Čeka nas veliki korak u prošlost ... Bile su to prve riječi švedskog izbornika Jannea Anderssona nakon što je u subotu kročio na Maksimir. U nevjerici je Andersson gledao ružno i ruševno zdanje koje u normalnoj zemlji uporabnu dozvolu ne bi dobilo već barem 20 godina – piše Robert Šola, glavni urednik SN.
 
Švedski izbornik nije bahati milijarder, koji se ruga siromaštvu zemlje u koju je sletio kao nogometni gost. Andersson slovi za skromnog čovjeka rođenog prije 58 godina u Halmstadu, malenom švedskom gradu u kojem je odrastao na malenom stadionu kapaciteta 7000 mjesta. Međutim, taj maleni stadion svima koji dođu na njega nudi kulturan smještaj i pristojan komfor za gledanje utakmice.
 
Što je nekakav minimum koji se u 21. stoljeću očekuje na bilo kakvom događaju.Kako Anderssonu objasniti da metropola države članice EU ima ruševan nogometni stadion na kojem ne postoje natkrite tribine? Kako da netko tko dolazi iz kulturnog europskog miljea shvati da gostuje u zemlji aktualnih svjetskih doprvaka, kod reprezentacije koja je već 20 godina više-manje stalno u TOP 15 svjetskog nogometa? Je li moguće da na tom ruševnom stadionu igra Dinamo, stalni sudionik europskih natjecanja, koji je pojam za svaki švedski klub pa i njegov Halmstad?
 
Godine 1996. boravio sam s NK Zagrebom na pripremama u Francuskoj, bio sam privilegiran dane provoditi na stadionu i u kampu Avignona, tadašnjem članu tamošnje Treće lige. Svima nama iz Hrvatske činilo se nestvarnim da tako maleni klub ima krasan natkriveni stadion kapaciteta 5000 mjesta, te još ljepši trening-kamp s četiri terena i svim pratećim sadržajima.
 
- A čemu se čudite? Mi dosta jesmo malen klub, ali valjda naši gledatelji, naši igrači, te djeca koja kod nas treniraju, zaslužuju tretman dostojan čovjeka. Blizu Avignona je Bordeaux, veliki grad koji ima veliki klub, veliki stadion, puno navijača, puno blještavila ... Naše je sve maleno i skromno, ali moramo imati pristojan komfor, tako je to država uredila. Kao što i naša djeca moraju imati iste uvjete za rad kao i djeca u Bordeauxu, jer to je jedino normalno - objašnjavali su nam domaćini u Avignonu. 
 
Bilo je to prije 24 godine. O.K., mi nismo Francuska, mi smo siromašna Hrvatska. Naši će gledatelji na trećeligaškim terenima vjerojatno zauvijek kisnuti ili stajati uz ograde. Međutim, neku razinu - kvragu - valjda i mi moramo imati.
 
U srijedu u Maksimir dolaze baš Francuze. Ako je Andersson ostao zapanjen ruševnim Maksimirom, možete misliti kakva će tek bila reakcija Francuza. Istih onih koji nam se nisu mogli načuditi još davne 1996. Anderssonove su riječi prenijeli svi švedski mediji, ne sumnjajte da će i Francuzi od svojih novinara dobiti iscrpno izvješće o ruševini na kojoj moraju igrati aktualni svjetski prvaci protiv aktualnih svjetskih doprvaka!? Bit će to još jedan težak i bolan šamar koji ćemo pustiti u svjetski medijski eter ...
 
Međutim, zaboravimo Anderssona i njegovu šokiranost, zaboravimo i Francuze čiji su standardi za gledatelje postavljeni prije više od 30 godina. Hoćemo li jednom nešto napraviti i zbog sebe? Normalan stadion u hrvatskoj metropoli valjda bi trebao biti i kulturološki minimum za svakog navijača, gledatelja, za svako dijete koje u Modriću ili Perišiću gleda idola. Možemo li i mi kao država napokon shvatiti da izgradnja stadiona nije nikakav luksuz ili podilaženje “bogatim nogometašima”, nego kulturološka potreba svakog normalnog društva.
 
U Poljskoj 15 prvoligaških klubova igra na prekrasnim stadionima, a preostala tri kluba čekaju da se dovrše novi stadioni koje se upravo grade. Mađari su diljem zemlje izgradili više od deset novih stadiona. Grade ih Česi, Slovaci, Slovenci su ih napravili pet, pa čak i Albanci imaju dva nova, prekrasna stadiona. Svima je njima jasno da su stadioni društvu i državi važni baš kao i kazališta ili kino-dvorane.
 
A mi se za to vrijeme crvenimo i pred sobom i pred gostima. I petljamo da nas je proljetos zadesio jak potres pa da maksimirski stadion još nije došao na red, a znamo da je ruševan već više od 20 godina. I da je velika sramota hrvatske metropole i hrvatske države. Koje i kroz maksimirski stadion pokazuju koliko ih nije briga za svoje građane. Ne za nogomet, ne za navijače, ne za Vatrene, nego za sve nas zajedno ...
 
 PRENOSIMO Sportske novosti FOTO Ronald Goršić/CROPIX