Poklonici košarke koji malo dulje pamte rado će se sjetiti Petera Vilfana (63), igrača koji je bio igračka senzacija 70-ih i 80-ih, u vrijeme kada su dvoranama bivše države pozornost privlačili Ćosić, Dalipagić, Kićanović, Slavnić, Jerkov a potom i Dražen Petrović, Kukoč i Rađa – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
 
 Nakon igračke karijere, taj Mariborčanin ostavio je trag kao televizijski komentator, član slovenskog parlamenta, ali i kao organizator košarkaškog kampa u Strunjanu kojim se bavi i ovo ljeto.
 
– Ovo nam je 27. kamp, održava se na sjajnoj lokaciji, 500 metara od mora. Kad počnu ljetni praznici, na raspolaganje dobijemo cijelu školu za djecu s posebnim potrebama koju transformiramo u kamp, a učionice nam postanu spavaonice.
 
Kroz taj kamp prošli su gotovo svi najvažniji slovenski košarkaši s kraja 20. i početka 21. stoljeća. U kampu su bili Nachbar, Bećirović, Beno Udrih koji je bio po dvije smjene pet godina zaredom. Bio je jedno ljeto, prije nego što je otišao u Real, i Luka Dončić. A upravo je Dončić zaslužan što je popularnost košarke u Sloveniji znatno porasla.
 
U posljednje vrijeme pojavio se golem broj škola košarke. 
- Ima i velikih talenata, no imamo i problem što klubovi uzimaju djecu već s 10-11 godina i prerano počinju s ozbiljnim treninzima. S treninzima djece treba imati mjere, klince i druge stvari zanimaju, oni trebaju više igre i tu nam se izgubi puno djece. Do porasta broja zainteresiranih za košarku došlo je 2017., nakon što je Slovenija senzacionalno postala europski prvak. U toj godini povećao se broj djece, a potom se to vratilo na prijašnji broj. Euforija je trajala nekoliko mjeseci, a sljedeća je nastala kada je Luka Dončić počeo igrati u NBA ligi. Mi u Sloveniji imali smo veliku sreću da se pojavio Luka.
 
Prenosili ste taj finale Slovenije protiv reprezentacije Srbije za Pop TV i Kanal A, je li to bio vrhunac vaše 29-godišnje komentatorske karijere. 
- Naš polufinale i finale tog Eurobasketa bili su najgledaniji televizijski prijenosi u povijesti Slovenije. Čak 94 posto onih koji su u tom trenutku imali uključene televizore gledalo je košarku. Bilo je to nešto nezaboravno, a kada smo osvojili zlato, ja sam kazao: “Dragi gledatelji, ako više nikad ne budem prenosio ni jednu utakmicu, ja sam i kao komentator nešto napravio”.
 
Slovensko zlato nestvarno je koliko i sam Luka Dončić, jedan od najboljih igrača NBA lige ... 
- On je čudo neviđeno, jer nije atlet poput klasičnih NBA igrača, no kod njega je presudna snaga psihe. Kada je imao devet godina bio je kod mene u kampu i tada nisam primijetio da je bolji od ostalih. No, uvijek je na teren izlazio prvi, a odlazio s njega posljednji. Uvijek smo ga morali tjerati s igrališta. Luka je kombinacija talenta i šmeka negdašnje jugoslavenske škole košarke te energije i discipline koju je dobio u Sloveniji. Može igrati na četiri pozicije, pa je najsličniji Magicu Johnsonu, on je neka vrsta bijelog Magica.
 
I vi ste kao igrač bili poslastica za košarkaške sladokusce. A košarkaš ste postali slučajno. 
- Meni se u obitelji nitko nije bavio sportom. Tata nas je ostavio kada sam imao šest godina i nikad ga više nisam vidio, pa sam živio s mamom i teško smo preživljavali. Na srednjoškolskom prvenstvu Maribora pobijedio sam u skoku u vis preskočivši dva metra, no nije mi se svidjelo trenirati atletiku pa sam prihvatio poziv jednog košarkaškog trenera koji me slučajno vidio na igralištu.
 
Taj vaš urođeni odraz dovodi nas do priče koja kaže da gotovo nije bilo utakmice u kojoj, sa svojih 191 cm visine, niste zakucali. 
- Bio sam jedan od najbržih igrača i doista se teško mogu sjetiti neke utakmice da nisam zakucao. To mi je bila strast, zakucati svom snagom, na sve moguće načine. Najviše sam uživao to činiti u Americi, za vrijeme onih naših turneja s reprezentacijom, kada bi se 15-20 tisuća ljudi čudilo kako bijeli bek može tako zakucavati.
 
Prvi put zakucali ste s 15 godina. A s koliko se to zbilo posljednji put? 
- I s 45 zakucavao sam na veteranskim utakmicama. Okladio sam se da ću zakucati u Stožicama, na otvorenju dvorane, no ispriječio se problem s kukom. Ipak sam kao igrač mnogo trošio svoje tijelo, skakao, zakucavao, padao, pa sam jako zadovoljan u kakvom sam stanju sa 63 godine. Sada imam oba kuka operirana, no mogu trčati i skakati jer pazim na težinu.
 
Kad ste počeli “letjeti”, postali ste sredstvo “leteće razmjene”, u možda prvom “trejdu” u povijesti jugokošarke. Vilfan za Sunaru i nešto novca, a trgovali su Maribor i splitska Jugoplastika. 
- Jugoplastika je krenula na turneju u Italiju, a te večeri trebali su Splićani prespavati u Rijeci. Ivan Sunara te večeri doživio je šok saznavši da neće na turneju, a ja sam se već bio priključio Splićanima. Na kraju je i njemu bilo dobro u Mariboru, igrao je puno, a Maribor je od Jugoplastike dobio još i neki novac.
 
Kažete da ste se u te dvije godine navukli na dalmatinsku spizu i glazbu. 
- Bio sam siromašan dečko i u Split sam došao s jednom malom torbom pa su me pitali gdje su mi stvari. Prije prve presice, u šali su mi rekli da kažem da pijem bevandu, navijam za Hajduk i mrzim Zadar. Do dolaska u Jugoplastiku nikad nisam kušao prstace ili bilo kakve školjke, a u roku od mjesec dana postao sam ljubitelj morskih specijaliteta i Oliverove glazbe.
 
Igrači vaše klase tada su solidno zarađivali. 
- Mjesečna primanja bila su mi dva i pol milijuna dinara, a tada je golf kao automobil godine stajao osam milijuna dinara. Dakle, za nešto više od tri plaće mogao sam zaraditi za dobar automobil. Zrakoplovna karta Zagreb – Split tada je stajala oko 25 tisuća dinara, a ja sam imao za 100 karata. Zamislite da danas imate plaću kojom možete platiti sto aviokarata na relaciji Zagreb – Split.
 
Kao igrač uvijek ste se trudili odigrati potez više za publiku. 
- Ako sam mogao koš postići jednostavno ili atraktivno, uvijek sam izabrao atraktivan završetak. Zanimljivo, Petar Skansi, tadašnji trener Jugoplastike, protiv toga nije imao ništa. Drugi treneri su mi govorili da to ne radim, posebice kada bih protivniku dvaput zaredom provukao loptu kroz noge. Govorili su da je to omalovažavanje suparnika pa sam jednom čak bio i financijski kažnjen.
 
Jedan od trenera kojemu je to išlo na živce bio je i Vinko Jelovac. 
- Vinko i ja bili smo suigrači, a potom mi je bio trener. Imali smo dosta konflikata. Niti sam ja bio lak igrač za vođenje, niti je on bio najbolji trener za mene. U svojoj autobiografiji opisao sam to u poglavlju koje sam nazvao “Crni Peter”. Ako o drugima govorim loše stvari, onda i sebe moram predstaviti u pravom svjetlu. Primjerice, u beogradskoj utakmici moje Jugoplastike i Crvene zvezde, suci su dosudili nešto što nije imalo veze i na što je naša klupa poludjela. Dok je sudac nešto objašnjavao našoj klupi, ja sam loptu bacio visoko u zrak i ona je letjela, letjela i na kraju pogodila suca ravno u glavu tako da je čovjek pao. Da sam ga gađao, nikad ga ne bih pogodio. Ili drugi primjer. Moja Olimpija i Partizan te su godine igrali polufinale doigravanja, a nakon našeg tijesnog poraza kod kuće, druga utakmica igrala se u Beogradu. S obzirom na mojih 45 koševa iz prve utakmice, njihov trener odlučio je da će me čuvati 207 cm visoki i pokretljivi krilni centar Boban Petrović s kojim sam bio prijatelj. Čim je počela utakmica, palo mi je na pamet da mu dodam loptu iz čista mira i da mi je on vrati. Pitao sam ga hoće li mi vratiti loptu, a on je rekao da hoće. Pitao sam ga to potom još jednom, pa još jednom, a kad se zakleo svojom kćeri Jelenom da će mi je vratiti, za našeg napada dodao sam mu loptu u ruke. U tom trenutku svi moji suigrači potrčali su u obranu, a svi Partizanovi u kontru, a nas dvojica ostali smo gdje smo i bili i on mi je vratio loptu. Nakon tri-četiri minute sudačkog vijećanja, obojica smo dobili tehničku zbog, rekli su, omalovažavanja doigravanja. Pa gdje to piše u pravilima da ja suparničkom igraču ne mogu dodati loptu da mi je on potom vrati? Prišao sam potom sucu i kazao mu: “Kada me već je..., onda me i naguzi”, skinuo dres i pokazao mu stražnjicu. Dakako, dobio sam još jednu tehničku te sam isključen. Srećom, ta utakmica nije bila na TV-u jer bi se to vrtjelo godinama.
 
Jednu sezonu igrali ste i za Partizan, i to ponajviše radi prijateljstva s Bobanom Petrovićem. 
- Bio sam najbolji igrač i strijelac Olimpije, bilo mi je 28 godina, pa sam se iznenadio kada su mi rekli da žele pomladiti momčad i da sam ja malo stariji pa na mene više ne računaju. Dva sata kasnije nazvao me Dragan Kićanović, tada direktor Partizana, i pozvao da dođem. Sjeo sam doma sa suprugom Valerijom, natočio viski njoj i sebi, a ona me samo pogledala i pitala kamo idemo. Tako je to kada imate životnog partnera koji vas jako dobro poznaje.
 
S Valerijom se i danas konzultirate o svim važnim profesionalnim pitanjima? 
- Zajedno smo već 42 godine, a oženili smo se kada je meni bilo 20. Ona je partnerica koja zna kada treba pričati, a kada ne treba. Jedne godine klub je angažirao psihologa, a kada sam ja došao na red, kazao sam čovjeku: “Da skratimo, da nas ne čekaju oni što sjede vani. Ima samo jedna osoba s kojom razgovaram o problemima, a to je moja supruga”. Bio sam drukčiji.
 
Što se dogodilo na pripremama za Olimpijske igre u Los Angelesu 1984.? 
- Nakon što sam na južnoameričkoj turneji igrao sjajno, izbornik Novosel pohvalio me pred svima. Nakon toga mi je prišao Knego i kazao da mu je sve to malo čudno jer Mirko nikada nikoga toliko ne hvali. Na kraju mi je Mirko priopćio da će me voditi na Igre kao 12. igrača, ali da neću igrati, već će igrati Aleksandar Petrović, Mutapčić i Zorkić. A ni Aco ni Zorkić nisu tada bili bolji igrači od mene, no Mirko je očito stvarao priču za Cibonu i Acu i Dražena u paru. Novoselu sam tada predložio da kažem da sam ozlijeđen, on je to prihvatio i tako sam ostao bez olimpijske medalje. Možda sam trebao biti pametniji, otići u LA i čekati priliku, no bio sam živac.
 
S Draženom ste vodili žestoke dvoboje, pa tako i tijekom one epske utakmice doigravanja između Partizana i Cibone okončane nakon četiri produžetka. 
- Draženu nisam htio priznati da je bolji, to je morao dokazati na parketu. Nikad neću zaboraviti dan kada sam čuo da je smrtno stradao. Došao sam u kafić u Tivoliju i vidio novinara Otta Giacomelija kako sjedi za šankom i plače. Kada sam ga pitao što mu se dogodilo, rekao mi je da je on O.K., ali da je Dražen stradao.
 
Igrajući za reprezentaciju SFRJ osvojili ste svjetsko zlato i broncu te europsko srebro i broncu. Nažalost, olimpijsku medalju nemate ...
– Sedam dana prije početka priprema za Igre u Moskvi 1980. poslali su me u vojsku. Rekli su mi da se samo javim u vojarnu u Sarajevu pa da ću moći na pripreme koje su bile na Ilidži. Kada sam to rekao svom kapetanu, umro je od smijeha.
 
I danas sumnjate da vam je to u vašoj Sloveniji netko smjestio? 
- Nakon povratka iz Splita igrao sam za Olimpiju, a promjenu mjesta stanovanja nisam prijavio vojnom odsjeku u Mariboru. Kako su u klub stizala upozorenja, tako je to netko stavljao u ladicu, no kada sam dobio izravni poziv, više se ništa nije moglo učiniti.
 
U Olimpiji ste pokušali započeti trenersku karijeru, ali nije išlo. 
- Nagovorili su me da se primim tog posla pa smo čak, a uzeo sam Drvariča za pomoćnika, imali i dobre rezultate. No, ja sam još uvijek razmišljao kao igrač i nisam mogao shvatiti kako to da moj igrač nešto ne može što sam ja mogao. Nakon nekoliko mjeseci dao sam ostavku i bio sam prvi koji se odrekao cijelog i zajamčenog dvogodišnjeg ugovora.
 
Godinama bavili ste se i politikom ... 
- Kada se 2006. godine Zoran Janković kandidirao za gradonačelnika, neki ljudi iz moje obitelji, a bio je tu i glumac Branko Đurić, nagovorili su me da idem s njima u grad dati podršku tom kandidatu. Janković me stavio na 19. mjesto svoje liste, no kako je prošlo 25 njegovih kandidata, ušao sam u Gradsko vijeće. Pet godina poslije, Janković je išao na parlamentarne izbore i nagovorio me da i ja budem na listi u Mariboru. U tih 30 dana kampanje ništa nisam radio, štoviše, pomalo sam se skrivao. Navečer, na dan objave rezultata, supruga i ja sjedili smo na Prešernovu trgu kad me nazvao novinar Sportskih novosti Branko Vekić i čestitao mi. Pitao sam ga na čemu mi to čestita, a on kaže – pa na izboru u slovenski parlament. Budući da Janković nije sastavio Vladu, a mogao je, nego Janša, ostali smo u opoziciji. U parlamentu sam proveo ukupno sedam godina.
 
Prvi put parlament ste napustili kada vam se dogodila prometna nesreća u kojoj je stradao jedan 84-godišnjak. 
- Odstupio sam jer se pisalo da sam bio pijan, da sam čovjeka zgazio, a pokazalo se da nisam išao preko dopuštene granice u krvi. Na kraju se ispostavilo da je čovjek, a ja sam u toj koloni bio četvrti auto, doživio lakše ozljede, i to nakon što mi je pao na haubu, a potom pred auto. Mislim da je slomio rebro, pa sam ga posjećivao u bolnici, nosio sam mu voće, a pritom je znao reći ostalim bolesnicima da sam najbolji čovjek kojeg poznaje. A ja bih mu na to rekao: “Eh, kada pogledate novine, vidjet ćete da je Vilfan najveći pijanac u Sloveniji”.
 
U parlament ste izabrani ponovno, ali ste se zbog nove kontroverze potom posve povukli iz politike. 
- Kada sam bio državni tajnik za sport u kabinetu Marjana Šareca, namjestili su mi aferu s neplaćanjem poreza jer sam za komentatorski posao od 2007. do 2009. dobivao honorare preko sportskog društva. No, bio sam zaposlen u tom društvu i nakon što bih sebi isplatio plaću, plaćao se porez. Bio sam na četiri razgovora u financijskoj upravi, a sve je završeno bez kazne, no unatoč tome ponovno sam odstupio rekavši da me u politici više neće biti. Nije mi žao, vidio sam kako to funkcionira, ali neću više. Nisam više htio gubiti po deset kilograma zbog stresa i biti negativac nakon svega što sam napravio u karijeri. Politika je u posljednje vrijeme toliko okrutna da je to strašno. Da sam znao da će mi se to dogoditi, ne bih ni slučajno ušao u to. Svi koji me znaju kažu da sam ja onaj isti Peter Vilfan koji ne krade i ne taji porez. Opet sam stari Pero kojeg ljudi pozdravljaju. Čini se da me u politici ipak nisu uspjeli do kraja zaprljati.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO Twitter, Facebook