Četiri hrvatska Kupa, jedan naslov prvaka i jedan Superkup, kojeg će Rijeka u siječnju ponovo loviti, stvarno su impresivna niska riječkog prvoligaša u eri predsjednika Damira Miškovića – piše Mateo Sučić, novinar NL.

 

Bilo su točno 22 sata i 42 minute kada je riječki Rabuzin zasijao u mraku Šubićevca! Nakon što su igrači Lokomotive dobili »drvene medalje« za poraz u finalu Kupa na stadionu su se odjednom ugasili reflektori, a Antonio Mirko Čolak u mrklom mraku iz ruku predsjednika HNS-a Davora Šukera visoko podignuo 24,7 kilograma težak i 76,5 centimetara visoki pehar koji je dobio ime po akademskom slikaru Ivanu Rabuzinu koji je njegov idejni autor. Otprilike 15-ak minuta ranije 30-ak igrača, trenera i članova klupskog vodstva riječkog prvoligaša skandirali su ime zagrebačkog slikara slaveći deseti trofej u klupskoj povijesti.

 

»Rabuzin, Rabuzin sunce je napravio ono riječko je…« orilo se iz klupka radosti na travnjaku Šubićevca nakon utakmice koju je Rijeka pobijedila na iskustvo. Jer pitanje je bi li ovakav bio konačni ishod da ovo nije bio već šesti trofej od 2014. godine na ovamo.

 

Četiri hrvatska Kupa, jedan naslov prvaka i jedan Superkup, kojeg će Rijeka u siječnju ponovo loviti, stvarno su impresivna niska riječkog prvoligaša u eri predsjednika Damira Miškovića.
– Tamo smo gdje zaslužujemo! Momčad je pokazala karakter i ostvarili smo ono što sam priželjkivao još od Nove godine. Prezadovoljni smo ostvarenim, hvala svima jer ovo je pobjeda za cijeli grad, za sve naše navijače i one koji vole Rijeku, za sve igrače i nas iz uprave – rekao je emotivni predsjednik Damir Mišković.

 

Pobjeda Rijeke imala je nekoliko junaka, jedan od njih je svakako Franko Andrijašević (Rožman je po medalju došao u njegovom dresu!) koji je umjesto na pobjedničkom postolju bio u šibenskoj bolnici, ta titula sigurno pripada i Ivoru Panduru, pa strijelcu Tiboru Haliloviću, ali definitivno najviše Antoniju Mirku Čolaku. Napadaču Rijeke početkom tjedna u Njemačkoj je preminula majka, ali još je jednom pokazao koliko doista živi Rijeku.
– Antonio je sjajan momak i karakter, silno je želio igrati ovu utakmicu i ovaj trofej je definitivno i za njegovu majku. Uz sve te nedaće izvukli smo se, ponovo izgledali kao ozbiljna momčad. Prezadovoljan sam i za mene je ova sezona bila fantastična – poentirao je Mišković dok su igrači pozirajući ispred objektiva fotografa skandirali »Franko, Franko«.

 

Šteta što je riječko klupko radosti moralo slaviti trofej pred 50-ak predstavnika sponzora, radne zajednice, pa je taj prazni Šubićevac bio jedina tužna slika finala. Trebala je to biti nogometna fešta na kraju sezone i još jedno u nizu gostovanja na kojima se planirala invazija riječkih navijača…

 

 PRENOSIMO Novi list PIŠE Mateo Sučić FOTO Damir Škomrlj/Novi list