Iskreno, ovih dana više nije čudno ako netko izbaci ruske i bjeloruske sportaše s natjecanja ili čak iz međunarodnih federacija – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
 
Iskreno, ovih dana više nije čudno ako netko izbaci ruske i bjeloruske sportaše s natjecanja ili čak iz međunarodnih federacija, nije iznenađujuće ako Rusiji ili Bjelorusiji oduzmu domaćinstvo neke sportske priredbe i nije neobično ako se zabrane ruske i bjeloruske zastave i himne na sportskom natjecanju. S druge je strane jako neuobičajeno ovih dana da netko izrijekom podrži njihov nastup i dalje, bez ikakvih zabrana ili sankcija, sa zastavama i himnama, kao što je to učinila Svjetska sambo federacija. No, svako pravilo ima svoju iznimku, pa tako i ova sportska uravnilovka pokrenuta prije desetak dana, nakon napada na Ukrajinu.
 
Teško mi je, jako teško zapravo, prihvatiti kao sugovornika, kao osobu s kojom treba razgovarati budalu koja napada i ratuje, a paralelno i onog koji slavi napad, koji se veseli ratu, koji podupire agresiju, ubijanje ili pucanje po nekome. Isto tako teško mi je reći da je odluka o zabranama, suspenzijama ili kaznama sportašima dobra i nužna za mir. Shvaćam da je napetost ogromna, mogu razumjeti da su sankcije i zabrane prvo čega su se umovi zapadnoga svijeta mogli dosjetiti, no teško da će sportaši moći išta promijeniti. Cilj jest, dakako, kroz isključivanje Rusije iz cijelog svijeta utjecati na javnost u Rusiji, pa da oni sami smijene Putina. No, jeste li ikad bili u Rusiji, poznajete li taj mentalitet? Ako i niste bili, sjećate li se iz povijesnih udžbenika carskih krvoprolića, krstarice „Patjomkin“ ili bitke za Staljingrad ili iz lektire savršenih opisa Rusa, Ruskinja i ruske psihe kroz dijela  Dostojevskog, Jesenjina i Gorkog? Znajući sve to, jako sumnjam u rasplet kojeg zapadnjaci iščekuju. Činjenica jest da zbog svih drugih sankcija Rusi i Bjelorusi ionako ne bi baš mogli putovati uokolo, a gdje god da dođu bili bi jako poprijeko gledani. Dakle, teško je da bi se već u startu i odlučili putovati. Zabrana zastava i himni ima smisla, naravno, jer sportaši ipak predstavljaju svoju zemlju. Doduše, budimo realni, kroz politiku izgona iz svega, a na kraju i iz sporta, pokušava se izolirati ne zemlja, ne ljudi, nego njezin vladar, koji je donio konačnu odluku o ratu. Ta zemlja, odnosno te zemlje su od svakog pametnog osuđene, tako da se stvoreni miks različitih poruka na kraju slio u jednu gotovo stopostotnu odluku o izgonu (i) sportaša iz ovog našeg svijeta. Zadnje, s Paraolimpijskih igara.
 
Putin, jasno, u svojem trenutačnom stanju, odmah nudi zamjenske paraolimpijske igre, predlaže Soči, koji sve objekte ima spremne. Jedino nije jasno tko će se tamo natjecati? Samo Rusi i Bjelorusi? Ili će pozvati i one koji su u UN-u bili protiv Rezolucije ili barem suzdržani, dakle Kineze, Sjevernokorejce, stanovnike Eritreje? Ili će pozvati sve, uključujući i članice NATO-a? Zašto ne bi? Vratite se u 1984., kad je takozvani „Istočni blok“, na čelu sa SSSR-om bojkotirao OI u Los Angelesu i kad su 9 istočno orijentiranih zemalja šest dana po gašenju olimpijskog plamena organizirale „Družbu 84“, odnosno „Prijateljske igre 84“, u gotovo svim olimpijskim sportovima, plus nekim neolimpijskim. Primjerice stolni se tenis igrao u Sjevernoj Koreji, a tad još nije bio olimpijski sport, ali je baš 4 godine kasnije, u Seulu, postao. Dakako, uzrok organizacije „zamjenskih igara“ tada i uzrok Putinovog prijedloga sada su totalno druge prirode, no misao je očito ista: zato jer smo snažni, jer možemo i zato što se radi o sportašima! Nemojmo zaboraviti da je na „Družbu 84“ svoje sportaše poslalo 49 zemalja, dio i onih koji su bili na OI u Los Angelesu, uključujući SAD, Zapadnu Njemačku, Francusku i Veliku Britaniju!
 
Pa ti budi pametan …
 
  www.sptv.hr peJURAtivno