Preminuo je Goran Dijaković (rođen 13. srpnja 1957.), novinar i jedan od ponajboljih hrvatskih poznavatelja automobilističkog sporta, posebno Formule 1. Od mladih je dana svoju posvećenost brzinama - prvotno kroz pisanu riječ, potom i kroz televizijsko komentiranje utrka i brojnih oktanskih događanja - prezentirao na osebujan, specifičan, krajnje nametljiv način kojim bi privlačio pažnju kako čitatelja, tako i gledatelja.
 
Bio je Dijaković kroničarom mnogih značajnih svjetskih automobilističkih, dijelom i motociklističkih zbivanja, bio je u kontaktu s mnogim asovima, šefovima momčadi, timovima, čelnim ljudima asocijacija s kojima je odradio nemali broj intervjua, napisao tisuće sadržajnih priloga u desecima medija s kojima je tijekom više od 40 godina svog novinarskog izričaja surađivao. Iz, sada već davnih dana, pamte se njegovi tekstovi, kolumne, osvrti, tog perioda, vodećem dnevniku "Vjesnik", čiji je bio dugogodišnji autor.
 
Pojedine vozače, prvake, svjetske ikone automobilizma, lidere Formule 1 svojim je tekstovima i komentarima "secirao" do srži. Znao je sve i svašta, znao je ono što su neki mogli samo sanjati, ono "iza zavjese". Bio je vrstan televizijski komentator Formule 1 u nas, iako je prije tih desetak i više godina bio u središtu pažnje svih aktera dovođenja "svjetskog oktanskog cirkusa" na naše televizijske ekrane, u naše kuće.
 
Posljednje desetljeće vodio je bitku s bolešću koja je od banalnosti, s vremenom, prerasla u gomilanje problema kojima gotovo da nije bilo rješenja. No, nije posustajao, iako mu mobilnost više nije dozvoljavala povratak u mladenačke dane prisustva, u pravom trenutku, na pravom mjestu. Okrenuo se drugim oblicima priopćavanja, objavljujući ili komentirajući svjetski automobilizam na brojnim stručnim i specijaliziranim portalima. Posljednjih se godina okrenuo i domaćem oktanskom miljeu prateći ga i za Sportske novosti, sve i dalje na svoj specifičan način, uz bogat i nenadoknadiv vokabular i usporedbe kakvih se teško nalazilo u sportskim miljeima. Prilozi i kolumne na GP1 ili pak komentiranje na Sportskoj televiziji svih onih utrka u naše domove prenijete preko malih ekrana, tamo negdje daleko, bile su doživljaj za sebe.
 
Goranov glas, njegovi uzdasi i gomilanje povijesnih i statističkih podataka, usporedbe svega sa svačim, kojima je raspolagao "u malom prstu", više nećemo čuti. Ostaje praznina, ostaje sjeta, ostaje zahvalnost za svaku dobru i vrijednu riječ napisanu ili izgovorenu, a da je iza nje bila – brzina, utrkivanje, show.
 
Ostati će svoj i jedinstven, u sjećanju svih koji su pročitali ili čuli potpisano jednostavno – Goran Dijaković.
 
Izvor: SN/Miroslav Krpan