Nagradu za Euro čekaju ‘samo‘ oko godinu dana. Riječ je o nagradi u ukupnom iznosu od 150.000 eura bruto, koji se dijeli na 26 ljudi. I nije tu stvar samo u novcu. Mnogo više tih 11 mjeseci čekanja pokazuje - odnos. Prema brončanima i kompletnom ženskom rukometu - piše Renata Beluhan, novinarka SN.
 
Rukometašice počinju završne pripreme za SP. Izbornik Nenad Šoštarić je u Zagrebu 22. studenoga okupio žensku seniorsku reprezentaciju i s djevojkama se uputiti u Poreč na završne pripreme za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Prvenstvo koje su Tea Pijević, Lucija Bešen, Paula Posavec, Andrea Šimara, Tena Japundža, Josipa Mamić, Katarina Ježić, Ana Debelić, Ćamila Mičijević, Stela Posavec, Dejana Milosavljević, Larissa Kalaus, Valentina Blažević, Dora Kalaus, Dora Krsnik, Marijeta Vidak i Kristina Prkačin izborile 15. prosinca 2020. ušavši u polufinale Europskog prvenstva u Danskoj. Pet dana kasnije, 20. prosinca 2021., završile su Euro s broncom oko vrata.
 
Zašto su datumi toliko bitni? Zato što Kraljice šoka, kako su se same nazvale, a javnost taj nadimak spremno prihvatila jer savršeno oslikava ono što su napravile prije godinu dana, još uvijek čekaju nagradu svog Saveza za učinjeno. Zasluženu nagradu. I javno obećanu nagradu od Hrvatskog rukometnog saveza. Jedanaest mjeseci prošlo je od osvajanje prve ženske rukometne medalje. I još čekaju. Teška su vremena? Jesu, iako za hrvatski ženski rukomet su zapravo - ista vremena.
 
Ako se itko u našem ženskom rukometu, a jest, od tih igračica koje su odličje izborile pa do onih u bilo kojem našem klubu, njihovih trenera i svih onih koji godinama “kopaju” u sjeni, ponadao da će prva medalja išta promijeniti u odnosu prema ženama, djevojkama, djevojčicama koje se bave ovim sportom u Hrvatskoj, u međuvremenu je shvatio da se prevario. Riječ je o nagradi u ukupnom iznosu od 150.000 eura bruto, a dijeli se na 17 igračica i 9 članova stručnog stožera. Na 26 ljudi. I nije tu stvar samo u novcu, iako je većina tih brončanih cura došla iz domaće lige, a HRS valjda bolje od ikoga zna koliko nam je bogata ženska liga i kolike “basnoslovne” cifre igračice dobivaju po klubovima. Da, njima bi taj novac itekako dobro došao, ali opet, nije tu stvar isključivo u novcu.
 
DRŽAVNA NAGRADA JE STIGLA
 
Mnogo više i neprocjenjivo važnije tih 11 mjeseci čekanja pokazuje - odnos. Prema brončanima i kompletnom ženskom rukometu. Usput, da ne bi netko krivo shvatio, nagrada koju za ostvarene rezultate daje Republika Hrvatska, a u njihovom slučaju to je bilo po 26 tisuća kuna svakoj igračici, 22 tisuće kuna izborniku Šoštariću i 26.400 ukupno za stožer je isplaćena. Dobit će i novčanu nagradu HRS-a? Hoće, prije ili kasnije. Iako je to odavno postalo jako kasno. Ali kad ju dobiju, bez obzira na objašnjenje kašnjenja, to neće promijeniti činjenicu da su morale toliko čekati. Ako su napravile nešto veliko, a jesu, za hrvatski sport, ali i za svoj matični savez, onda su morale biti prioritet. I koliko god vremena bila teška, a u Hrvatskoj je to oduvijek najdraža isprika za sve što si trebao, a nisi ispunio, HRS je morao pronaći način da ne čekaju toliko dugo. I pokazati im da su doista bitne.
 
Iz današnje perspektive, a ponavljamo danas je 22. studeni 2021., tragikomično zvuči priopćenje koje HRS objavio na svojoj službenoj stranici 14. siječnja 2021. Ali vrijedi ga pročitati, pažljivo…
 
”Hrvatski rukometni savez iznimno je ponosan na svoju žensku rukometnu reprezentaciju koja je ispisala povijest, osvojivši prvu medalju hrvatskog ženskog rukometa. Stoga, imamo potrebu reagirati na učestale medijske napise i pitanja o nagradama hrvatskim rukometašicama, za osvojenu brončanu medalju na Europskom prvenstvu u Danskoj. Ovim putem, potvrđujemo da rukometašice mogu biti sasvim mirne te da će dobiti zasluženu nagradu za to veliko ostvarenje, kao i da to, u niti jednom trenutku nije bilo upitno. Netočne su informacije koje su objavili pojedini hrvatski mediji da nitko iz Hrvatskog rukometnog saveza nije razgovarao s rukometašicama. Direktor svih hrvatskih rukometnih selekcija Ivica Udovičić u stalnom je kontaktu s kapetanicom reprezentacije Katarinom Ježić. Od završetka Europskog prvenstva u Danskoj prošlo je nešto manje od mjesec dana. Kao što je već otprije poznato, odluku o nagradama donosi Upravni odbor Hrvatskog rukometnog saveza. Zatim će se, sukladno financijskim sredstvima koje Savez ima na raspolaganju, pristupiti isplati nagrada.
 
TRI MJESECA DO ODLUKE
 
Hrvatski rukometni savez uvijek je bio transparentan i poštivao ostvarenja svih svojih sportašica i sportaša. Stoga, ponavljamo još jedan put da “Kraljice šoka” mogu biti mirne, te da naše brončane rukometašice Hrvatski rukometni savez neće šokirati i ostaviti bez zasluženih premija.”
 
Usput, znate li koliko je trebalo da Upravni odbor HRS-a uopće donese službenu odluku o nagradi za žensku broncu? “Samo” tri mjeseca nakon ovog doslovno prenesenog priopćenja kojim se drži i prodika “nekim hrvatskim medijima” jer su se, gle vraga, mjesec dana nakon EP usudili upitati što je s nagradom. Učinjeno je to tek na sjednici Upravnog odbora održanoj 8. travnja 2021., znači koja četiri mjeseca nakon osvajanja bronce, što se isto lako pronađe u objavama na službenoj stranici. Slučajno ili ne, bila je to upravo sjednica na kojoj je u prvom planu bila odluka Upravnog odbora o zastoju hrvatskih liga zbog koronavirusa, a da pritom nikome nije palo na pamet ništa, ali baš ništa, pitati niti jedan ženski klub. Jer žene ionako nisu bitne pa čemu ih išta pitati?
 
Bio je to trenutak koji je ženama, odnosno hrvatskim ženskim rukometnim klubovima u Hrvatskoj, konačno prelio čašu. Čak 41 od 47 klubova, koji su u tom trenutku igrali Prvu ligu rukometašica i tri druge lige (Zapad, Sjever i Jug), okupilo se u zajedničku inicijativu protiv takve odluke. I uspjeli su, svojim zajedništvom i argumentima natjerali su HRS na promjenu odluke. Prvi put se “ženski glas” doista čuo i poslušao jer ne možeš zanemariti 87 posto ženskog rukometa. Pogotovo što taj put nezadovoljna većina nije “mrmljala sebi u bradu”, nego je jasno i glasno izašla u javnost i iznijela i svoj stav i argumente.
 
(VIŠE) NE MORAJU ŠUTJETI
 
Uopće ne sumnjamo kako su uspjeli i sami sebe iznenaditi, snagom koju imaju, koliko god ih se godinama uvjeravalo da nemaju. I da nisu bitne. Rukometašice. Jer nemaju - rezultat. Sad ga imaju. Znači, bitne su. I imaju snagu. Pokazale su to prije godinu dana na Europskom prvenstvu. I ne moraju šutjeti. Niti moraju “pasti na koljena od zahvalnosti” onog trenutka kad napokon dobiju ono što su odavno trebale dobiti. Dapače, trebale bi tražiti ispriku. Barem to.
 
Ipak je Hrvatski rukometni savez, kako im je napisao 18. siječnja 2021. “iznimno ponosan na svoju žensku rukometnu reprezentaciju koja je ispisala povijest”.
 

 Izvor: SN Foto: AFP