Ana Baban (24) jedna je od samo tri sportašice koje se u Hrvatskoj ozbiljnije bave gađanjem letećih meta. Uz nju još su aktivne njezina klupska kolegica iz Osijeka Lorna Budai i Zagrepčanka Una Sedmak – piše Damir Mrvec, novinar VL.
 
– Bilo nas je čak devet. Ali, neke su se udale, neke zaljubile, neke našle drugi posao, a neke su jednostavno odustale – rekla je Ana Baban. 
 
Na ovaj sport “navukao” ju je tata Damir koji se rekreativno bavio gađanjem glinenih golubova. 
 
GAĐALA KARTONSKE KUTIJE
 
– Svake nedjelje okupilo bi se društvo u jednom od okolnih sela oko Osijeka i gađali su se “golubovi”. Tako sam s tatom obilazila ta rekreativna natjecanja. Većinom su se leteće mete puštale iz ručnog stroja pa je jednom prigodom nastradao jedan dečko. Nije se na vrijeme izmaknuo pa mu je stroj za izbacivanje meta oštetio arkadu – rekla je Ana koja je prvi put primila lovačku pušku u ruke s osam godina. 
 
– Kako je puška bila teška 1,5 kilograma, nisam je mogla sama držati, već mi je tata pomagao. Gađala sam kartonske kutije. U početku su te kutije bile velike, a poslije sve manje i manje. Gađanje letećih meta počela je trenirati s 12 godina. 
 
– U početku sam gađala samo jednim metkom, a sa 16 godina dvama – kaže Ana koja je u ovom sportu već dvanaestu godinu.
 
– Netko će pomisliti kako je ovo jeftin sport. Naprotiv, jako je skup. Moja prva puška za trap koštala je 15.000 kuna. Ova kojom sada pucam vrijedi 35.000 kuna. Inače, najskuplja puška ima cijenu od 22.000 eura. Skupo je i streljivo. Jedna patrona košta dvije kune, a godišnje ispucam 15.000 patrona. Od tih 15.000 klub mi pokriva troškove samo za 5000, a ostalo sama financiram. Kada se svemu tome doda oprema, naočale, prsluk, onda zaista ispada da smo jako skup sport – rekla je studentica Poljoprivrednog fakulteta. 
 
– Do sada sam završila trogodišnji studij hortikulture, a sada na četvrtoj godini slušam predmete o zaštiti bilja. Trenutačno sam inženjerka agronomije, a kada završim drugi dio, postat ću magistra. 
 
Položila je tečaj i za veterinarskog tehničara. 
– Zato što volim životinje nikad nisam išla u lov kao moj otac i njegovi prijatelji. Jednostavno, ne bih mogla ubiti nijednu životinju. 
 
RADIM NA VELIKOM IMANJU
 
Muški trap je u Hrvatskoj puno popularniji od ženskog. Uostalom, imamo dva olimpijska pobjednika – Josipa Glasnovića i Giovannija Cernogorza. 
– Giovanni, Josip i Anto su sjajni dečki. Bila sam s njima na jako puno natjecanja. Sa svom trojicom nastupala sam u disciplini mix trap. 
 
Što se mora dogoditi da Anu gledamo na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine? 
– Trebam ispuniti normu, što je prilično teško – kaže Ana. 
 
Naravno, od streljaštva se ne može živjeti pa Ana pomaže roditeljima i bratu na prilično velikom seoskom imanju u Bizovcu. 
– Moji se bave uzgojem bikova. Imamo ih sedamdeset u štali. Posla ima od jutra do mraka. Imamo i zemlju – 53 hektara na kojoj uzgajamo uglavnom povrće – rekla je Ana.
 
Jesu li vaši bikovi za borbu?
– Ne! To nikako. Samo za tovljenje. 
 
Vozite i traktor? 
– Naravno, i to ne bilo kakav, već pravu mašinu. Ima jako puno posla oko zemlje, bez moćnog traktora to ne bi išlo – istaknula je Ana. 
 
Što kažu bliski prijatelji za trap? 
– Svi znaju što treniram i njima je to normalno.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Damir Mrvec FOTO privatna arhiva