U Hrvatskoj je većina sportaša uspjela izbjeći uskrsnu nedjelju kao dan odrađivanja ligaških i inih obaveza. Britanci nisu, iako bi recimo Nikola Vlašić bio sretniji da jesu. U jednom od stotina dvoboja u kojima Nikola inače gotovo pa automatikom sudjeluje, protivnik se poskliznuo, pao, a Niksi je pao na njegovu nogu koja je – pukla! – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV. 
 
Iskreno, svaku drugu reakciju bih manje očekivao od one koja je uslijedila, jednostavno mi je normalna za njega. Vlašić je nakon prekršaja zamro, uplakan, tražeći način da vrati vrijeme, da radije pusti protivničkog igrača nego da se ovo dogodi. Vjerojatno i po cijenu da njegova momčad dobije gol. To je, vjerujte mi, kućni odgoj. Obitelj Vlašić jednostavno je takva, imao sam priliku u to se uvjeriti prateći dosta intenzivno Blanku i Joška po atletskim skakalištima širom svijeta. Kod njih doma od malih nogu sport ima svoje zakonitosti, koje su iznimno zahtjevne, a tata Joško je Blanku i Nikolu doveo do određenih razina koje su u oba slučaja vrlo visoko u sportskom svijetu. Ne moram ih valjda nabrajati. No, osim sporta i sportskih rezultata, ponašanje na terenu i oko njega, bez obzira radi li se o atletskom skakalištu ili nogometnom terenu, su konstanta od koje niti jedan član obitelji nije izuzet, pa čak niti mama Venera. Konstanta ferpleja, poštivanja ne samo sebe i svojeg sporta, ne samo svojega kluba i lokalnih navijača, nego i protivnika, suca, svih gledatelja, a u konačnici i novinara. Upravo zato je reakcija Nikole Vlašića upravo takva kakvu bih i zamislio da će biti, ali ju nikako nisam priželjkivao. Žao mi je prvenstveno njega, jer je to iskusio, a žao bi mi bilo da i odgovorni u ligi ne shvate da nije, sigurno nije bilo namjere ozlijediti protivnika. Nije zaslužio nekakvu strogu kaznu.
 
Dakako, automatski mi se kao protuprimjer nameće i pitanje završetka također nogometne utakmice igrane prošli tjedan u Madridu, u kojoj je Manchester City izvukao neodlučen rezultat i prošao dalje u Ligi prvaka, a domaći su igrači napravili sve da nam kraj ostane u mučnom sjećanju, jer su nam priredili doista rusvaj sazdan od prljavih poteza, uvreda, nesportskih gesti i želje za tučnjavom. Bez obzira što se radi o hrvatskom reprezentativcu u redovima Atletica, Šimi Vrsaljku, iskreno se nadam da će kazne biti visoke i možda samim time i učinkovite. Iako postoji čak i sitna vjerojatnost da se klupska kazna prenese i na nastupe u reprezentaciji, prvo ne smatram da će tako biti, a ako i bude…treba li hrvatskoj vrsti takav igrač?
 
Da bi sportaš imao karizmu i da bi bio cijenjen puno više od samo sportskog terena, baš ta nota, baš taj spontani užas u očima, pa i u gestama, kakvog je imao Nikola Vlašić nakon teške ozljede igrača na kojega je pao čine razliku. Veliki sportaš, a zapravo svaki sportaš mora u svojem habitusu imati ferplej, mora se znati ponašati i mora znati reagirati dostojanstveno, pa makar izgubio utakmicu ili dvoboj, makar u konačnici bio izazvan. Jednostavno mora, jer inače nije sportaš, nije vrhunski, nego je osrednji ili je jednostavno - budala.
 
Predlažem da svakako pogledate film o hrvatskim olimpijskim jedriličarima Pavlu Kostovu i Petru Cupaću, „Petar i Pavle“, koji su ne ušavši u finalni plov na OI u Pekingu 2008. brzinski reagirali na molbu Danaca kojima je pukao jarbol. Pripremili su i posudili su im svoj brod, a Danci su uzeli olimpijsko zlato! Jest, dobili su Petar i Pavle prestižnu nagradu „Medalja Pierrea de Coubertina“, ali zapravo su samo pokazali kako se sportaš treba i mora ponašati… 
 
Ne zbog nagrade, nego uvijek.
 
PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno Foto: Goran Stanzl/PIXSELL