. Prije tri godine u Francuskoj smo na Euru bili jaki, a zadesi nas Portugal, jedan kiks i odeš...
 
Mlade snage?
- To je nova vrijednost, taj mali sjajni Vlašić, koji daje nešto novo u igri. Petković je drugačiji napadač i donosi različitost, Brekalo je pokazao moć i treba se standardizirati, jako mi se dopao razvoj Barišića, koji postaje sigurnost na lijevom boku, Pašalić je strašno napredovao u Atalanti... Imamo niz aduta i uvjeren sam da ćemo biti dobri na Euru, a što će donijeti, to ne ovisi samo o nama.
 
STANIĆ JE LJUDINA, PRIKLJUČI LI SE PLETIKOSA, BIT ĆE TO SJAJAN TIM
 
Vaš partner u pohodu na HNS sletio je na Poljud.
- Mario Stanić je ljudina. Sjajno je za Hajduk da ga je doveo, kao što je za njega odlično da ga je pozvao splitski klub. On zna puno nogometa i ispravan je do kosti. Radit će sve u interesu Hajduka. Uz Tudora i Kepčiju sjajan je to tim za gradnju snažnijeg i uspješnijeg Hajduka.
 
Neće mu biti lako?
- Ma kakvi lako, bit će mu silno teško. No zato je to tako velik izazov. Mario je bio vrhunski igrač, prošao je svijeta, stekao znanja, u toku je iako je nominalno bio izvan nogometa. Suptilan je tip, a ima i naglašenu socijalnu inteligenciju. Ivan Kepčija bit će mu od velike koristi jer se okušao u struci. Mario će za šest mjeseci biti dva puta bolji, za još šest mjeseci još bolji. Mislim da im je dovođenje Tudora pravi potez jer je Tušo vrhunski znalac koji je sada ipak stekao veliko stručno međunarodno iskustvo u odnosu na svoju prvu eru u Splitu. Oni imaju samo jedan problem na koji ne mogu utjecati sami, a to je vrijeme. Ako im se ne osigura određeno vrijeme podrške, sa strpljenjem i tolerancijom, teško će funkcionirati i raditi u smjeru u kojem žele.
 
 DIVIM SE BOBANU, UKLJUČEN SAM U ŠIRU GRUPU SPORTSKOG SEKTORA MILANA
 
Vaš je Milan u povećim problemima, Boban i Maldini akteri su sadašnjosti?
- Prije svega moram reći - divim se Bobanu. Ostavio je lagodnu i zvučnu fotelju u FIFA-i, gdje je učinio velike stvari za svjetski nogomet, a onda ušao u Milan, koji je već godinama blijeda kopija nekadašnjeg velikana. Svi očekuju nešto na temelju nekadašnje moći kluba, a sada, zapravo, treba stvarati potpuno novu priču, na novim osnovama. Nije to lako. Zvone je došao prije pet mjeseci i zatekao svašta. Godinama se nagomilavaju problemi i nemoguće ih je riješiti za pet-šest mjeseci. On i Maldini, bude li strpljenja, sigurno će učiniti velike pomake. Oni su legende kluba, znalci, vole Milan i znaju što treba učiniti. Ne mogu sami, treba im maksimalna podrška vlasnika, ali i javnosti, navijača. Njihov ljetošnji pristup jačanju kadra sugerira da imaju dobru viziju jer su Hernandez, Leao, Bennacer, primjerice, pokazali da imaju odličnu perspektivu. No trebat će još puno toga učiniti, a vrijeme i atmosfera nisu im baš saveznici.
 
Iz ste dio te priče?
- Uključen sam u širu grupu ljudi koja sudjeluje u sportskom sektoru. Za Milan sam u statusu promatrača za Jugoistočnu Europu, ali pratim događanja i šire, gdje god zatreba. Putujem, gledam puno utakmica, posebno mlade igrače. Mislim da i kroz to vidim da se mi u Hrvatskoj moramo trgnuti jer je svijet s mladima otišao na višu razinu organizacije i razvoja. Sve ćemo teže to pratiti ako se ne prestrojimo. Kad to kažem i za talijanske klubove, onda je jasno dokle su već stigli Englezi, Francuzi, Nijemci. Iako, lideri koji diktiraju trend igre definitivno su Španjolci. Više nema početne ideje “obraniti se i kontrirati”; tko tako razmišlja, zaostaje. Trend je razvijanja igre od golmana, dakle - igrati. Što si brži u tome, to si uspješniji.
 
BJELICA ME ODUŠEVIO
 
Vaš klub?
- Dinamo je napravio sjajne stvari, kako za sebe tako i za hrvatski nogomet. Bjelica me oduševio kako je sve to posložio. Očito je svakog dana radio dobar posao, i na treningu i komunikacijski, jer je cijela grupa igrača, neovisno o tome tko igra, bila na razini kad se od nekoga nešto tražilo. Bjelica je stvorio momčad i ona je pokazala snagu upravo zato što je homogena. Ostaje velik žal što je ponestalo energije, a i sreće, da se na korak od proljeća u Ligi prvaka izdrži nalet suparnika koji su višestruko financijski moćniji te posljedično imaju snažan kadar, kakvi su Šahtar, Atalanta, City da ne govorim... Ovo je veliko iskustvo i uvjeren sam da će ga kroz analize iskoristiti u novom pohodu idućeg ljeta. Ali moramo biti svjesni da će biti puno teže jer će se mijenjati kadar, nije lako istovremeno graditi momčad i juriti rezultat.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti FOTO/ arhiva SN