Novinarski bard Sportskih novosti prestao je suditi nakon komentara Hrvoja Šarinića, koji je tada bio na čelu Rijeke, a zbog njegova poštenog suđenja trenerskog se posla ostavio najstariji od braće Mamić, Stojko – piše Alen Lesički, novinar portala Germanijak.
 
Kada smo radili popis istaknutih pojedinaca koji su obilježili HNL u ovih tri desetljeća, ime Branka Stipkovića nametalo se samo od sebe. Sudac sa 107 utakmica u prvoj ligi, kasnije delegat i kontrolor koji je imao besprijekornu karijeru s gotovo 30 godina u tom rangu. Moglo je biti i sadržajnije da Stipković nije imao jedan feler; suđenje mu je bio hobi jer je Stip zapravo novinar! I to sjajan novinar. Posebnog stila, britkog humora i širokog općeg znanja, na čijim su tekstovima odrasle generacije čitatelja SN-a.
 
- Da nisam bio novinar, vjerojatno bih kao sudac napravio više. No, ako me pitaš - nije mi žao niti sekunde. Gurao sam paralelno na dva kolosijeka koliko sam mogao. Onoliko koliko su mi dali - smije se Stipković.
 
 Sa suđenjem je počeo u drugoj polovici sedamdesetih. Dogurao savezne kategorije i republičkog ranga, ali kada se krojila lista sudaca za prvo prvenstvo HNL-a, njegovo ime nije se našlo na popisu.
 
- Zbog novinarstva - objašnjava nam Stipković pa nastavlja:
 
 - Ljeti 1988. igrala se kvalifikacijska utakmica za Međurepubličku ligu - Zapad, Karlovac - Radnik (VG). S foto-kolegom Robertom Valaijem na Krku sam odradio intervju s novim Dinamovim trenerom Joškom Skoblarom pa pohitao na stadion kraj Korane te vidio uvjerljivih 3:0. U uzvratu je bio isti rezultat, ali za Radnik, koji je prošao nakon produžetaka i jedanaesteraca. Uglavnom, sve su radili da Velikogoričani prođu dalje što je izazvalo gorčinu ljudi iz Karlovca. U žustrom očitovanju gubitnikov predsjednik Nikola Maćešić izdiktirao je niz optužbi na mnoge, ja sam pisao i ispao kolateralna žrtva. Naime, sudački ‘kardinali‘ nisu rekli ‘Vidi što priča gazda NK Karlovca', nego ‘Jesi li vidio što piše onaj naš sudac, novinarčić!?‘ Kaznili su me drsko, blokirajući iskorak u sudačkom napredovanju. Bio sam najmlađi i najškolovaniji, dobar po ocjenama, a na višu su listu dospjela četvorica kojoj tu mjesto nije bilo ni teoretski: jedan je imao deset kila više, drugi potvrdu da ne razlikuje boje, treći je tijekom sezone dobio dvije jedinice, četvrti je bio prestar. Tada sam skopčao kako stvari funkcioniraju i da tu nema sreće. A zapravo me najviše pogodilo što je predstavnik Karlovca u komisiji, veteran Vladimir Curman, šutio kao zaliven umjesto da brani interese saveza kojeg zastupa. Kasnije sam shvatio zašto - bio je zadnji sudac koji je sudio Prvu saveznu ligu iz toga kraja i zato valjda ljubomoran da ga prije ili kasnije netko ne stigne, prestigne. Otišao sam u redakciju pa totalno razočaran napisao četiri riječi: brišite me iz evidencije - priča Stipković, dodajući:
 
-Bilo je to pogrešno jer sam dično postupio u korist vlastite štete i ispao blesav, dočim su ONI jedva čekali da se maknem, da me se riješe i otvore prostor svojim pulenima…
 
KAKO SU JORDANCI KLELI
 
Propustio je tri godine aktivnog suđenja. Previše da bi kandidirao za međunarodnu listu, ali i da bi ponio privilegij arbitriranja u toj prvoj sezoni HNL-a.
-Bilo je tu puno sudaca: Bezjak, Mamić, Djedović, Beusan, Burilo, Ilić, Poljak, Matković, Vranaričić, Malovac… Toliko iskustva i znanja. I hrabrosti jer bila su to teška vremena. Nije prošlo bez neizbježnih kikseva, upiranja prstom i u arbitre. Tako je uvijek i svuda. U ratnim okolnostima na utakmice se putovalo nebrojenim satima. Sjećam se da smo u Osijek i Vinkovce išli preko Kutine, Garešnice, Grubišnog polja, Virovitice. Tako bismo redovito sretali bataljun Unprofora iz Jordana koji nas je redovito dočekivao novim psovkama na hrvatskom, smijali smo se s tim dečkima. Unatoč groznom iskušenju mlade države i svemu neprirodnome, bila su to lijepa vremena kojih se rado sjetim. Plovidbe katamaranom od Rijeke do Splita pogotovo.
 
Nakon što je propustio prvo prvenstvo, Stipković se našao na listi za ono sljedeće. Amnestiran je ponajviše zbog Damira Matovinovića, uglednog djelitelja pravde još iz bivše Jugoslavije, koji je sudio i na Svjetskom prvenstvu 1982. godine u Španjolskoj. Naime, Damir nije zaboravio Branku kako je stao uz njega nakon utakmice Hajduka i Dinama na Poljudu 1982. godine te u SN napisao komentar „Doktor za upale“ u kojem ga je zaista zaštitio. Bio je to derbi u kojem je riječki liječnik isključio Zlatka Vujovića iz Hajduka i Milivoja Bračuna iz Dinama.
- Došao sam dan kasnije u redakciju i na sugestiju velikih urednika Miroslava Redea i Milivoja Nikolića ‘Presvetli, ti si sudac, daj nekaj napiši o ovoj gunguli u Splitu’. ‘Presvetli‘ stoga što sam u rodnom Pribiću kao dječak ministrirao budućem kardinalu Franji Kuhariću. Stav Hajduka je bio da je Matovinović namjerno žrtvovao kraljicu za pijuna. Kao, Vujović je reprezentativac i udarna snaga Bilih, a Bračun tek običan bek. I da je isključenjima više oštetio domaćina. Bez krzmanja napišem tekst zbog kojeg legendarni Zvone Mornar, glavni urednik i osvjedočeni hajdukovac, tri dana nije izlazio iz ureda. Bilo je i drugih obožavatelja Majstora s mora na istaknutim pozicijama u SN-u. Nije bez razloga kružila priča ‘Ako zgužvaš Sportske iz njih curi maslinovo ulje!‘. Zvoni, inače mojem mentoru, u međuvremenu sam morao na raport. Još je bio ljut, priprijetio da će on odlučivati hoću li u stalni radni odnos, s njegovom omiljenom uzrečicom 'razumiješ ti mene', no postupno je sve zaboravljeno i sređeno. Svaka mu čast i hvala, dobro sam prošao - smije se Stipković kojemu Matovinović nije zaboravio gestu te ga je u funkciji šefa nacionalne sudačke organizacije svojim autoritetom stavio na listu Prve HNL za sezonu 1992/93. iako je bio nadomak četrdesete. Prethodno je sudio u drugoj ligi jer se vratio na nagovor Darka Tironija koji je iskusno procijenio da je za SN super imati novinara koji je i sudac. Prva utakmica bila je na Poljudu. Tog 14. ožujka 1993. igrali su Hajduk i Šibenik.
 
IMPRESIONIRAN POLJUDOM
 
- Uvijek sam s velikim poštovanjem stizao u Poljud. Volio sam istrčati na scenu stadionu koji doista servira osjećaj posebnosti, čak uzvišenosti. Drago mu je što sam baš u dotičnom ambijentu, atmosferi, okončao i dugi kontrolorski opus, u finišu prošlog prvenstva i važnom sudaru Hajduka i Lokomotive. Premda Splićanima sa zviždaljkom nisam bio odveć sretan. I glede spomenute premijere smatralo se da će debitantu biti lako, bez pritiska, s obzirom na to da se očekivala sigurna pobjeda domaćih, no završilo je 1:1. Špaco Poklepović je bio trener Hajduka za kojeg je zabio Kozniku, a Katić izjednačio u nastavku. Pomoćnici su mi bili Darko Cvitković i Stjepan Šarić. Jasno da sam iz Splita rado izvještavao sa službenih i prijateljskih nastupa Vatrenih, a start je bio sredinom osamdesetih kad je Hajduk dočekao Zvezdu, sudio je Franci Rupret iz Ljubljane…
 
Kao sudac Stipković se u šest natjecateljskih godina susretao sa svim klubovima 1. HNL-a toga razdoblja. Sjeća se da je sudio dvoboj Dinama i Inkera. Plavi su teško dobili 3:2, a iz Maksimira su mu poručili kako je morao isključiti Zvonimira Soldu „koliko je tukao Gorana Vlaovića”.
 - Nisam primijetio. Da jesam, reagirao bih jer sam slijedio savjete instruktora i pravila nogometne igre. Nikada me nije zanimalo tko je u điru, tko ima žute kartone i što to znači za klub u sljedećem kolu. Ma ne pravim se sada pošten jer sve se to apsolutno podrazumijeva čim se baviš ovim poslom. Sve se vidi. K tome, bio sam u cijelosti svjestan kako sebi ne smijem dopustiti da mi se nađe išta kompromitirajuće. U tom slučaju bio bih gotov i kao sudac amater i kao novinar profesionalac. Što ne znači da nije bilo pogrešaka. Svaki sudac najbolje zna kad promaši, ne treba mu nitko ispirati mozak”!
 
Stipković je tijekom prva dva desetljeća A-reprezentacije Hrvatske u stopu pratio popularne Vatrene. Potom i njihove nasljednike. Iz rekordnih 70 država sa svih šest kontinenata. Nije imao nikakvih problema uskladiti novinarsku karijeru sa sudačkim i kontrolorskim hobijem. Sve do dolaska Zvonimira Bobana za predsjednika uprave SN-a. U tim trenucima je bio prvoligaški delegat. Ali je legendarni kapetan zaključio da to nije u redu. Da je u sukobu interesa.
 
ČUDAN BOBANOV STOP
 
- Da je tako rezonirao predsjednik HNS-a, Vlatko Marković ili bilo koji prije odnosno kasnije, ne bih izustio ni 'a'. Međutim, to Zvonino me baš iznenadilo. Zbog poštovanja ne velim da je besmislica, premda tako mislim. Zato što sam u aktualnoj ulozi mogao samo i isključivo koristiti Sportskim novostima. Naprimjer, bila je utakmica Dinamo – Hajduk, a ja četvrti sudac. I sjedim na klupi, slušam što viče Katalinić svojima, što radi naprimjer Kuže na klupi Dinama. Slušam, dakle snimam. Činilo mi se zgodnim, iako uistinu neobičnim, sve staviti u autentičnu reportažu dan-dva kasnije. Jer ja sam bio živi svjedok na 7 metara, vi u novinarskoj loži na 70. Normalno da mi je Hajdukov sportski direktor Fredi Fiorentini post-festum razbio nepostojeći gard primjedbom 'Stipe, oli si poludija, jesi li ti tamo bija novinar ili sudac…!?‘ Imao sam sreću da se olako prošlo preko toga.
 
Postoji i taj kodeks službenih osoba da ne smiju razgovarati s medijima?
- Pa nisam citirao samog sebe! Šalim se, i u toj domeni rabio sam specifičan položaj. Ili kad bi bio određen glavni ravnatelj derbija, Željko Širić, Vlado Svilokos, Draženko Kovačić, Domagoj Vučkov, Andrej Burilo, Tihomir Pejin... Drugima se nisu ni javili, meni su štogod i rekli. Svjesni da ih neću izigrati, navući na tanak led. Jer smo iz iste branše. Uvijek pozitivno, afirmativno, strogo u sportskim okvirima. SN su tu reakciju imale, drugi nisu. Zvonimir Boban je rezonirao drukčije. Kad je otišao, Janko Goleš me svečano vratio. Svaka čast!
 
Dok pričamo, Stipković odlično barata činjenicama. Usprkos 69. Pred vratima. Ponekad zastane kako bi izbacio neki podatak, ali memorija služi perfektno. Gestikulira rukama, diže se i objašnjava stručne pojmove poput “volumena tijela”, „utjecaja na igru“, „izgledne prilike“ i ostale umotvorine Internacionalnog Boarda. Zna i podići glas, autoritativno kao i kada je bio na terenu:
- Ne razumijem stanovite reportere, tvorce famozne sintagme da je lopta izvan igre jer je granicu igrališta prošla cijelim obujmom. Kakvim vražjim obujmom? Obujam nogometne lopte je od 68 do 70 centimetara, zar toliko morao biti out!? Neka zapamte jednom zauvijek: to što žele reći zove se 'cijela lopta'. Znači da je izvan igre ako je od vanjskog ruba granične crte dijeli, teoretski, 1 milimetar. Prema tome, 1 mm, a ne 70 cm!
 
Potom sjedne, široko se osmjehne i izbaci koju foru. Iako ne želi o tome pričati, doima se da je kivan što su ga se odrekli prije vremena. Naime, prema godinama još je smio biti na listi kontrolora, ali novi vjetrovi u Komisiji za suce HNS-a ipak su ga otpuhali.
- Nema ljutnje, nitko nije vječan. Očito je nama rođenima pedeset i neke istekao rok trajanja.
 
BEBEK LIDER, JOVIĆ PRVAK
 
 
 Razgovor smo skrenuli u novije doba pa ga pitamo zašto naši suci ne slijede talent naših igrača i ne mogu se nametnuti na međunarodnoj pozornici?
 - Kao prvo, ne slažem se s tezom da su naši suci lošiji od svih ino-konkurenata, kamoli da nisu talentirani, ali tko sam ja da polemiziram s FIFA-om. Prema općem stavu za nedovoljno   avanziranje dosta, možda i u presudnoj mjeri, krivo je nedovoljno zalaganje to jest lobiranje Kuće nogometa. Šteta što Ivan Bebek nije do kraja iskoristio šansu. Nadalje, čudna mi je ta   odrednica o poželjnosti suca, bivšeg igrača, a forsira se logika o drastičnoj mladosti za participiranje u tzv. talent programu. Kad će, zaboga, budući sudac biti igrač ako ga regrutiraju –   karikiram – čim izađe iz dječjeg vrtića! Imam status saveznog kontrolora-instruktora pa sam prošlih tjedana bio predavač na tečaju za nove suce kod nas u NS Jastrebarsko. Najmlađi je   bio gimnazijalac sa 17 godina, najstariji jedan vrstan niželigaški igrač koji ima 25 godina. Prvi je u obećavajućem bioritmu, a za drugog nema prave perspektive; prestar je i eventualno   će doći do 3. lige, ne dalje. Malo me zabrinulo, malo mnogo, što je svaki od šestorice polaznika za glavni motiv pristupanja tečaju naveo novac. Zaradu od takse. A ne sportski izazov i   lov na što više lige i kote. Valjda teško žive pa im je 100 kuna od dvije utakmice (pioniri+kadeti) Klinča Sela i Svete Jane premija od džeparca.
 
 Često se spominje inflacije nepotizma?
 - Jednom sam za svoj list nabrojio barem dvadesetak sudaca koji su sljednici s fućkaljkom svojih očeva, stričeva, ujaka, braće, nekima je put krčio tast, nekima kum, šogor, rođak u 3.   koljenu, ako ne sudac onda nogometni funkcionar. Najpoznatiji su primjeri Bebeka, Batinića, Vučkova, Pristovnika, Pejina, Petrovića, Stolnika, Kožarca, Vučemilovića, Bela, Kulušića,   Mihalja, Križarića, Gabrila… Recimo, Jovića nastoje kopirati dva mlađa brata, Čulinu dva sina, Krmara jedan. Zašto ne, nije zabranjeno. Jabuka ne pada daleko od stabla. Napokon,   fala ti Bože, i moj mlađi brat Božo dogurao je do B-liste Treće HNL. Ne valja ako su u startu protežirani. Svilokos je svoga maknuo. Činjenica jest da nema prave budućnosti onima koji   nisu u stanju ni ne trepnuvši istrčati norme. U svemu tome ide na bolje. Nadam se da će postupno nestati zivkanje, natezanje, urgiranje, nelojalna utrka.
 
 Sugovornik nema nikakvih dvojbi kada je u pitanju najbolji hrvatski sudac.
 - Ivan Bebek. Bez razmišljanja. On nije ekstremno talentiran, njegov sport bio je taekwondo, ali je toliko napredovao da se zaista usavršio. Uložio je maksimalni trud i vrijeme u sebe i   svoju karijeru, zbog čega zaslužena reputacija ne čudi. To su odavno prepoznale i kolege. Na seminarima se čeka da se izredaju ostali, ili dio ostalih u sučeljavanju stavova, međutim,   kada Bebek podvuče crtu onda je to amen. Njegova se sluša. Ponavljam, Ivan je sve zaslužio trudom i odricanjem. Po mojoj prosudbi najveću nadarenost iskazivao je danas   zaboravljeni Darko Feljan, ali nije isplivao zbog nekih drugih stvari.
 
 Naravno da smo htjeli iskamčiti odgovor na pitanje tko je suprotnost Bebeku. Dakle, tko je najgori sudac koji trenutno arbitrira po HNL-u, pitamo Stipkovića i shvaćamo   kako iskustvo dolazi na svoje.
 - Pa ne očekuješ valjda da ti ja sada to kažem? Uopće se ne skrivam. Ima boljih, dobrih i manje dobrih. Nema loših, pa nema ni najgorih. Potkrade se loš dan, ne loš sudac. Ne na listi Prve HNL. I to ponajviše zahvaljujući komisiji koja je prethodila ovoj Marićevoj. U njoj je bio fantastičan sastav: odreda internacionalci – predsjednik Kulušić, članovi Cvitković, Svilokos, Kovačić, Vučkov i Vučemilović. Po društvenom habitusu većinom akademski građani. Oni su iznjedrili aktere koji nose ligu. Evo, recimo, taj Pajač. On nije imao nikoga da ga gura, dok na jednu trećeligašku utakmicu namjerno nije svratio tadašnji šef komisije Kukić i uočio kapacitet. Fenomenalan sudac. OK su i ostali momci s FIFA-znakom, Zebec, Strukan, Bel. Da ne spominjem Jovića, koji je prvak na kontinentalnim testiranjima PNI, čudo. A valja znati da su pravila u posljednjih pet godina pretrpjela skoro više promjena-izmjena nego prijašnjih 125! Plus je izgled, manekensko-atletičarski. Imaju i trk i govor tijela, djeluju i sportski i autoritativno. Pogledajte i Pejina, Čuljka, Vidulina, Lovrića, ni grama sala. Katkad se u toj domeni prigovara Joviću, kojeg sam ohrabrio: ‘Fran, ne uzbuđuj se, budi svoj. Ne može ti nitko ništa jer ti si sudac s veliko S!
 
KAKO JE JERKOVIĆ „OKAČIO“ MARIĆA
 
A ocjena stare garde? U ovim razgovorima povodom 30 godina HNL-a, mnogi su spomenuli Edu Trivkovića kao primjer poštenja i čistoće. Njega je pratio glas da se gostujući sastav uvijek razveselio kada je vidio Trivkovića jer se znalo da pojam “domaćinsko suđenje” kod njega ne prolazi.
- Bio je izrazito pošten, besprijekoran, premda mi je o tome deplasirano razglabati. Ako nemaš moralni integritet, bježi iz dotičnoga kruga, jednostavno se ne smiješ baviti tim poslom da ne postane previše kompliciran. Pa si gotov. Ako i pomisliš kojoj momčadi treba kakav rezultat, zabrljat ćeš sto posto. Nismo banditska asocijacija. Na stranu gdjekoja šala; osobno bih zbog štimunga u slobodnim seminarskim trenucima, na kakvom hotelskom plesu u Opatiji ili Zadru ili Puli na pitanje dame 'Čime se bavi vaša simpatična grupa?' uzvratio 'Samo gledajte, rijetko ćete na jednome mjestu sresti toliko lopova!'
 
Nije loše za rundu smijeha.
-Taj posao je stresan. Moraš apotekarski vagnuti, obično podvučem 'utvrditi i mikroskopom i dalekozorom', da sagledaš svaku situaciju. Što je u suštini nemoguće. Teoretski neizvedivo. Ključno je da promašaji ne odluče o pobjedniku, da ne fulaš glede pogotka, kaznenog udarca i isključenja. Sad je sve lakše zbog VAR-a. Deplasirana je i pomisao da se domaćem klubu doznači bonus od 5 posto. Molim? Izostane li 50:50 kola će polako, ali sigurno kliziti u ozbiljne poteškoće. Da ne zaboravim: izvanredan sudac bio je ex-ministar Goran Marić. Brz, inteligentan, sveprisutan, nogometaškog i fakultetskog pedigrea. Posve neopravdano našao se na užasnoj meti i apsorbirao nevjerojatne pogrde za finale kupa Dinamo - Zagreb godine 1997. Kazneni udarac za Modre spadao je, dijelom, u slobodno sudačko uvjerenje. Trenutak za analizu i packu, ne za zatvor. Goran je više zeznuo što prethodno nije dosudio neki slobodnjak za Zagreb iz čega se sve rodilo. 
 
Svakako nije zaslužio ono što mu je napravio Draža Jerković”, tumači Stipković i odmah shvaća da ne znamo o čemu je riječ.
-Ne znaš što je Jerković učinio nakon tog finala? - pita nas.
 
 “Pojma nemamo”, iskreno smo odgovorili.
 
- Jerković je poslije te utakmice napravio ogroman portret Gorana Marića, uokvirio ga i napisao – 'Evo kako ne smije izgledati nogometni sudac’, te ga objesio u sudačkoj svlačionici stadiona u Kranjčevićevoj. Brutalno i groteskno. I to još glasoviti centarfor, omiljeni lik hrvatskog nogometa, koji se, pričaju svjedoci, rado miješao u krojenje sudačkih lista… Evidentno je da nitko nije idealan, savršenstvo bez mane.
 
Kada smo već kod igračke karijere koja prethodi onoj sudačkoj, izvukli smo primjer Atifa Lipovca. Ne zbog spoznaje da dijeli isto prezime s urednikom Germanijaka, već zbog procjene koja ga je pratila da je najbolje iskoristio igračku karijeru s onom sudačkom.
 
ARGENTINČEV MOSKOVSKI GRIJEH
 
- Nema puno takvih. Bilo je dosta igrača koji su koristili beneficiju u sudačkim biografijama. Međutim, ne priznajem logiku da je Maradona trebao suditi finale SP-a samo zato što je bio genijalan igrač. Atif Lipovac bio je fenomenalan sudac, za igračkih dana prvoklasan stoper. Pamtim ga po detalju da je minuciozno, kao nitko, znao procijeniti prekršaj u kaznenom prostoru, napose problem 'skrivenih ruku'. Kada lopta ne ide na ruku već ruka na loptu. A to je i danas najveća enigma unatoč institucionalnom gomilanju tzv. korektivnih faktora. Čini mi se da je kovanica 'povećao je obujam’ najviše zakomplicirala sudačka pravila. Zastupam stav da je u naše vrijeme bila jedna solidna i čvrsta odrednica koja je laiku jako bliska. Dakle, kod igranja rukom bitna je samo namjera. I ništa više.
 
Da je ostala takva formula, možda bi rezultat finala SP-a u Rusiji završio drukčije, napomenuli smo.
- I s vremenskim odmakom od gotovo četiri godine potpuno sam siguran kako taj Nestor Pitana nema blage veze. Onaj kazneni udarac jednostavno nije bio. I to su jasno rekli sudački autoriteti svjetske razine Webb, Aranda, Clattenburg, i niz neutralnih trenera - Mourinho, Ancelotti, Klopp, Guardiola. Napisao sam raščlambu na portalu HNS-a, no Šuker nije dao da se objavi, da ne ispadne kako HNS kontrira FIFA-i. Stvar je i u VAR-protokolu, koji propisuje da se usporeno ne smije proučavati snimka situacije u kojoj nije dvojbeno je li bila 'ruka'. Argentinac je ćubio pola sata pred ekranom, a što duže gledaš prekršaj je sve uvjerljiviji. Iako ga uopće nije bilo: Kanteu je lopta nabačena iz kornera skliznula iza uha i s 20-30 cm pogodila Perišića u ruku. Sudac je trebao slijediti inicijalni instinkt te pokazati na novi udarac iz kuta. Ovako je podlegao zabludi, i pritisku francuskih zvijezda. Halo, zar su hrvatske manje sjajne!? Tako funkcionira ljudski mozak.
 
Za karijere duge točno četvrt stoljeća Stipković ima troznamenkasti broj utakmica koje je sudio, što kao glavni opunomoćenik pravde što kao linijski.. Osobito je ponosan na dvije stvari.
- Nikada nisam dobio negativnu ocjenu i nikada nisam trčao po kuruzi. Iako, bilo je koječega, nisam imun na neželjenu originalnost.
 
Što će istaknuti?
- Slučaj s trećeligaškog kreševa početkom devedesetih. Na vrućem terenu domaći igrači i navijači tražili su kazneni udarac minimalno deset puta. Da te glava zaboli. Vodili 2:1 i graknuli u 89. minuti, svi do jednoga, a i taj: 'Ruka… penal, penal!' Pa sam im ga dao, sredili su me na izdržljivost. Na žalost, ispostavilo se da je u šesnaestercu gostiju rukom igrao domaći centarfor, a ne suparnički stoper. Blamaža koju, eto, moram reproducirati i nakon 30 godina. Zabili su. A ja sam na vlastiti kontu upisao ironiju: 'OVO bih morao patentirati kod FIFA-e i UEFA-e, izum bez presedana“.
 
ŠARINIĆEVA LOGIKA
 
Evocira uspomene na utakmicu u 1. HNL u kojoj je Rijeka na Kantridi dočekala Šibenik.
- Zapravo nije odlučivala ni o čemu. Šibenik je igrao hrabro, nije se predavao. No, moj asistent br. 2 tamo ispod stijenja zezne u 2. poluvremenu mašući nepostojeće zaleđe Riječana i poništim pogodak. Nisam mogao znati je li u pravu, ah, da nam je sekundirao VAR… I odmah krene cirkus. Riječani padaju sami od sebe čim zakorače u kazneni prostor. Uzalud. Ne dam. Dovoljno peče ona smijurija iz Treće lige. Ostalo je 0:0, sva sreća da je Domagoj Kosić (Šibenik) promašio čisti zicer. Post-festum predsjednik Rijeke, političar Hrvoje Šarinić, izbaci rečenicu: ‘Što je ovom sucu, mogao je od tih nekoliko padova dosuditi penal. Nije važno što nije bio, barem bi ispravio grešku pomoćnika’. Nije shvaćao da se greška ne ispravlja novom greškom. Tada sam zaključio da je vrijeme za parkirati zviždaljku i rekao: 'Hvala, doviđenja’. Ponovo sam, na različitu adresu, poslao fax 'Brišite me iz evidencije' - govori Stipković.
 
Iz sjećanja priziva još jednu utakmicu koju je bilo vrlo teško voditi zbog uzavrele atmosfere koju je inicirala. O tom srazu nam je svojevremeno pričao i Stojko Mamić koji tvrdi da je zbog nepravde odlučio ne baviti se više trenerskim poslom. Riječ je o odlučujućem mega-derbiju Treće HNL u kojom je Sesvetama, na čijoj je klupi u ulozi trenera sjedio najstariji od braće Mamić, trebao bod kod PIK Vrbovca da izbore viši rang natjecanja.
 
 “I danas je Stojko ljut zbog te utakmice”, kažemo Stipkoviću koji samo odmahuje rukom.
 
- Kajgod, i on zna pravu istinu. Sesvete su bile osjetno jače, bolje, opasnije, u 1. dijelu moglo je biti minimalno 3:0, a trebao im je bod. Ipak su povele, Vrbovčani izjednačili. U gledalištu gotovo nestvarnih 2-3 tisuće promatrača. U samom finišu krcatom nervozom krene kontra Vrbovca, s centaršutom zdesna za Pušića, gromadu od 195 centimetara. Nije bilo izgleda za udarac glavom, lopta je letjela pola metra iznad. Ali sesvetski branič Derviščaušević u naletu panike ulovi dotičnog vođu navale s obje ruke oko pasa i strovali ga na pod. Nema ni teoretskog opravdanja za bilo kakvu odluku osim kaznenog udarca. Ne-ma. Lopta je bila u igri, prekršaj vidljiv sa Sljemena. Nedopušteni start bio je u cijelosti neshvatljiv, no zar o tome ne mora nešto reći nes(p)retni bek a ne sudac!? Kazneni udarac realiziran, a ja dakle i danas na meti dinastije Mamić! Neka, nemam se čega sramiti, ni od koga braniti. Zdravko nije bio tamo, skoknuo je kod Zorana u Njemačku. Kad se vratio mirno mi je priopćio: 'Da sam bio u Vrbovcu, taj se penal ne bi pucao. Ili bi utakmica trajala dok ne izjednačimo!' Zanimljivo da se takav feler potkrao i Zagrebu za trenerske misije Ivana Katalinića kad ga je u kvalifikacijama za Europu eliminirao mađarski ZTE.
 
BOLE TOP & BREITLING
 
 
Dok sjedimo, ne možemo ne primijetiti kako se u elegantnom i ukusnom modnom izričaju po kojem je Branko Stipković poznat posebno ističe ručni sat. Riječ je o Breitlingu, pilotskoj verziji…
 
 - Znaš za tu priču - pita nas dok gledamo skupocjenu uru.
 
 “A nešto sam načuo”, odgovaramo.
 
 - To je poklon od Zdravka Mamića - kaže nam i nastavlja.
 
 -Zoran je igrao u Bochumu 1998. Zdravko je posjetio našu redakciju i pitao želimo li ići na neku njegovu bundesligašku utakmicu. Bližilo se SP i naravno da nam je bilo zanimljivo pratiti potencijalne reprezentativce. Urednički kolegij odlučio je da idem ja, to mi je bilo u opisu i statusu. Sjedimo mi tako na aerodromu, pričamo o svemu. Maminjo priznaje da je u velikoj dilemi koga uzeti iz Rijeke, Igora Budana ili Boška Balabana. Uzvratim da je Budan klasa za sebe, svrsishodan, snažan a profinjen, spretan u šansi, poglavito u skoku. Ali da sam – dok sudim pa sam u neposrednom djelokrugu – zamijetio strašnog Boška Balabana, toliko bahatog i gladnog pogotka da asocira na senzacionalnog Šukermana. Bole je startao silovito, izbačen iz katapulta, i išao okomito na protivnička vrata dok su mu ispod krampona letjeli grumeni trave i zemlje. Ukratko, da je moja sugestija – BB. Sudačka, ne tek novinarska. Možda je Mamić prelomio dijelom i zbog toga. Puno vremena kasnije, po Balabanovom potpisu za Aston Villu, nazvao je Zdravko i predložio da se nakratko nađemo uoči nekog susreta Plavih. I jesmo, u 'Domagoju'. Nisam ni predosjećao što se sprema. Ugledao sam ga s odvjetnikom Ćurkovićem, sjeli smo, izvadio je unikatni Breitling i stavio na stol pred mene. Naglasio da u blagodatima uspješnog posla moraju participirati svi sudionici, cijeli lanac. Zahvalio sam i mirne savjesti zapakirani poklon stavio u torbu. Godinama potom sve ovo ispričao sam Ćiri Blaževiću, osvjedočenim znalcu švicarskih čokolada i satova. Potvrdio je ekskluzivnost sata i preporučio da ga nosim isključivo ispod rukava košulje, veste ili kaputa: 'Jer ako ti ga lopov ne bi uspio ukrasti, mogao bi to odsjeći ruku!' Zar stvarno, za 3-3,5 tisuće eura. Opalio je i sljedeće: 'Ma, za takvu preporuku trebao ti je kupiti Mercedes. Mer-ce-des!
 
Tijekom karijere, Stipković se susretao s mnogim igračima, poslije trenerima i nogometnim djelatnicima. Zanimalo nas je tko je najviše prigovarao dok igra traje, odnosno tko je bio autor osobitog tlačenja?.
- Nemam nikakvih upitnika, bili su to Igor Cvitanović iz Dinama, Nenad Pralija iz Hajduka i Jasmin Agić iz Rijeke. Oni bi počeli prigovarati još u tunelu prije polaska na centar. Navikao sam, i ja i drugi. Na takve verbalne upadice nisam reagirao. Bilo mi je bitno da su mladići čestiti, da im se jezik nehotice otrgnuo kontroli. Zapravo su pitomi. Maksimalno koncentrirani na uspjeh. Nije bilo potrebe za kažnjavanjem.
 
 RUŽMARIN IZ VARAŽDINA
 
Psovke su bile dio folklora…
-Imali smo uputstva koja su nam sugerirala da ignoriramo i pravimo se da ne čujemo. No, ako psovku registrira cijela tribina onda nema milosti. Oni spretniji i odvažniji odgovorili bi na isti način, ja nisam. Neki si previše dozvoljavaju, igraju se policajca. Ne smiješ biti zlopamtilo, još manje osvetoljubiv. Nipošto se ni na kome iživljavati zato što ti je zakonodavac dao fućku i - kartone. Oduvijek sam razumijevao da su suci i igrači sportski prijatelji. Na stranu ego i taština, to nisu poželjni elementi ni u kojem zanimanju, dokazuju jedino neinteligenciju i slabost.
 
U SN je odradio 40 godina. Tri i nešto na portalima HT Prve lige i HNS-a, uživao u prezentaciji nogometnih aktualnosti, kolumni, intervjua, reportaža. Više ne?
- Nova je koncepcija, nova konstelacija. U redu. Pozdrav Tomislavu Packu i ekipi, bila mi je čast.
 
Redovito prati HNL, sa specifičnim naglaskom na suđenje. Smatra da je “Oko sokolovo” izvrsna rubrika, koja približava suđenje laicima.
- Mislim da je to dobro. Trude se i bitno je da kažu što vide i osjećaju. Mario Strahonja je odličan. Njegov je plus što suci na iglama čekaju javnu recenziju, što je korisno za sve.
 
 Često su novinarima puna usta sudaca. Ipak, zbog kodeksa oni ne smiju odgovoriti.
- Imali smo seminar pa se diskutiralo o novinarima. Najvažnije je bilo pitanje: kako i zašto novinari mogu ocjenjivati suce kad nemaju ispit, i tobože nemaju pojma? Javio sam se pa rekao da novinari ne igraju kao Boban, ali tretiraju i njega, i Modrića, i Messija. Suci su javne osobe, ako ne želiš pod kritiku vikendom budi doma i pomaži ženi oko ručka. Kada dobiju visoke ocjene uvrijeđenosti ni traga ni glasa.
 
 Na te znamenke osjetljivi su svi. Igrači jedino valjda gledaju ocjene u novinarskim izvještajima, suci isto.
- Imam jednu anegdotu, točnije: istinit događaj. Sudio sam Varteks – Osijek. Završilo je 2:2, a za SN je izvještavao Ivica Vukotić, ispitani rukometni sudac. I imao pik na sve nas. Ne možeš dobiti više od 5,5 niti pod razno. Pa gruntam što će mi upisati. Sve je bilo kako valja i nadam se 'šestici'. Drugi dan otvorim novine i spazim nešto nevjerojatno: 8. Pomislio sam da je tipfeler, da je daktilografkinja krivo čula ili je ona koja je molila da joj prije dva tjedna iz Šibenika donesem grančicu ružmarina namjerno promijenila znamenku, možda neće nikome biti sumnjivo. Nakon tjedan-dva sretnem Ivicu i velim: 'Fala, premda mi nije jasna ta ocjena. Vjerojatno je greška'. On je uzvratio: 'Nije greška, namjerno sam ti dal 8 tak da se u ponedjeljak celi Varaždin može smijati!'
 
 AUTOR „TRENERA SVIH TRENERA“
 
Branko Stipković danas je u mirovini. Posvetio se pisanju knjiga. Napravio je monografiju o 50 godina NK Pribića, u kojem je bio među osnivačima i igračima, sada slično sprema i o zlatnom jubileju NK Krašića. Tvrdi da ga sve to veseli, inspirira, motivira. Glavno da pero ne atrofira.
- Sretan sam što sam bio i ostajem u te dvije struke. Sudac od 1976., novinar od 1977. Za obje profesije nužna je strast. Jedna i druga podrazumijevaju druženje s vama mladima i silnu mobilnost, uzbudljivost, neobičnost. Uzdam se da ću stariti nešto sporije.
 
Kada ne piše knjige, Stipković ode u vikendicu na djedovini u “Dolinu kardinala”. Provjerili smo je l' istina da je on sročio to ime. Naime, zakleli bismo se da smo negdje čuli kako je upravo Branko Stipković autor tog naziva za geografsko područje od Krašića (kardinal Alojzije Stepinac) do Pribića (kardinal Franjo Kuharić), zavičaj tako znamenitih osoba katoličke crkve u Hrvata.
- Netko ti je krivo rekao. Volio bih da jesam, ali nisam. S naznakom da su moj izum sintagme 'Div iz predgrađa’ za Inter iz Zaprešića i 'Trener svih trenera’ za Miroslava Blaževića. Drago mi je da su toliko ukorijenjene.
 
 Čekajte, je li Ćiro stvarno trener svih trenera ili nije?
-Načelno nije jer je tu nagradu dobio francuski strateg Aimé Jacquet, a ne moderator Brončanih. Storija se zgodila ovako: imali smo intervju o Božiću slavne ’98 dok je Savez bio u Ilici 31. Potanko je opisivao sekvence s godišnjeg kongresa izbornika UEFA-članica, ako se ne varam u Düsseldorfu. I onu skad je Jacquet pozvan da primi prestižni trofej namijenjen najboljem europskom stručnjaku, gospodski je istaknuo: ‘Da, moja selekcija pobjednik je Coupe du Mondea, no nije sporno da se rukopis trenera najviše očitavao u sastavu i igri Hrvatske!’. Tada sam povikao ‘Znači, Šefe, da ste vi trener svih trenera’, na što je Ćiro u svom stilu ispalio: ‘Naravno da jesam!' Otprilike tako sve sam i napisao. Čini me ponosnim što se te tri riječi tradicionalno rabe u medijskom i nogometnom okruženju.