Vrhunski nogomet nekad se u Maksimiru igrao i kad su igrači za premiju dobivali pet metara engleskog štofa – piše Mario Zorko, glavni urednik SN.
 
Nas ne smijete dirati! To je, iz nekoliko pouzdanih izvora, bila prva i zadnja rečenica odaslana od igrača i trenera nakon što su prije skoro tri tjedna u Maksimiru pokrenuti razgovori o nužnom smanjenju plaća kako bi Dinamo dobio šansu preživjeti napad korone.
 
Svi pokušaji omekšavanja stava svlačionice, uvjeravanja da je to neminovno da bi se sačuvale zalihe u periodu dok klub nema nikakvih prihoda i suočen je s neizvjesnom projekcijom kada će ih ponovo i koliki će uopće biti, razbili su se tada u taj kategorički imperativ:
 
Igrače i trenere ne smijete dirati!
 
Nije točno da nije bilo pokušaja pregovora, vođeno je već tada, krajem ožujka desetak razgovora s igračima, dolazili su i na sastanke u Maksimir, zvalo se trenera Bjelicu u Klagenfurt, nagovaralo ih se za razumijevanje. Uzalud.
 
Nama ne smijete! Svoje ne damo!
 
Kad su se svi pokušaji odbili o tu “neoborivu istinu”, Dinamo je sa svojim iznuđenim mjerama izašao u javnost i pukla je naša najveća loptačka korona-afera. Dinamo je doslovno pribijen na križ, aktivirala se PR mašinerija koja je procijenila da je trenutak za “konačni obračun” s Mamićima, poslušnicima, pandurima i tajnicama. Bilo ih je koji su se toliko zanijeli da su jedan dan šibali objave “Dinamovci, sramite se, milijunaši ste bez morala”, a već drugi dan “Kim Jong-un iz Međugorja više ne prolazi, presudio je sam sebi”. Vodstvo kluba razapeto je da se želi okoristiti krizom zbog pandemije i potresa kako bi se riješilo omiljenog trenera i oblatilo igrače-heroje, zazivali su se navijači da pruže podršku “obespravljenim” zvijezdama i svrgnu “Gargamela” koji trenerima i igračima otima od usta.
 
Bez obzira što je upravo Dinamo sadašnjim “prvoborcima”, a tu spadaju i Bjelica, Ademi, Petković, Oršić, Livaković, Perić, Dilaver i ostali, omogućio zarade kakve nikad prije nisu imali u karijeri, a s pojavom korone, izvjesno je da više i neće.
 
Ne vjerujete? Nenad Bjelica kao vrhunski stručnjak je do dolaska u Maksimir radio za ugovor maksimalno do 300 tisuća eura godišnje. Na Dinamoj klupi prva plaća mu je bila 50 tisuća eura mjesečno, a onda mu je Dinamo više nego udvostručio plaću i dignuo je do 1.800.000 eura godišnje bruto. Njegov prvi pomoćnik imao je 20.000 eura mjesečno. Prilično brutalan izraz nepoštivanja kluba prema svojim trenerima. Tri tjedna kasnije Dinamovi prvotimci i trener i dalje su u karanteni s neprobojnom barikadom i parolom “Ne diraj, zaštićeno!”, bez obzira što više nema ozbiljnijeg kluba u svijetu koji nije povukao izvanredne mjere, što je FIFA donijela smjernice kako se klubovi trebaju sačuvati, što su neki klubovi uz sve izvanredne mjere već osuđeni na bankrot, što je Transfermarkt objavio da se nogometno tržište urušilo za 9,2 milijardi eura samo u vrijednostima igrača i što je svakome imalo razumnom jasno da nogometni biznis dugo, ili više nikada, neće biti isti.
 
Balon u kojem se nečije umijeće baratanja loptom vrednovalo stotinama milijuna eura, a samo posredovanje u trgovini igračima desetinama milijuna, rasplinuo se preko noći.
 
Kao što je za SN rekao Ivica Šurjak, Hajdukov velikan koji je komotno živio od nogometa, ali nije mogao sanjati današnje zarade:
 
- Basnoslovni ugovori doveli su do toga da normalni, pa i dobrostojeći ljudi ne idu na tribine zbog preskupih ulaznica. Nogomet se otuđio od onih koji su ga stvorili velikim, od svojih navijača.
 
Nije glavni problem Ronaldo kao tvorničar novca, koji je i službeno ušao u klub svjetskih milijardera. Evo primjera jednog od bezbroj igrača unosno plasiranih iz Hrvatske. Potpisao je petogodišnji ugovor koji mu garantira oko 8 milijuna eura. Otkad ga je potpisao, nije odigrao poštenu utakmicu. U nogometnom smislu ne postoji, nije ostavio nikakav igrački trag, a do 25. godine bit će težak kojih 60 milijuna kuna. Podijelite koliko dugo može preživjeti samo od tog ugovora s osnovnim životnim troškovima od milijun kuna godišnje. I koliko je takvih nogometnih “veličina” po klubovima širom svijeta.
 
Kapetan Arijan Ademi, predvodnik plave svlačionice, u dvije godine neigranja zbog doping-afere primio je od kluba 900 tisuća eura. Zbog strogih pravila WADA-e nije smio ni blizu Maksimiru. Beskrupulozni Mamić angažirao mu je tada (i platio) moćni američki odvjetnički ured da ga brani pred CAS-om, a apsurdno, i domaćeg odvjetnika koji sada zastupa Ademija i igrače u obrani ugovora. Dinamo mu je omogućio nedavno i novi, još izdašniji petogodišnji ugovor, zaustavio mu već dogovoreni transfer s kojim se složio - stručni stožer. I kreirao jedinstveni, jubilarni dres u počast Ademiju. Inače, predloženo smanjenje Ademijev cjelokupni ugovor okrznulo bi s 3,3 posto. Ne može, ne diraj!
 
Sad već daleke 2019. godine, u rujnu mjesecu, Nenad Bjelica je na sportsko-poslovnoj konferenciji Sportskih novosti u nekoliko rečenica objasnio kako egzistira Dinamo:
 
- U sezonu ulazimo tek s 10 do 15 posto budžeta isfinanciranog u startu. To je svake godine ruski rulet. Dinamo da bi funkcionirao svake godine mora stvoriti 30 do 35 milijuna eura i ako to ne uspije, otvara se veliki problem. Ljudi u klubu su u tom smislu mađioničari.
 
Tada, prije samo sedam mjeseci, a čini se pradavno, bilo je nezamislivo da će jedan virus izbušiti nogometni balon. I da čekamo novi nogometni Uskrs, novo buđenje nogometa s normalnijim odnosima, s više poniznosti. Stariji nisu zaboravili - vrhunski nogomet igrao se u Maksimiru i kad su igrači za premiju dobivali pet metara engleskog štofa za kvalitetno odijelo. I bili su ponos grada svog, ne zbog tog odijela.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti FOTO Damir Krajač/CROPIX