Koliko su nam puta pričali stari: "Na Sjeveru smo bili natiskani kao sardine, kad je "grunuo" topovski udar mislili smo da ćemo svi oglušiti, imali smo dojam kako ćemo iz zajednog reda završiti u terenu, a kako je igrao Lamza, što su radili Eintachtu, to se više nikad neće ponoviti. Kad je Gucmirtl zabio za 3:0, ne znamo kako smo preživjeli stampedo" - komentar Dražen Antolić, novinar SN.
 
Hrvatski nogomet ovo je čekao 54 godine, Mislav Oršić jači je i od Lamze. Od Dinamova pohoda na Kup velesajamskih gradova 1967. kad je izbacio Juventus, Eintracht i u finalu dobio Leeds United, nijedan naš klub nije napravio ovakav pothvat i eliminirao ekipu takve snage, zvjezdanih imena i rejtinga kao što su ovi Spursi. Skalp poput ovoga mogli smo samo sanjati. Nažalost, za razliku od djeda, strica i svih njihovih pajdaša koji su desetljećima evocirali uspomene, Dinamove pristaše ovog četvrtka ostali su uskraćeni uživo doživjeti utakmicu za kakvu su živjeli. Prokleta korona. No, Zagreb je gorio, pucalo je po cijelom gradu kao da je Nova godina, a i mnogo šire po Hrvatskoj.
 
Zadovoljstvo ne može biti manje jer tko je do prije dvije-tri godine bio spreman staviti deset kuna da će u sljedećih pedeset godina neki hrvatski klub doći do četvrtfinala Europske lige? Pitamo se je li takvog bilo. To se smatralo rezerviranim za velike nacije, klubove super bogataša i pokojeg sretnika kojem je nesvakidašnje uspjela sezona, a nas takvi dometi baš nikako nisu htjeli. Pa Modri 49 godina nisu vidjeli ni Božić u Europi. Hajduk i Varteks igrali su u devedesetima u četvrtfinalima, briljantno zvuči da su Bijeli bili među osam u Ligi prvaka, no ni oni rivala kalibra ovog Tottenhama nikad nisu položili na leđa.
 
Oni Spursi iz 1984. s kojima su igrali polufinale Kupa UEFA ni približno nisi imali ovako jaku momčad. Čak vjerojatno ni HSV kojeg nisu prošli. Dinamo je desetljećima zabrajao razočaranja pojačano ponekom "stativom" kad bi s druge strane stajali velikani poput Atletica ili Newcastlea. Dobiti nekoga kao u skupini kao Arsenala kad nije presudno i eliminirati ga kad je ključno potpuno su različite stvari.
U modernom nogometu, gdje je 10-15 klubova pobralo kremu i složilo svojevrsne reprezentacije svijeta, za "mališane" iz države poput Hrvatske četvrtfinala Europske lige djelovala su kao bajka. Možda, s nekim puno boljim ždrijebom poput Moldea u osmini finala, mogli bismo se nadati. Ali preko Tottenhama, Mourinha, Kanea, Balea… Pa to je ludilo. To je iznad normalnog. U ovo "novo normalno“ imamo i nogometno novo normalno - Dinamo to može i to učini. Velike su zasluga Nenada Bjelice koji je probio barijere, još veće Zorana Mamića koji je momčad uvelike formirao i doveo do kontinentalne elite te Damir Krznara jer on je i dosad bio veliki faktor u Mamićevom stožeru.
 
Nakon 54 godine Modri su srušili takvog velikana, a mnogi su tvrdili da se to neće dogoditi više nikad. Da je totalnom komercijalizacijom nogomet uspjeh rezerviran samo za bogate. To je pokazatelj rasta kvalitete Hrvatske lige, njezine sve veće konkurentnosti u Europi što će još više doći do izražaja kad i ostali klubovi uđu u natjecanje s Dinamovom samopouzdanjem i gardom.
 
Modri su europski hit. Branko Zebec vodio ih je do finala i otišao da bi Ivica Horvat osvojio Kupa Velesajamskih gradova. Zoran Mamić doveo je Dinamo do Tottnhama i "stare grijehe" platio zatvorskom kaznom, a Damir Krznar eliminirao Pijetlove. Povijest kao da se ponavlja. Finale je u Gdanjsku, UEFA se nada s navijačima. Sad se sve smije sanjati.
 

 PRENOSIMO Sportske novosti FOTO Goran Mehkek/CROPIX