Slaven Bilić dao je svoj prvi veliki intervju za srpske medije. S novinarom Nedeljnika razgovarao je o nizu zanimljivih tema, o duhu Splita, značaju Hajduka, ali i o razlici između hrvatske i srpske nogometne reprezentacije.
 
- Činjenica je da su u Splitu najveće tri stvari – Sveti Duje, Marjan i Hajduk. Hajduk je uvijek na prvom mjestu. Kad si dijete u Splitu sedamdesetih godina, ti nemaš ovo što današnji klinci imaju pred sobom. Imaš Zagora, Velikog Bleka, Alana Forda, školu i Hajduk - kazao je Bilić u uvodu, pa nastavio: 
 
- To je jedina stvar koja se uvijek podrazumijeva u Splitu. I za intelektualce, i za ljude koji vole čitati Feral, i za one koji ne razumiju taj humor i koji nisu nikada čitali Bilježnicu Robija K. Pa i za one koji nisu baš sa zadovoljstvom prihvaćali svaku riječ koju bi rekao i napisao Smoje. Split je specifičan grad, ali tu njegovu specifiku mnogo bolje prepoznaju i više potenciraju ljudi sa strane. Svima je “Velo misto” zabavno, a svi mi u Splitu znamo jednog meštra, neke svoje doture, “babe Marte”.  Oni koji u Splitu žive nekako sa svim tim stvarima srastu, postane ti normalan i taj humor i ta fjaka i jedino oko čega praviš mit – to je Hajduk. Sjećam se, već sam igrao za prvu momčad, Jugoplastika je postala prvak Europe i skupilo se pola grada dočekati najbolji europski klub, a ja čujem jednog starijeg čovjeka pored mene kako kaže: "joj, da hoće ’Ajduk osvojiti makar jedan jedini Kup, duplo bi veća fešta bila. Jedan Hajdukov pehar u tom gradu je vrijedio i danas vrijedi, bez razlike, kao cijela Europa. Sve drugo, mimo Hajduka, može se dovesti u pitanje. Zato ću reći da Split nije Feral. Split je, recimo, Slobodna Dalmacija, ali jedna tako genijalna stvar kakva je Feral bio može nastati samo u Splitu.
 
Ako je Hajduk uvijek bio na prvom mjestu, što je bilo na drugom – Jugoslavija ili Hrvatska, zanimalo je novinara. 
- Hrvatska. Ili je možda bila i na prvom. Mi smo tako odgajani, tako su nas učili otac i njegovi prijatelji. I kada smo birali klub, bilo je tako – prvo Hajduk, pa onda opet Hajduk, pa još jednom Hajduk, pa deset mjesta prazno, pa Dinamo. I nikada derbi između Hajduka i Dinama i Hajduka s nekim drugim klubom nije bio isti. Uvijek je na tim drugim utakmicama bilo još nečeg. 
 
To “još nešto” je bila nacionalna identifikacija? Tko je u to vrijeme bio najveći Hajdukov rival? 
- Da, tada je bilo potpuno normalno, ne samo tada nego i kroz generacije i generacije prije da izborom kluba na neki način pokažeš nacionalnu pripadnost. Nije ta vrsta animoziteta nastala kada je izbio rat, to je bilo tako desetljećima. U mojoj kući je mržnja bila nepoznat pojam i zabranjena riječ, ali se znalo kako se identificiraš. Čak i s navijačke strane, opći je dojam da su Dinamo i Zvezda bili više tretirani kao nacionalni klubovi u usporedbi s Partizanom i Hajdukom, premda to nipošto ne dovodi u pitanje sportski segment, kao ni činjenicu da si bio manje nacionalno svjestan ako si navijao ili igrao za Hajduk ili Partizan. Treba biti realan. Hajduk je poseban u tom smislu i kao simbol Dalmacije i svi su navijali za Hajduk, tako je i danas. Ali i u tom i u sportskom smislu, Zvezda je bila najveći Hajdukov rival i toj se utakmici čitav Split najviše radovao. Naročito kada se igra na Starom placu ili na Poljudu. Bila je posebna stvar pobijediti njih, a ja sam svoj debi pred domaćim navijačima imao upravo protiv Zvezde.
 
Prisjetio se i čuvenih okršaja uoči finala Kupa prvaka, posljednjeg Kupa Maršala Tita, kao i one naredne, posljednje utakmice. 
- Nismo tada došli s cvijećem, ali jesmo s nelagodom, osjećajem neprijatnosti. Za tih se mjesec dana dogodilo mnogo više stvari nego za prethodnih deset godina, takvo je vrijeme bilo. I više nije bilo samo Borovo, nego i Plitvice i barikade u Kninu, grozne stvari su se događale, a mi smo dolazili, što vi Srbi kažete, mečki na rupu.  Sjećam se da nam je Špaco Poklepović pred utakmicu citirao onaj dio iz Biblije – ako vas udare po jednom, a vi im okrenite drugi obraz. Počela je utakmica, sijevalo je na sve strane, vidim ja, dobri moj Špaco, ništa od tvoje Biblije. I kada se zakuhalo, Binić je, misleći da je nama trener i dalje Skoblar, u želji da vrati neki dug iz Kupa, nokautirao Špacu, valjda najmirnijeg čovjeka na stadionu. 
 
Bilić je govorio i o prilikama u balkanskom nogometu, s posebnim naglaskom na razlike između Hrvatske i Srbije. 
- To što se vama događa s reprezentacijom i Savezom, to u Hrvatskoj nema teorije da se dogodi, zato što je od samog početka stvar postavljena vrlo jasno – mi smo imali ogromnu odgovornost, veću od nas samih. Od tog okupljanja 1994. godine, kada smo razgovarali s nekim ljudima iz vojske, koji su nam rekli da se i mi borimo za Hrvatsku, ali na drugačiji način, pristup je uvijek bio isti. Danas neki hrvatski košarkaš s 21 godinom kaže – znaš, neću igrati za reprezentaciju, želim se posvetiti klubu. Pojedini igrači iz naše momčadi se nisu smjeli oprostiti od reprezentacije poslije Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Ne može, majstore, ako možeš igrati nogomet, igrat ćeš za reprezentaciju, a ne da ti otkazuješ kad hoćeš -  ispričao je Bilić za Nedeljnik.
 

 PRENOSIMO Večernji list  FOTO James Wilso/Press Association/PIXSELL