Poduzetnik, nekadašnji sjajni bejzbolaš i usprkos svojih 47 godina vrlo aktivan rekreativni sportaš, obiteljski čovjek i otac dvoje djece jedan je od 23 Karlovčana koji su se zarazili koronavirusom – piše Mario Pušić, novinar JL.
 
On po svoj “primjerak” nije išao u inozemstvo, nije se ponašao neodgovorno, dapače, “štreberski” je slijedio sve upute i savjete stručnjaka, ali Covid-19 svejedno je do njega pronašao put. Pretpostavlja da je to bilo na humanitarnom teniskom turniru koji su organizirali karlovački rotarijanci.
 
UPOZORENJA
 
On je potpuno atipičan pacijent jer je bolest gotovo prehodao (po svojem dnevnom boravku, doduše) u tri dana. Kaže nam da je ova bolest bila slabija od većine gripa koje je prebolio u životu. Zamolili smo ga da nam prepriča kako izgleda svakodnevica, organizacija života u kući koju ukućani moraju dijeli oboljelima od Covida-19, u njegovu slučaju s dvoje jer je za nekoliko dana zarazio i suprugu, no ne i dvoje djece tinejdžerske dobi. Nakon početnog šoka našem se sugovorniku ovaj dio života polako pretvara u neke od najdragocjenijih trenutaka koje dijeli s obitelji.
 
Nikako ne bismo željeli da na ovaj način umanjimo opasnost i sve komplikacije koju ova bolest može donijeti, no iz ovog karlovačkog primjera se jako lijepo može iščitati kako se racionalnim i odgovornim pristupom čak i ovako loše životne situacije mogu okrenuti u vlastitu korist, da pacijenti, ali i čitave obitelj iz nje izađu snažniji, povezaniji i bolji.
 
- Ja sam jedan od onih koji su ozbiljno shvatili sva upozorenja ljudi iz Kriznog stožera. Znači, na poslu smo na najvišu razinu podigli higijenu, imali smo dezinficijense, kao i socijalnu distancu. Doma smo se opskrbili namirnicama za dva tjedna iako nisam nikakav paničar, ali sam iz nekog razloga ovo prilično ozbiljno shvatio. Čak sam bio predmet pošalica. Kada sam u bolnici vidio ljude u onim svemirskim odijelima, bilo mi je jasno da ovo nije šala - kaže naš sugovornik.
 
NALAZI
 
Njegova kronologija je sljedeća: u ponedjeljak 9. ožujka održao se teniski turnir, u srijedu, kasno navečer, pojavili su se kod njega prvi simptomi, među kojima i temperatura do 38 Celzijevih stupnjeva, u subotu tog tjedna simptomi su nestali, ali su se pojavili kod supruge. U ponedjeljak se osjećao dobro i čak počeo vježbati, a petak su on i supruga, nakon što ga je netko od zaraženih s turnira označio kao kontakt, otišli na testiranje i postali - pozitivni.
 
- Ja sam bio potpuno uvjeren da ćemo biti negativni, jer nisam osjećao neke posebne tegobe, a gledam neke druge bolesne kako se muče i po tri tjedna. Naš dragi prijatelj je preminuo od posljedica tog virusa. Hoćeš-nećeš, doživiš šok. U tom trenutku bolest je već bila iza mene, ali sam još bio zarazan, a u prizemlju kuće živi moja 81-godišnja majka. Počinješ se brinuti za druge, nastojiš ne doći ni s kim u kontakt. To je bio početak naše 28-dnevne karantena, koja bi trebala isteći nakon Uskrsa i završiti s dva uzastopna negativna nalaza - priča nam.
 
Svakodnevica ove obitelji u tim se trenucima okrenula naglavačke. Čitavo to vrijeme njihovo dvoje djece nije razvilo simptome, ali morali su s njima dijeliti karantenu zbog mogućnosti da budu prijenosnici. Osobnu higijenu podigli su na najvišu moguću razinu, bez fizičkog kontakta. Ne dijele čaše ni pribor za jelo, a kako žive u obiteljskoj kući te imaju dva zahoda, djeca koriste jedan, on i supruga drugi.
 
- Pokazala se dobrom odluka da se opskrbimo namirnicama. Ono što nam je osim toga potrebno, donesu nam prijatelji i ostave pred vratima, tako da doista nemamo kontakata ni s kim. Imamo sreću što imamo kuću i dvorište, tako da izađemo van; treniram, bacam loptu na koš. Svejedno, imamo jednu odjeću za van, a drugu za boravak u kući. Čak i namirnice koje nam dođu izvana ostavimo 24 sata da ‘odleže’ iako smo mi ti koji su pozitivni. Nikada ne znaš, možda ima više sojeva - govori.
 
UTJEHA
 
Cijelu ovu situaciju valja promatrati i kroz jednu psihološku prizmu.
 
- Kroz bejzbol sam povezan s ljudima iz cijelog svijeta, brinu se i zovu. S druge strane, postaješ stigmatiziran, postoje ljudi koji su me jako neugodno iznenadili, valjda zbog panike, ali se odmah stvori krug pravih prijatelja koji prvo pitaju što treba. Vrlo brzo i lako u ovakvim trenucima uvidiš tko su zaista pravi od onih koji te okružuju - kaže on.
 
Pitamo ga kako su na sve to reagirala djeca.
 
- Kada smo dobili nalaze, htjeli su nas utješiti i krenuli nam instinktivno u zagrljaj, no na vrijeme smo ih spriječili u tome. Generalno, nisu oni to shvatili kao neku tragediju. Vrlo zrelo gledaju na te stvari. Aktivirali su se u kućanskim poslovima, peku nam palačinke, a imaju dovoljno posla i s online školom. U normalnom životu, oni su u školi i trče za svojim aktivnostima, ja sam stalno na putu i nema me nijedan dan do 20 sati doma. Unatrag tri mjeseca nije prošao nijedan dan da nisam nekamo išao, makar do Zagreba. Takav mi je trebao biti i cijeli ožujak. Mislio sam: da mi je samo dva dana uhvatiti u komadu da budem doma.
 
I onda je stalo sve - kaže naš sugovornik koji cijelo vrijeme organizira posao od kuće.
 
 PRENOSIMO Jutarnji list FOTO/Kaportal.hr