Treće veliko natjecanje zaredom i treći krah u kvalifikacijama. Usponi i padovi normalni su u sportu, ali ovo što se događa sa Sarom Kolak, olimpijskom pobjednicom iz Rio de Janeira, svakako ne spada u priču o nekoj uobičajenoj krizi u koju upadaju sportaši. Sarini problemi traju dugo i predugo i voda je sada već došla do grla - piše Vedran Božičević, novinar SN. 
 
Vraćala se Ludbrežanka nakon dviju teških ozljeda i operacija ramena i lakta, ali ovo je ipak posve drugačija situacija. Stvari su krenule u krivo sredinom 2019. kada je Sara naprasno prekinula suradnju sa slovenskim stručnjakom Andrejem Hajnšekom pod čijim je vodstvom postala olimpijska pobjednica, a prije toga osvojila i broncu na Europskom prvenstvu u Amsterdamu. Na žalost, uslijedio je niz pogrešnih odluka koje su je dovele tu gdje je danas. Angažman Andreasa Thorkildsena bio je zvučan jer radi se o dvostrukom olimpijskom pobjedniku, ali Norvežanin nema nikakvog ozbiljnog trenerskog iskustva i vrlo se brzo pokazao nedoraslim i krajnje neprofesionalnim. Odbio je ići sa Sarom na Olimpijske igre u Tokio i sve je rezultiralo potpuno uništenom sezonom i raspadom sustava.
 
JEDAN ISPRAVAN HITAC
 
Trebalo je pronaći novog trenera, a na izravan upit tijekom lanjskog Hanžekovićevog memorijala postoji li šansa za obnovu suradnje s Hajnšekom, Sara je to rezolutno odbila, uz riječi kako ljudi vide samo uspjehe, a ne znaju što se događalo u pozadini. Hajnšek bi možda i pružio ruku, ali nikakve šanse za povratak očito nije bilo. Umjesto toga, Sara je za novog trenera angažirala drugog slovenskog stručnjaka Gorazda Rajhera koji je prije toga radio s Kristjanom Čehom, danas najboljim bacačem diska na svijetu. Krenulo je dobro, činilo se da se hrvatska rekorderka budi, da joj tehnika raste, došlo je i nekoliko hitaca preko 60 metara i rezultata koji su joj osigurali nastupe na Svjetskom prvenstvu u Eugeneu i Europskom prvenstvu u Münchenu, ali onda je sve opet krenulo nizbrdo. U Eugeneu je, kao i lani u Tokiju, imala tri prijestupa u kvalifikacijama, a u Münchenu je ovaj tjedan izvukla barem jedan ispravan hitac, ali nedovoljan za finale. Ni na jednom od ta dva natjecanja trener nije bio uz nju, pa je logično bilo postaviti joj pitanje je li došao kraj i toj suradnji. Njezin odgovor “neću to komentirati” dovoljno je znakovit. Iz njega se može iščitati da ponovno kreće potraga za trenerom i novo razdoblje neizvjesnosti koje joj ne može donijeti ništa dobro. Sara je od razlaza s Hajnšekom bila vrlo čvrsta u stavu da si sama treba birati trenera. S jedne strane, to možda ima logike jer radi se o individualnom sportu i nije jednostavno pojedincu nametati s kime bi trebao raditi, a posebno ne osvajaču olimpijskog zlata. No, alarm je upaljen i krajnje je vrijeme da se Hrvatski atletski savez reagira konkretno u ovoj priči.
 
AKO VEĆ NIJE PREKASNO ...
 
Gledali su u Savezu kroz prste Sari upravo zbog činjenice da je olimpijska pobjednica, vjerojatno i u strahu od reakcija javnosti ako se postave čvrsto prema jednoj od naših najboljih sportašica. No, atletika nije tenis, sportaši tu ne zarađuju basnoslovne iznose i ne mogu sami plaćati trenere i financirati si pripreme, a to onda ipak znači da izbornik i Savez imaju i pravo i obvezu nešto reći i napraviti. Posebno u ovakvoj situaciji koja je sve samo ne dobra. Ako je financijski podupiru, onda moraju biti uključeni u izbor trenera, a ako se Sara s time ne slaže, morat će prihvatiti i potencijalne posljedice.
 
Još jedna godina za Saru je praktički izgubljena, bez obzira na dva ili tri mitinga koja su preostala. I teško će joj se nakon svega biti iščupati. Reagirati treba odmah, ako već nije prekasno.
 
 Izvor: SN Foto: Ronald Goršić/CROPIX