Malo se koja zemlja može podičiti s ovakvom listom prvih deset, pa i dvadeset i trideset nogometaša – piše Anton Samovojska, novinar SN.
 
TKO JE NAJBOLJI?
 
Ovo me pitanje dovodi do ludila. Nikad nisam siguran ni u što, jer nema jedinstvenoga kriterija koji bi rekao tko je zaista najbolji. Jest, postoje neke naznake kriterija. Poput: snaga karijere, rezultati, pečat igrača u rezultatima momčadi... Ali, samo suhi rezultati sigurno ne mogu definirati odgovor na pitanje tko je najbolji. Postoji, naime, u nogometu i nešto što vrijedi i više od rezultata, a to je spektakl, magija koju igrač donosi na igralište. Postoje igrači koji nas vuku na igralište, koji nas uvijek iznenade, koji donesu nešto novo, koji mogu ono što mi ne možemo i kod kojih bi, često poželimo, lopta trebala biti što češće. Kako kombinirati jedno i drugo? Eh, to me zanima više od ičega i stoga sam odavno postao pasionirani (gotovo fanatični) skupljač svih mogućih i nemogućih anketa koje traže odgovore na pitanja poput: tko je najbolji nogometaš svih vremena, tko je najbolji u posljednja dva desetljeća ili: tko je najbolji Hrvat svih vremena?
 
MALDINI PA RONALDINHO?!
 
Pitanje ‘tko je najbolji’ intrigira cijeli svijet. FourFourTwo, iznimno ugledni nogometni mjesečnik, 13. srpnja 2010. objelodanio je najsvježiju listu 50 najboljih nogometaša svih vremena: 1. Messi, 2. Maradona, 3. Pele... Je li to definitivna istina? Možda. Ali nismo baš sigurni. Na 20. mjestu te je liste Paolo Maldini, a 24. Ronaldinho. Ma nemojte! Maldini ispred Ronaldinha, koji nam je priuštio toliko zabave kako malo tko. Ne može. Ni slučajno.
 
FourFourTwo je uz svoju listu objavio i zanimljiv tekstić koji savršeno pokazuje relativnost i subjektivnost izbora. Ako, naime, u Napulju zapitate tko je najbolji, Maradoni nitko nije ni do gležnja. Ako, međutim, isto pitate u Brazilu, samo je jedan kralj - naravno Pele, koji je šezdesetih godina XX. stoljeća bio proglašen brazilskim nacionalnim blagom. Ako pitate u Barceloni, Messi je broj 1 (a u Barceloni je igrao i Maradona). Ako pak u Argentini zapitate tko je broj 1, Maradona nema premca, iako je i Messi Argentinac.
 
Držim u ruci i neke engleske liste. Prva je iz 2018. Lista najboljih svih vremena u ovoj vrlo ozbiljnoj tiskovini jest: 1. Pele, 2. Messi, 3. Cristiano Ronaldo, 4. Best, 5. Maradona... The Independent je 2019. objavio i listu 100 najboljih igrača u XXI. stoljeću. Slijed je: 1. Messi, 2. Cristiano Ronaldo, 3. Xavi, 4. Ronaldinho, 5. Iniesta... 22. Modrić, itd. Nije loše saznati tko je u ‘itd’. Evo nekih: Lampard, Rooney, Totti, Scholes, Rivaldo, Roberto Carlos, Ibrahimović (39!), Del Piero, Ballack, Sneijder, Seedorf, Griezmann (67.), Giggs, Deco...
 
100 POSTO SIGURAN
 
Kako je u nas? U jedno sam (napokon) 100 posto siguran. Luka Modrić je najbolji svih vremena. Iako sam u nas doživio rasprave na razini: ‘Ma tko je Modrić’. Što me sablaznilo, jer ne mogu vjerovati da u nas postoje likovi koji vole obezvrijediti i sve naše najbolje. Stoga ovih dana radije gledam kako Marca na naslovnovi objavljuje Modrićevu sliku i naslov Real Modrić (Kraljevski Modrić) te čitam kako se Marca i As klanjaju Modriću i natječu u epitetima: ‘najbolji, impresivan, briljantan’ Luka Modrić je, jednostavno, fantastičan. Modrićev životopis, iako još nije zaklopio knjigu, prepun je trofeja, priznanja, dekora i sjajnih igara.
 
Ivan Đalma Marković, naš legendarni trener, jednom nam je zgodom kazao: ‘U selekciji igrača mnogo je važnih detalja, no možda i najvažnije jest prepoznati nogometnu glavu’. Luka Modrić ima savršenu nogometnu glavu. Njegova nogometna inteligencija je nevjerojatna. On izvrsno čita i predviđa igru, odlično se snalazi u prostoru, i uvijek, u svakoj situaciji, ima rješenje. On vidi barem dva poteza unaprijed. Brza lopta, jedan, dva dodira, aktivna igra, diktiranje tempa, pravodobno okretanje strane... To je Modrić. ‘Zar je to sve’, pita me moj Joža. Ma, nije. Modrićeva tehnika je savršena. On zna igrati, on zna biti i spektakularan. Ali, ništa neće učiniti na štetu igre! Da, on je i snažan karakter, on uvijek želi pobijediti.
 
Modriću redovito zamjeraju kako malo zabija. Možemo razgovarati i o tomu. Modrić je u karijeri zabio 66 pogodaka u klupskim prvenstvenim utakmicama, te 16 za reprezentaciju Hrvatske. Znam dvojicu senzacionalnih veznih igrača brazilske reprezentacije. Jedan se zove Gerson. On je s Brazilom 1970. bio prvak svijeta (Felix - Carlos Alberto, Brito, Piazza, Everaldo - Clodoaldo, Gerson - Jairzinho, Tostao, Pele, Rivelinho). Bio je sjajan vezni, a u karijeri je zabio 74 prvenstvena pogotka za klubove i 14 za reprezentaciju. Fantastični Falcao, član Brazila 1982., zabio je pak 52 prvenstvena pogotka za klubove u kojima je igrao i 6 za Brazil.
 
Davor Šuker, strijelac iz bajke, prvi je na toj listi. Nakon SP-a 1998. godinama je, nimalo slučajno, bio najpopularniji Hrvat na našem planetu. Šukerov dres s brojem 9 mogao se pronaći i na najudaljenijim svjetskim destinacijama. Šuker je bio rođeni golgeter. Imao je nevjerojatan ‘nos’ za gol. Njegova ljevica matirala je sve najbolje svjetske vratare. Njegov lob Schmeichela 1996. u dvoboju Hrvatska - Danska, i danas je jedan od najljepših pogodaka europskih prvenstava.
 
Bernard Vukas bio je čudesan nogometaš. Bio je rođeni vođa, dribler, virtuoz, graditelj igre i strijelac. Kad Hajduku nije išlo, vukao je sam. I pobjeđivao. Imao je čelična pluća i igrao je totalni nogomet godinama prije no što nam je Michelsov Ajax u sedamdesetim godinama XX. stoljeća pokazao sve vrijednosti igre u kojoj je svaki nogometaš morao biti kadar igrati na više mjesta. Godine 1955., kad je u majici Europe hat-trickom srušio Veliku Britaniju (4:1), Vukas je, bez ikakve dvojbe, bio najbolji nogometaš Europe.
 
Zvonimira Bobana prvi put sam gledao kao Dinamova pionira. Bio je sjajan. Igrao sam protiv njega mali nogomet na Keglbajsu kad je bio junior. Bio je čudo. Kapetan naše reprezentacije imao je briljantne ideje. Bio je sjajan tehničar i imao je ludo dobar dribling. Imao je cijeli teren na dlanu, bio je brz, agresivan, imao je fantastičan udarac. Jednom riječju: bio je kompletan nogometaš. Bio je on i više od toga, bio je klasičan lider, intelektualac u kopačkama.
 
Stjepan Bobek bio je nogometaš za kojim je Zagreb plakao u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Zagrepčani su tvrdili; ‘Da je Bobek ostao u Zagrebu, Dinamo ne bio bio prvak samo 1948, 1954. i 1958, već bi u razdoblju od 1945. do 1958. (kad je igrao za Partizan) bio prvak 10 puta’. Bobek je bio nogometaš svjetske klase. Bio je maštovit, elegantan i napadač i ofenzivni vezni.
 
JAŠIN SE NAKLONIO
 
Vladimir Beara bio je klasa nad klasama. Kad je 1963. bio proglašen za najboljega nogometaša Europe, Lav Jašin, glasoviti vratar sovjetske reprezentacije, kazao je: ‘Hvala vam, ali znam jednoga boljeg. On se zove Vladimir Beara.’ Ljepše priznanje Beara nije mogao dobiti. Bearu su zvali ‘Čelična šaka’, jer je bio odlučan, i ‘Balerina’, jer je bio elegantan, a za Engleze je bio ‘Veliki Vladimir’, jer su pokraj njega jedva uspijevali pronaći put do mreže. Beara je bio fenomenalan vratar, njegove obrane prepričavale su se godinama.
 
Branko Zebec bio je nevjerojatan nogometaš. Bio je lijevo krilo. Imao je iznimno dobar dribling, sjajan centaršut i neponovljivi volej. Bio je brz kao vjetar. Dečki sa zagrebačkoga Svetog Duha pričali su mi kako je u kopačkama trčao 100 metara za 11 sekundi. Igrao je i na poziciji vođe navale, gdjekad se pojavljivao kao lijevi vezni, a potkraj karijere sjajno je igrao na poziciji centarhalfa (danas: stoper).
 
Josip Skoblar 2012. je proglašen drugim najboljim strancem u povijesti prve francuske lige. Već ovo govori mnogo, no evo i dodatka: Just Fontaine, legendarni Francuz, s rekordnih 13 pogodaka najbolji strijelac SP-a 1958. u Švedskoj, često je gledao Skoblara u majici Marseillea. Napokon je zaključio: ‘Nikada nisam vidio igrača koji se toliko dobro snalazi u suparničkom kaznenom prostoru’. Dok je igrao za Marseille, Skoblar je tri puta bio prvi strijelac francuske lige, a 1971. nanizao je u prvenstvu 44 pogotka i postao europska Zlatna kopačka. Što nije uspjelo niti jednome Hrvatu. Skoblar je mogao igrati na svim mjestima u napadu, ali najčešće je bio lijevo krilo. Bio je brz i direktan. Imao je sjajan dribling i strašan udarac.
 
Dražan Jerković u Zagrebu je bio pojam nad pojmovima. Bio je ‘plavi 9’. Bio je visok, elegantan, sjajan tehničar, odličan u igri glavom, igrao je s obje noge i specijalizirao ‘škarice’. Tim glasovitim udarcem Jerković je često zabijao pogotke i sa 16 metara. Rođeni golgeter sa 4 je pogotka podijelio naslov najboljega strijelca na SP-u 1962. u Čileu, a sa 2 pogotka podijelio je i naslov najboljeg strijelca prvoga EP-a 1960. u Francuskoj. Za Dinamo je zabijao, po vlastitoj statistici, više od pogotka po utakmici. Po Dinamovoj, zabijao je 0,95.
 
PRAZNIK ZA OČI
 
Robert Prosinečki bio je praznik za oči. Njegov nogomet nije bio s ovoga svijeta. Imao je ludi dribling, mahao je lažnjak za lažnjakom. Svi su padali. Žuti je imao nogomet u malom prstu. Prvi put vidio sam ga kao pionira. Odmah se vidjelo da će biti velikan. Lopta je bila doslovce zalijepljena za njegovu nogu. Prosinečki je bio velemajstor u organizaciji igre, imao je krasan udarac i bio je strijelac. Ali lažnjak! Lažnjak je bio nevjerojatan. U studenome 1995. za Bežigradom su Slovenija i Hrvatska (1:2) igrale kvalifikacijsku utakmicu za Euro 1996.  U jednome času Prosinečki je povukao takav lažnjak da je cijela južna tribina pokrila lice rukama. Miro Rede, koji je sjedio do mene, i ja samo smo se pogledali, a pogledi su pitali: ‘Ljudi, ma je li to moguće’.
 
Kada sam složio listu 10, na kojoj bi mjesto mogli pronaći i Hitrec, i Bokšić, i Mandžukić, i Gudelj ..., spoznao sam dva neobično zanimljiva detalja. Među desetoricom najboljih gotovo su sami lideri. A potom sam spoznao lijepu činjenicu kako se na toj listi nižu vrijednosti s kojima se glatko možemo usporediti sa svijetom. Malo je, naime, zemalja koje se mogu podičiti s listom ovakvih prvih 10, 20, pa i 30 nogometaša.
 
 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Anton Samovojska FOTO Darko Tomas/CROPIX