Znao sam da se mora dogoditi ovaj snijeg ili susnježica, kako gdje, čim su Sinkovići izjavili da im je baš čudno ovako rano, u siječnju, izlaziti na vodu. Još je i Valent „popravio“ frizuru i s još 40-ak vrhunskih sportaša svečano primio stipendiju HV-a, u slavu hrvatskoga sporta. Super! – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
 
No, zapravo, usred zime već razmišljam o ljetu, o olimpijskim igrama. Odavno sam prestao ispravljati one kojima su „olimpijske igre“ i „olimpijada“ istoznačnice, ali ne smijem prestati ispravljati one koji unaprijed sve „znaju“ i vide nešto o čemu se ne razgovara u Međunarodnom olimpijskom odboru. Ponovo je, naime, cilj biti prvi koji će objaviti da se Olimpijske igre u Tokiju neće održati. Prvo, uopće ne znam zašto se ne bi održale, a drugo, sustav koji će tijekom tih potpuno drugačijih Igara vladati među sportašima i novinarima bit će doista povijesni i, nadam se, nikad više viđen. U tjednu pred nama MOO izlazi s knjigom u kojoj će sve pisati o novinarskom dijelu posla. Dakle, logično, o sportašima je već odavno napisana neka druga, ali malo tajnija knjiga. Lucia Montanarella, šefica medijskih operacija MOO-a prošli je tjedan, tijekom jedne velike svjetske Zoom konferencije vrlo jasno izjavila da će sve biti drugačije i da se novinari počnu pripremati na to. Od manjeg broja fotografskih mjesta i većih razmaka u press centrima i na press tribinama, do mogućih obaveznih korona testiranja svakih nekoliko dana. Ono što su tijekom Igara u povijesti imali samo određeni sportski događaji, limitirani broj novinarskih mjesta na press tribini, s posebnom propusnicom, primjerice finale muške košarke ili atletska večer s finalom na 100 metara, sad će postati novinarska olimpijska svakodnevnica. Dakako, ne znam detalje, no u tjednu pred nama bit će dostupni svijetu, da se pripremi.
 
U tim savjetima i odlukama neće nigdje, čvrsto sam uvjeren, stajati da se novinari koji dolaze u Japan moraju cijepiti. Baš kao što to MOO nije (još?) poslao niti nacionalnim olimpijskim odborima za sportaše, no sve vodi k tome. Naime, HOO je, prema Večernjem listu, vrlo intenzivno krenuo u pregovore s HZJZ-om, ne bi li se osiguralo cjepivo za sportaše koji putuju na Igre u Tokio. Na taj bi način evidentni putnici mogli isplanirati i svoje pripreme do odlaska u Japan, ali i biti mirniji oko strke koja nastane kad se 10 tisuća sportaša treba testirati, pa makar i u superorganiziranom i tehnološki naprednom Japanu. I to se tako radi. Bez obzira na epidemiološke odrednice i zahtjeve za cijepljenjem najugroženijih, koji su apsolutno opravdani i prioritetni, u drugi bi se krug ipak moglo planirati stotinjak, pa i 150 Hrvata koji će put Tokija, ne bi li tamo ponovo naciju učinili sretnijom nego što jest, pa makar i na samo 2 tjedna.
 
Možda i zadnji put u sportskoj povijesti Hrvatske, jer malo sam zabrinut za budućnost sporta uopće, ne samo u Hrvatskoj. Škakljiva je tema i teško ju je u samo nekoliko redaka, bez precizne analize sažeti, no tiče se uznemiravanja, tako jako prisutnog u javnosti ovih dana. Uskoro će, naime, postati zabranjeno, neprilično ili uznemiravajuće kad će trener, primjerice u gimnastici, da mu se klinka i klinac koji treniraju preskok ne razbiju pri doskoku, htjeti ih uhvatiti i kad mu ruka, zbog brzine ili inercije mladoga tijela završi na krivom dijelu tijela te klinke ili klinca. Da ne pričam o ponekad kočijaškim izrazima kojima pojedini treneri „motiviraju“ ekipe, o sportovima u kojima se namjerno izaziva seksipil, o uobičajenim presvlačenjima po tribinama, o tisuću nama starijima uobičajenih stvari u sportu, ali po novome pogrešnih, čak i zakonski kažnjivih.
Što tada?
 

 PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno