Natkriveni stadion zamišljen je u obliku velikog »kuglofa«, što je simbolično poštivanje nacionalne i gradske kulturno-gastronomske tradicije, a  i najbliže je ideji akademika Magaša čime će se dobiti natkrivena »plitica« sa kompletno pokrivenim gledalište na svim stranama.
 
Iskoristiti što vrijedi, što manje rušiti, a što brže i jeftinije graditi bile su ideje vodilje arhitekta amatera Radislava Ujdura da ponudi svoj projekt-ideju, koja je sveobuhvatna i Zagrebu osigurava stadion po svim visokim kriterijima Uefe za čak 35 tisuća gledatelja u potpuno natkrivenom stadionu Priča kao da se ciklički ponavlja od prilike do prilike... U glavnoj je ulozi Dinamov stadion u Maksimiru. Želio ga je Ćiro Blažević, želio i Dinamo i njegov predsjednik Barišić i mnogi drugi ljudi koji žive nogomet ili im je stalo do njega. Mnogi se ne ustručavaju reći da je to ruglo i da je sramota za drugu nogometnu reprezentaciju svijeta.
 
Nogometaši su nam priuštili puno finog nacionalnog slavlja, a slično je zadnjih godina i s Dinamom, koji se uspješno bori na europskom nogometnom frontu. A Maksimir izgleda poput krezubog starčeka, s istočnom tribinom koju je onesposobio potres i sa zapadnom koja je trenutno pravo strašilo... Sjever je nekakva preskupa i poludovršena nikome potrebna građevina, a jug se već odavna treba obnavljati ... 
 
Zlatko Dalić, najuspješniji hrvatski izbornik svih vremena, vrlo je emotivan u toj situaciji: “Ne znam što bih o tome još rekao. Pričam već dvije godine, drugi pričaju desetljeće. Možda više ne treba pričati nego presjeći i reći da nećemo tamo igrati. Stalno pričamo da to nije stadion za reprezentaciju, a stalno dolazimo na njega. Možda HNS treba reći dosta, tamo više ne igramo, iako bi bilo nezgodno opet izbjegavati neki grad kod domaćinstva reprezentacije”, govorio je Dalić u veljači, za »24 sata«. U međuvremenu se repka ponovo pokazala i plasirala se i na Final four Europske lige kao i na svjetsko prvenstvo u Kataru, a do kuda će Dinamo, tek će se vidjeti. Stoga je i tema o zagrebačkom stadionu, ponovo aktualna.
 
Zamalo se dogodilo da Zagreb poslije II.svj. rata dobije stadion JNA,kapaciteta 100.000 gledatelja, kako bi se tamo mogli održavati - sletovi! No srećom se od toga spletom okolnosti odustalo, pa je 1953. godine izgrađena zapadna tribina čiji su projektanti bili znameniti hrvatski arhitekti Vladimir Turina, Franjo Neidhardt i Eugen Ehrlich. Kad se 1961. gradila istočna tribina, timu se pridružio i Boris Magaš, poznat i po autorstvu amblematskog splitskog Poljuda. Konačno je 1966. dovršena i južna tribina u Maksimiru, koju je projektirao arhitekt Božidar Tušek i koja je zapravo jedinstvena... Sjever je ostao mjesto za stajanje.  
 
Podsjetimo da su pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i Dinamov predsjednik Mirko Barišić probali progurati ideju novog pokrova zapadne i sjeverne tribine maksimirskog stadiona, koje su izgrađene  u Tuđmanovo vrijeme, a  koštale su oko 100 milijuna eura, dok je Bandić naumio samo za pokrov tih dviju tribina uložiti 280 milijuna kuna.. Prema toj »ideji« koja očigledno »zamračuje« nacionalni i gradski novac za dovršetak trebalo još 400 milijuna eura. Nedavno završeni AEK-ov stadion za 33.000 gledatelja koštao je 100 milijuna eura, dakle samo kao 2/3 sjevera i 1/3 zapada na Maksimiru! 
 
I tu počinje naša priča! Čovjek koji se jako zainteresirao za  jeftinije i bolje rješenje je jedan arhitekt amater, a po zanimanju bravar! To je Radislav Ujdur, ZET-ov šef servisnog tima, koji je uz Dinamov stadion svakodnevno prolazio, jer stanuje u Maksimiru, a radio je u Dubravi, pa se nije  mogao oteti dojmu velike prevare. Zato je sam počeo proučavati kompletnu problematiku, uvjete i mogućnosti gradnje na istoj lokaciji. Otišao je u upravu kluba, izložio im svoju ideju i tražio samo mjere starih tribina. Odgovorili su mu da oni to nemaju jer ionako nisu vlasnici stadiona, nego grad, pa nek tamo potraži nacrte, dakle, jednostavnu su ga se riješili ... Ujdur je potom nazvao Bandićev ured i tražio kratki susret s njim, a tajnica mu je samo hladno odgovorila: »a što ima gospon gradonačelnik  razgovarati s jednim Zetovcem o Dinamovom stadionu« Radislavu Ujduru je to bio dodatni motiv da se zainati i odluči svoju ideju ostvariti do kraja. Preostalo mu je samo da sam izmjeri ono što ga je zanimalo, pa je uskoro na utakmice dolazio s fotoaparatom, mobitelom i metrom i baš nikad se nije dogodilo da ga neka službena osoba spriječi. Sam je skinuo s interneta i UEFIN pravilnik i stroge zahtjeve o stadionskoj  infrastrukturi, kojih se svi moraju pridržavati. Tako su današnji stadioni grade prema tim strogim kriterijima. Obvezne su VIP lože, novinarska i reporterska mjesta, određen broj sanitarnih čvorova na  broj ljudi u publici, kao  što je zadan broj ulaza-izlaza zbog sigurnosti, da se izbjegne stampedo ljudi u eventualnoj opasnosti. Također se mora riješiti i problem parkiranja automobila publike kao i onih u vlasništvu VIP-ovaca i još mnoštvo drugih pravila kojih se svaki arhitekt i izvođač mora pridržavati. Ukratko, ta su pravila takva da danas UEFI-nu licencu za četvrtu kategoriju ne bi dobio ni jedan prvoligaški stadion u Hrvatskoj. 
 
Radislav Ujdur se potom bacio na proučavanje izgradnje novih stadiona u svijetu, prema svim dostupnim izvorima, kao i proučavanje samog Dinamovog stadiona i njegove prošlosti. Tako danas barata »kao iz rukava« gomilom podataka, koji su javnosti rijetko dostupni. Zanimljivo je da je primjerice Allianz arena u Münchenu, kompletno koštala 340 milijuna eura, ali to je ipak stadiončina. Puno su češći novi stadioni koji primaju oko tridesetak tisuća gledatelja i koštali su do 100 milijuna eura.  To je za Ujdurovu ideju bio orijentir, puno bolji od ranije prezentiranih megalomanija. Nakon što je osobno premjerio maksimirski stadion i terene oko njega bacio se na promišljanje konačne ideje, u čemu su mu višestruko pomogli sin Marin Ujdur koji je njegove nacrte ubacio u računalo, no potom je otišao raditi u Kanadu, pa je tu uskočio također računalni znalac, i rođak Stjepan Ujdur. Tako danas sve potrebno za početak radova već postoji, od 3D modela u videu do različitih rješenja koji su prava novost u vječitoj maksimirskoj ideji. Radislav kaže da je u sklopu cjelovite idejnog rješenja stadiona, promišljao i kompletan prostor oko stadiona, sve do slavnog spomenika »pimpek«, a na drugu stranu sve do današnjeg pomoćnog igrališta Hitrec-Kacijan na istočnoj strani. Tako se dobio poslovno-sportski kompleks na 95 tisuća kvadrata. Sam stadion ispunjavat će rigorozne Uefine zahtjeve za četvrtu kategoriju.  Radislav je želio da se ne ruši ono što vrijedi, a da se iskoristi sve što je dobro. Tako je uspio »odmaknuti« stadion od Maksimirske ulice. Ispod ulice i prometa koji se njome odvija biti pješački prolazi na drugu stranu, čime se promet ubrzava, a smanjuje ugroza za pješake. Uz objekt se dobiva podzemni prostor za garaže i parking.  
 
Ono što je u ideji Radislava Ujdura fascinantno jest princip korištenja postojećeg, pa se umjesto gradnje potpuno novog objekta, pristupa rekonstrukciji postojećeg, čime se lakše dobivaju dozvole i ubrzava gradnja, po boljim cijenama. Radislav  kaže da je kupolu kojom je natkriven stadion zamislio u obliku velikog »kuglofa«, što je simbolično poštivanje nacionalne i gradske kulturno-gastronomske tradicije, a  i najbliže je ideji akademika Magaša čime će se dobiti natkrivena »plitica« sa kompletno pokrivenim gledalište na svim stranama. Odlučio je kao sastavne dijelove koristiti elemente južne tribine, a teren je primaknut  tribinama, jer je ukopan za tri metra kako bi se u dobio prostor za nove redove, a i sačuvano je osam tisuća postojećih sjedećih mjesta i u konačnici dobio reprezentativan objekt za oko 35 tisuća gledatelja.  
 
Dužina kupole kola natkriljuje gledalište iznosi 252 metra, širina 203, a visoka je 38 metara. U sklopu zapadne tribine nalazi se šest etaža ukupne površine dvanaest tisuća kvadrata, na vrhu je VIP loža, tamo je i press-prostor, komentatorske pozicije, a poseban je i prostor za invalidne osobe. »Kuglof« ima i veliki broj ulaza-izlaza, čime se ubrzava protok publike i smanjuje opasnost stampeda ili nereda. Kako se računa da je omjer muške i ženske publike 80-20%, kojima je namijenjeno i 400 dobro raspoređenih WC-a, Radislav je mislio i na mnoge druge sadržaje od suvenirnice i klupskog dućana, preko memorijalnog dijela, te restorana i kafića, a i mogućnosti za korištenje osam tisuća kvadrata ispod južne, istočne i sjeverne tribine, gdje mogu biti klupski  i drugi poslovni sadržaji.  
 
Možemo s Radislavom Ujdurom pričati dva dana, a on ima rješenje za milijun i jednu stvar. I što je najvažnije njegova ideja je prilično jeftina, pa bi se 50 milijuna eura moglo nekako  izdvojiti  za Dinamov stadion, u sportu koji nas zbilja veseli i stvara svjetska postignuća.
 
 Izvor: VL/Jurica Ilić Foto: Stjepan Ujdur