Prošle godine je Hrvatski zbor sportskih novinara (HZSN) obilježio 70 godina postojanja kojom prigodom je bila predstavljena i monografija „70 godina, a još se bavi sportom ...“. Kako su HZSN i gospođa Milka vršnjaci – iste godine (1949) Milka Babović se počela baviti sportskim novinarstvom, pomislio sam kako bi bilo dobro kad bi se prisjetila tih početaka te sam je preko predsjednika HZSN-a Jure Ozmeca koji je njen novinarski učenik, zamolio da za monografiju napiše nekoliko kartica novinarskog teksta o tome kako je postala sportski novinar. Vrlo rado se odazvale pozivu a njeno prisjećanje iz te HZSN-ove monografije prenosimo u nastavku ovog teksta.
 
Sasvim slučajno. Okolnosti su se bile urotile protiv mene, morala sam upasti u tu stupicu. Bila sam već godinu dana u Zagrebu. Studirala i gimnasticirala. Bilo je ljeto 1949. godine i te večeri uoči Dana ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja, kao tolikih večeri prije, sjedili smo u Klubu novinara. Tada je Klub novinara bio usred grada, u Gajevoj ulici, doslovce na Trgu Republike. Nadohvat ruke! Danas ga uopće nema, usputna uspomena u kojoj je malo sjete, ali i samokritičnog pitanja. No, o tome nekom drugom zgodom.
 
Dakle, u tom Klubu novinara bilo je primamljivih stvarčica: mogla se dobiti najbolja kava u gradu i… divnih li vremena kada si se zaista svemu radovao, po dva kolača, minjona, po glavi. Rekla sam dobiti, a to „dobiti“ znači da si mogao kupiti te divote. Ulaz samo za članove i po njima uvedene goste.
 
Ja sam bila „uvedeni gost“. Uveo bi me prijatelj – sportski novinar, koji bi me dočekao u gimnastičkoj dvorani ili ispred nje i „sproveo“ u Klub, pored vratara. Ne sjećam se da su  te večeri među novinarima, najviše ih je bilo sportskih, bilo čime probudile moju želju da postanem novinar. Bilo je ugodno slušati ih. Možda je, osim minjona, najljepše u Klubu bilo spontano muziciranje nekih članova uz, za divno čudo, sasvim dobro ugođen klavir! 
 
No, natrag onoj sudbonosnoj večeri, 26. srpnja 1949. godine. 
 
Miroslav Habunek, tada glavni i odgovorni urednik „Narodnog sporta“ (danas „Sportskih novosti“ – dobre stvari ne odumiru) i šef taman 6. travnja osnovanog Udruženja sportskih novinara Hrvatske, izjadao se da je sutra, na Dan ustanka, toliko sportskih priredaba da ne zna kako će sve to pokriti… Posebna mu je  briga koga poslati u Rude, kraj Samobora,  30-tak kilometara od Zagreba, gdje omladina ima velik zbor i sportska nadmetanja… Netko je iz društva glasno mislio da treba poslati Milku. Ja sam se lecnula i upozorila da Miri nije do šale. A Miro Habunek se, očito, hvatao za svaku slamku i… nagovorio me. Jer… ništa se zlo ne može dogoditi. Ili će biti izvještaja ili će napisano završiti u košu (tako sam naslutila što je to urednički koš. Kasnije sam i sama imala te znakove „sile i vlasti“, škare i koš. I od te „sile i vlasti“ osijedila sam prilično žustro, zaradila čir, postala pravi profesionalac, jer kakav je to novinar koji nema sve bolesti te profesije!?).
 
Drugo sam poslijepodne ušla u redakciju s izvještajem u ruci. Uljudno sam pozdravila, svi su se neuljudno oglušili. Nitko me nije ni pogledao – prostorije redakcije bile su malene, svi su jurili, gurali se, dovikivali, diktirali i u isto vrijeme telefonirali… ludnica. Skupila sam se uz zid i tamo bih stajala do sudnjega dana da me Zvone Mornar nije primijetio. Tada je bio član redakcije, poslije glavni i odgovorni urednik „Sportskih novosti“. Kratko i oštro (meni se tada činilo neuljudno) pitao je što tražim. Pokušala sam ispričati, očito sam pokušala ispričati i prethistoriju toga događaja… Zvone je na prvi spomen mjesta Rude shvatio, uzeo moj rukopis, pogledao, užasnuo se što sam napisala „doktorsku disertaciju, a ne izvještaj“ i s mojim rukopisom nestao. A ja sam se namjeravala ispričati što izvještaj nije duži!!! Nestala sam i ja, uvjerena kako se nikada više neću družiti s takvim luđacima, neuljudnim ljudima, koji nemaju takta…
 
A kada sam kasnije, po onoj narodnoj „da je Bog spor, ali dostižan“, i sama postala urednicom, kada sam u novinarstvu ogrezla do guše i kada sam bila „neuljudna do savršenstva“, znala sam itekako koristiti vrijeme, goniti ga jer je ono gonilo i pretjecalo mene.
 
Znala sam mlađima u redakciji govoriti pri kraju neke rasprave: „Demokratska rasprava traje do pet minuta prije emisije, tada je moja prva i zadnja do kraja Dnevnika. Nakon toga se rasprava nastavlja…“ I nisam bila baš umiljata. Vjerojatno su i moji mlađi suradnici pomišljali da nestanu što prije iz te „ludnice, što dalje od tih luđaka“, neki su mi to i govorili. Mlađa je generacija neugodnija, ali otvorenija. No, ostajali su i istrajali. I danas, kao urednici, jednako su „neuljudni“ i ja se smješkam jer vjerujem da će biti pravi novinari.
 
A tek iznenađenje kada sam iste večeri kupila „Narodni sport“ i… jedva našla svoj izvještaj. Skraćen s četiri kartice na pola, siromašak je nestao među onim silnim, masnim naslovima i međunaslovima. Nisam bila u stanju ocijeniti vrijednost redigiranja, samo sam se pitala zar je to bilo vrijedno tolika truda. Zamislila sam što sam sve mogla toga cijelog dana učiniti (tada sam marljivo studirala kemiju).
 
Zatim je sve išlo redom: pošla sam na neki gimnastički tečaj na Bled. Bio je seminar, radili smo sa Švicarcem Jackom Gunthartom. Redakcija mi je predložila da se javim koji put s Bleda. No, pošteno velim da su to bili epski opisi, a ne izvještaji. Ipak, u skraćenom obliku su tiskani – nije bilo za koš. Počela sam shvaćati: uspoređivala sam svoje rukopise s onim što je objavljeno. I učila zanat. Šegrtovala. Nikoga nije impresioniralo što sam bila sve bolja i bolja atletičarka, rekorderka, reprezentativka, svjetska studentska prvakinja, ne. Nisam zato odmah dobila atletsku rubriku. To je bilo za majstore. Lijepo je da sam ja tako dobra atletičarka, ali i mačevanje treba poznavati.
 
Sjećam se kao danas: zadatak je bio izvještavati s mačevalačkog prvenstva Jugoslavije. Mačevanje?! Tri mušketira, Cyrano, Robin Hood… ali to neće biti baš to. Najprije sam sjela i pročitala iz Sportske enciklopedije ono osnovno o mačevanju. Naučila sam razlikovati sve troje oružje. Za taj sam prvi dan zapamtila i pošteno priznala doktoru Mladenu Pintariću, tada jednom od najboljih mačevalaca, a ujedno i organizatora tog prvenstva, da mi je to prvijenac, da ništa ne znam te  molim da mi strpljivo pomogne. I pomogao mi je! Kasnije sam podosta i naučila.
 
Najvrjednije je pak bilo to - i tome sam ostala vjerna cijelog novinarskog života: ne glumataj i ne maši praznim riječima, ne prodaj „rog za svijeću“, neznanje za znanje. Dužnost ti je da znaš; ne znaš li, tada pitaj. Blefirati se može samo na tren, a nakon toga će te svaki znalac, svaki stručnjak pročitati i probiti poput napuhana balona.
 
To posebno vrijedi za televizijsko novinarstvo. Dok sam pisala, mogla sam uvijek provjeriti, zapitati, prolistati knjigu, arhivu... Kao televizijski reporter u situaciji sam da govorim onoga trena kada se nešto zbiva, kada slika nameće i određuje ono što treba reći. Ja moram prije toga događaja naučiti i znati sve o tome da bih mogla reagirati i već naučeno koristiti s upravo primljenom informacijom za komentar. Reporter ne smije ne znati, gledatelj ne mora voljeti njegov glas, njegov način, smije mu zamjeriti sve što pripada raspravi o ukusima, o kojima se ne raspravlja, ali je porazno, nedopustivo da gledatelj može dokazati kako novinar - reporter ne zna, ne poznaje ono o čemu govori.
 
Klizanje je divan primjer. Zbog svoje biti, klizanje je kao izmišljeno za televiziju (da ga nema, televizija bi ga morala izmisliti); zahvaljujući televiziji klizanje je postalo opća svojina, a ja sam postala televizijski znak za klizanje. Sama sam kao klizačica dospjela do lijevog i desnog luka, a to je primjerno malo! I, jasno, kriva za sve što je vezano za klizanje. Posebno se na mene svaljivalo „drvlje i kamenje“ zbog opisa boje odjeće. Tipičan primjer nesporazuma između novinara, posrednika između događaja i gledatelja, i samih gledatelja. Godinama smo se natezali. Često su poneki gledatelji znali biti itekako neugodni! A poneki TV kritičari smiješni u nastojanju da budu duhoviti. I dobro je da smo svi bili uporni! Ja sam naučila da treba braniti svoj stav (stav je bio da gledatelju koji vidi crno-bijelo treba dočarati boje, atmosferu, ono što vidi sudac da bi mogao razumjeti i odluku suca koji ocjenjuje i umjetnički dojam), ali da ne treba tvrdoglavo nastojati da to bude uvijek samo na jedan mogući način. Naučila sam da gledatelj (a i ja sam ponekad gledatelj!) ne voli da ga se podučava, pa makar i dobronamjerno. Zato već odavno govorim „pionirima koji su tek sada stekli pravo da sjede pred TV prijemnikom i gledaju program“. Pritom računam da će i tata i mama nešto čuti! Ako znaju, tada će moći provjeriti moje znanje; ako su zaboravili, ponovit će; ako pak nisu znali, naučit će. A njihovi mlađi neće znati da to oni još nisu znali. I… naučila sam da je televizija tako nametljiva, tako neposredna, da gledatelj doživljava da se taj novinar, taj samozvanac, taj napuhani sveznadar obraća baš njemu, a „otkud ona baš zna da ja to ne znam. I tko ju je ovlastio da me javno podučava?“.
 
 I na televiziju sam došla slučajno. Znala sam da postoji. Gledala sam program još 1954. godine u Londonu. Nije mi se dopalo. Mala slika, nejasna,   nemirna…. Sjećala bih se toga kada sam u društvu pričala o tom boravku u Londonu. A tada su me, krajem rujna 1957., pozvali i predložili da dođem   na televiziju te da organiziram sportsku redakciju. To je bila ideja Hrvoja Macanovića. On je bio urednik radijske sportske redakcije. Ja sam se,   zapravo, uplašila tog prijedloga. O televiziji nisam ništa, ama baš ništa znala. Zamolila sam tadašnjeg direktora Dušana Štrpca da mi dade vremena   da razmislim. Nisam ni danas sasvim sigurna da me je sama televizija i mogućnost rada u tom novom mediju, koji ima budućnost, privukla, prije će biti   da sam slijedila svoj odgoj da se ne smije ustuknuti i da se ne smije biti kukavica. Pristala sam. Već sam u listopadu 1957.  počela raditi – bilo nas je   ukupno dvoje novinara, Josip Grubišić-Ćabo i ja, te jedan honorarac. Ne dvoje sportskih novinara, nego dvoje za sav program. Program nije bio   velik,  ali smo radili sve. Jasno, kolege iz radijskog programa su surađivali. Tada sam uređivala i emisiju „Porodica i domaćinstvo“. Tek se bio pojavio   deterdžent. Objašnjavala sam što je to, kako se koristi, kako urediti stan, kako neuglednu i veliku sobu funkcionalno namjestiti, kako urediti kuhinju da   se štedi vrijeme i snaga… Nije tada bilo u svakoj prodavaonici namještaja kuhinja svih boja i stilova. O „američkim“ ili „švedskim“ kuhinjama uglavnom   smo sanjarili nad slikama u stručnim revijama. Sjećam se, donosimo zakon o slobodnom izboru liječnika. Trčim na zadatak. Čitam prijedlog zakona,   navikavam se na rječnik koji nije moj. Učim.
 
 Sport i novinarstvo u životu su mi se višestruko preplitali. Posebno u godinama kad sam još bila aktivna natjecateljica. Koliko sam puta u trenirci   nakon priredbe trčala na poštu da izdiktiram izvještaj, a prijateljice su mi nosile stvari i sendvič do vlaka ili autobusa, jer nisam dospjela na večeru.   Nekada se na pošti na telefonsku vezu čekalo i čekalo. I nije atletike bilo samo u većim gradovima, niti je automatska telefonska mreža povezivala   toliko naselja Jugoslavije. Jednom sam se javljala iz Ćuprije. Kasnila sam. Fijakerom ne bih stigla od pošte do stanice. Sjećam se da me je neki kamiondžija ukrcao otraga na kamion i jurio, jurio. Vlak je već bio u stanici. Samo što nije krenuo. Vozač je zaustavio kamion na peronu, tik uz vlak, i ja sam se sunovratila kroz prozor, doslovce u krilo nekim Grcima. Dok su se snašli, nestala sam hodnikom. Bila sam prašnjava, znojna, u crvenoj trenirci (trčala sam posljednju dionicu štafete, a to je uvijek i posljednja disciplina programa). Kasnije sam se vratila u taj kupe i ispričala se. Do Beograda smo se sprijateljili.
 
Jednom sam komentirala s kolegom Mladenom Delićem prvenstvo Jugoslavije iz Beograda, s „Partizanova“ stadiona. Kada je došlo vrijeme za moju disciplinu, 80 metara s preponama, predala sam mikrofon Mladenu, strčala se da se zagrijem (u kabini sam cijelo vrijeme bila u trenirci), otrčala utrku, Mladen je to sve komentirao, vratila se i nastavila posao.
 
A sve je to zaista došlo slučajno. Otac je želio da budem liječnica. Odmalena mi je to govorio. Kasnije je rat poremetio sve, pa i njegove želje. Ja sam, oduvijek čini mi se, željela naučiti mnogo, mnogo jezika i baviti se komparativnom filologijom. Zatim sam se nakon rata zagrijala za kemiju, za sve prirodne znanosti. A završila sam Pedagošku akademiju, fizički odgoj i njemački, postala i ostala novinar!
 
HZSN/ Marijan Bakić, glavni tajnik