Ne, neću pisati o Lini Červaru. Ne smatram dobrim ni pametnim čovjeka koji leži na podu, poraženoga, dodatno „cipelariti“. Posebno zato jer rukomet ne pratim tako da bih mogao pametno i pomno analizirati propuste trenera, ali definitivno i igrača – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
 
Ne sada, nakon što ga „cipelare“ mnogi, koji su o Lininim manjkavostima trebali progovarati ranije. Sad odjednom imaju nešto protiv njega i sjećaju se grijeha iz prošlosti. Dakako, uvijek ću s radošću pročitati stručnu novinarsku ili trenersku analizu, mišljenje igrača, stav saveza, ali „cipelariti“ čovjeka zgrčenog na podu…neću. Pričekat ću taj stav saveza, točnije Gobca, pa da vidimo je li Lino dobro centrirao svoju odluku, vjerojatno procjenjujući da će mu Gobac i ekipa svejedno držati „štangu“, bez obzira na podijeljeno mišljenje ne samo igrača, nego i struke i javnosti.
 
Radije ću pisati o onome o čemu pišem već mjesecima, a sad se napokon i dogodilo! U subotu ste, ako ste sportski luđak kao ja, napokon na televizijama dostupnima Hrvatima bez dodatne naplate za kabel, mogli gledati gotovo istodobno dva hrvatska, sportski važna događaja. Na HRT-u su vaterpolisti igrali svoj kup, na RTL-u su rukometaši tonuli protiv Argentine. Svaka čast onome tko je izumio daljinski, užario mi se u jednom trenutku. No, kad je postalo jasno da Argentina dobija, a da je Mladost već odavno dobila, mogao sam mirno pogledati i pokoji magazin na SPTV-u.
 
Nemam (još) parametre gledanosti HRT-a i RTL-a u predvečernjim subotnjim satima, no neću se iznenaditi ako će pokazatelji biti jako dobri u slavu sporta. Više, naime, ne pitamo tko komentira, dobro ili loše, ne zanima nas ima li kakva emisija prije i poslije prijenosa, nego nam je postalo bitno da napokon gledamo sport. O tome ja pričam već mjesecima. A sporta jednostavno nema. Barem ne hrvatskoga. U dvorane nas ne puštaju, na stadionima zabrana također vrijedi, pa onda uobičajene navike odlaska makar i na tekmu treće lige u boćanju jednostavno više nemamo, ne daju nam. Korona nas je odrezala od tog načina uživanja vikendom, ponekad i u tjednu. Ostaje nam samo televizija, a to polovici Hrvata znači samo na antenu dostupna televizija. Na takvim televizijama sporta većinom – nema. Da, pojedinci će uvijek s omalovažavanjem pričati o hrvatskom sportu, a hvaliti španjolski ili engleski nogomet kojeg gledaju na kablu, no to su doista pojedinci. Normalan ljubitelj sporta će, baš poput mene, „užariti“ daljinski pokušavajući izvući maksimum iz situacije da se u isto vrijeme dogodio sport na dvije u Hrvatskoj jako vidljive televizije. Dakako, vidljive normalnom, realnom i pomalo šparnom Hrvatu, koji ne može gledati ili nema novaca za gledati kabelski kanal ili jednostavno kod njega nema kabela, pa i da hoće, opet ne može gledati. Nema veze, bit će toga još, toplo se nadam. Pa i na SPTV-u.
 
Za kraj samo riječ, dvije o histeriji koja je zahvatila čak i ozbiljne novinare kad su u pitanju olimpijske igre i njihovo (ne)održavanje u Tokiju. Predlažem maksimalnu mirnoću u konačnim zaključcima, zanemarite lažnjake i teoretičare zavjera. Naime, niti Japanci, a niti MOO nisu mazohisti koji bi pristali na olaki gubitak gotovo 20 milijardi eura, ako se Igre odgode. A nisu ni naivni da već sad ne vode pregovore s WHO-om da se svi sportaši, pa po nekom ključu i većina gledatelja prije samih Igara cijepe. No, o detaljima možemo samo nagađati, do konačne odluke.
 
Dakle, do ožujka …
 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno