Vjerojatno bih sad i ja trebao nešto napisati o Novaku Đokoviću i njegovom upornom i infantilnom odbijanju da se cijepi – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
 
Vjerojatno bih, već kako se to uvriježilo po hrvatskim medijima ovih dana, trebao rastaviti FIS i njihovu ziherašku ali u konačnici ispravnu odluku da otkažu muški slalom na Sljemenu. Vjerojatno bih, poput nekih kolega, mogao analizirati i zašto se Filip Hrgović ne može uklopiti u planove budućih borbi iole kvalitetnijih svjetskih boksača.
 
Neću.
 
Mene zanima sastanak koji je premijer Plenković odradio s čelnicima pet hrvatskih sportskih, samo loptačkih sportova; nogometa, košarke, odbojke, rukometa i vaterpola. Priopćenje nakon sastanka je toliko šturo, da ispada da su se službeno uslikali, razmjenili 3 rečenice, na brzaka popili kavu i rastali se u miru, ali mi je kratki i neformalni susret s jednim od ovih pet predstavnika ukazao da je ipak bilo – dobro za sport. Barem za loptački sport. Perica Bukić je u mikrofon jedne od televizija izjavio da su premijeru iskazali 75 milijuna kuna kao početnu brojku za rješavanje problema. Godišnje, vjerujem. Ne vjerujem da su cifru ispalili bez iole pomnije analize, pa ću krenuti baš od nje. Bit će još vremena za dublje analize.
 
Ako je 75 milijuna kuna dovoljno za 5 sportova, koji nam, a i sam sam to konstatirao, nepovratno tonu, koliko bi onda trebalo upumpati u preostali hrvatski sport, da nam ostane na razini na kojoj sad već jest? Barem još toliko, bio bi nekakav logičan odgovor. Dakle, sad smo na razini od 150 milijuna kuna za hrvatski sport. Toliko otprilike dobija Hrvatski olimpijski odbor na godišnjoj bazi, za sav sport. Dakle, ako bismo HOO-u povećali godišnje izdatke za duplo, riješili smo probleme hrvatskoga sporta? Bojim se da ne, ako se radi o jednoj uplati.
 
Naime, budimo realni, pet sportova koji su imali priliku premijeru predstaviti svoje probleme, bez da je na sastanku bio barem jedan predstavnik HOO-a (osim ako dvojicu aktualnih članova Vijeća HOO-a  u toj delegaciji ne smatramo predstavnicima HOO-a) predstavili su svoju viziju potreba. U toj viziji, očito, po sportu (loptačkom) treba 15 milijuna kuna dati država dodatno. Naime, sumnjam da su se odrekli, osim nogometa odavno, davanja i iz blagajne HOO-a. Uzmimo, a volio bih da mogu i da je premijer već zaključio kako to nije veliki novac, da sav novac ide savezima izravno, bez kontrole HOO-a ili Ministarstva, u što doduše, sumnjam, ali za potrebu teze neka ostane. Uzmimo i da sav novac savezi dobiju odjednom, recimo do početka travnja. Što će se dogoditi?
 
U nogometu ništa puno, oni su ionako priča za sebe. Ali, u košarci ćemo odjednom osigurati nastupe na svjetskom i europskom prvenstvu? U rukometu ćemo s obje reprezentacije zasjesti na vrh Europe? U odbojci ćemo koliko sutra imati 6 jakih klubova u europskim ligama? Mladi vaterpolisti će naglo naučiti sve tajne odrastanja i osvojiti europsku krunu u Splitu?
 
Naravno da neće. Ne sporim baš ničim niti cifru, niti pomoć države (sport ju treba), ali smatram da se sve treba provoditi kroz sustav koji već postoji (ministarstvo i HOO), a da svi moramo biti svjesni činjenice da su sva ulaganja, ma kako velika bila, uzaludna ako nema sustava, ako ne traju kontinuirano, godinama, uz plan. Zato i jest važno da je premijer, pa čak i kroz iznimno šturo priopćenje kazao da je „populariziranje sporta korisno za hrvatsko društvo u cijelosti…“. 
Dakle, ako dobro čitam, učinit će sve da hrvatski sport bude vidljiv! Da bude na TV ekranu! To!
 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno