„Studirao sam u Americi i Engleskoj, na Oxfordu, i oba posla koja sam dosad radio dobio sam zahvaljujući mreži veslačkih poznanstava. Poslodavci znaju da mi veslači nikad ne odustajemo kada je najteže“.
 
A vrijeme uloženo u bavljenje sportom nikad nije uzalud potrošeno, čak ako i ne ostvarite sportske domete o kojima ste sanjali, često su jako dobar dokaz druge karijere veslača. Jedan od takvih primjera iz tog “rudarskog” sporta je i 37-godišnji Ante Kušurin, dopredsjednik američkog investicijskog fonda One Equity Partners. Ante je bivši hrvatski olimpijac koji je napravio zavidnu karijeru u investicijskom biznisu. A kako “doveslati” do tako lukrativnog posla objasnio nam je taj bivši zagrebački gimnazijalac u razgovoru koji smo, zbog njegovih dinamičnih obveza, morali obaviti u tri dana. Nakon (ili prije) telefonskih razgovora i videokonferencija koje su vodile prema ulaganju od 300 milijuna dolara fonda koji raspolaže sa sedam milijardi dolara. A sve to što mu se danas događa proizišlo je iz toga što se, kaže Ante, svojedobno primio veslanja. 
 
– Počeo sam 1997. u Trešnjevci kod Krešimira Petrovića Kempesa. Dogodilo se to možda dva mjeseca prije Svjetskog prvenstva, koje sam gledao na televiziji i na kojem me se jako dojmila pobjeda Amerikanca Jamesa Kovena u skifu. A da je ovaj svijet katkad doista mali reći će vam to da sam se 13 godina poslije zaposlio u tvrtki u kojoj on još uvijek radi. Inače, veslački su me formirali još i Dragutin Milinković Crni te Nikola Bralić, za kojeg smatram da je danas jedan od najboljih svjetskih trenera.
 
Nakon završene Osme gimnazije u Zagrebu dobio je stipendiju na sveučilištu Washington u Seattleu. 
– To je jedan od najpoznatijih veslačkih fakulteta o čijem je zlatnom olimpijskom osmercu iz 1936. napisana knjiga i snimljen film i na koji sam dospio spletom okolnosti. Htio sam studirati na Harvardu ili Princetonu na koje nisam upao i baš kada sam odlučio ostati u Hrvatskoj, stupio sam u kontakt s kolegom veslačem, bivšim američkim studentom Igorom Boraskom, koji mi je predložio da se okušam na Berkeleyu ili Washingtonu. Da se tada nisam odlučio za to, danas sigurno ne bih radio tu gdje radim – kaže. 
 
KRVAVA NESREĆA 
 
Olimpijske 2004. uzeo je akademsku stanku da bi se kvalificirao za nastup u Ateni, ali u tome sa svojim četvercem nije uspio. No, zato je san o nastupu na Olimpijskim igrama ostvario četiri godine kasnije u Pekingu gdje je, zajedno s kolegom iz čamca Vekićem, proživio pravu dramu.
 – Na posljednjem semaforu prije dolaska na stazu, u naš autobus udario je kombi u kojem je troje ljudi poginulo. Taj udar nabio je naš autobus u zgradu pa smo iz njega izišli ozlijeđeni i Vekić i ja. A najgore je prošao naš trener Milinković koji je teško ozlijedio glavu pa smo ga morali izvlačiti iz autobusa. Bila je to jako ružna scena. Čovjek je krvario nasred autobusa, noge su mu se tresle i ja sam ga uspio izvući iz autobusa i predati ljudima iz hitne pomoći – prisjeća se. Unatoč svemu, Ante i Mario nastupili su u polufinalnoj utrci.
 
– U takvom stresu oslobodila se velika količina adrenalina i jako smo se dobro držali. Kasnije se ustanovilo da sam ja nastupio s potresom mozga, a Mario s napuknućem kralježnice, no i takvi smo bili vrlo konkurentni ostavši bez finala za samo sedam desetinki. Ja sam čak u nogama imao i komadiće stakla i ne mogu ni danas vjerovati da sam u takvom stanju veslao u utrci. Uložili smo odmah protest, tražeći da nastupimo u finalu kao dodatna, sedma posada, jer smo imali i sedmo polufinalno vrijeme, no to nam nisu uvažili. Šteta, vjerovali smo da se možemo boriti za medalju jer smo godinu prije pobijedili olimpijske pobjednike. A na koncu nam liječnik nije dopustio ni da veslamo u B-finalu – priča nam Ante. 
 
No, naš sugovornik nije dopustio da njegova sportska karijera završi bez neke dragocjene mu pobjede. 
– Nakon tih Igara vratio sam se u Oxford, na kojem sam bio na magisteriju, kako bih još jednom pokušao pobijediti u tradicionalnoj utrci osmeraca na Temzi. Dvije godine prije izgubili smo od Cambridgea, no ovaj put smo slavili i ja sam tada, s 26 godina, odlučio završiti svoju veslačku karijeru i početi raditi. Inače, za razliku od stipendije koju sam dobio u Seattleu, na Oxfordu sam morao sam plaćati. Bio je to veliki financijski teret za moju obitelj. 
 
 PRENOSIMO Večernji list FOTO/privatna arhiva