Ponovo sam imao priliku biti na skupu velikih trenera i velikih sportaša pred studentima kineziologije i manje znanim sportašima. Sreća da ih Hrvatska još uvijek ima puno i da s radošću dolaze svi zajedno sudjelovati i pričati, neopterećeno, na skupovima gdje se govori o njihovom poslu, o sportašima, o treninzima, odnosima, ali i o budućnosti hrvatskoga sporta u cjelini – piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije.
 
Očito je da svi veliki treneri imaju slično razmišljanje o jedinstvu svojeg sportaša s njegovim/njezinim osnovnim idejama, ali isto tako i unutar ekipe, o dobrim odnosima, zajednici, skladu i ravnoteži. Vjerujem da stvarno žele da svaki sportaš o kojem brinu mora biti dio ekipe ili barem nekakve strukture unutar sporta koja ga čini sretnim i zadovoljnim. Tako je u pojedinačnim sportovima, gdje npr. Tin Srbić kazuje da sa svojim trenerom jednostavno jest i mora biti prijatelj kako bi si međusobno vjerovali. U momčadskim je sportovima zanimljivije. Hrvatski je nogometni savez maksimalno potencirajući takvo razmišljanje o jedinstvu čak kao najvažniju naglasio riječ “obitelj”. U ekipnim je sportovima dosta kompliciranije, jer se treneri poput Dalića ili Rudića prilagođavaju većem broju karaktera unutar ekipe, a uz to moraju nametnuti i svoja razmišljanja, taktiku, opravdati pojedincima zašto su pozvani, a ne igraju i tisuće drugih situacija. Namjerno sam spomenuo dvojicu izbornika nacionalnih vrsta, ali mogao bih ovdje pisati gotovo iste stvari i o Tucku, Sesaru, Repeši, o mnogima drugima, jer je dio njih neki dan na spomenutom simpoziju u organizaciji Kineziološkog fakulteta u Zagrebu iznosio gotovo identične rečenice kad je u pitanju sklad reprezentacije. Da, treneri koji tek povremeno, a neki i na jako kratko vrijeme okupe jake individualce i vrhunske sportaše da predstavljaju Hrvatsku, imaju puno posla. Ne samo objasniti im kako da igraju ili spremiti ih najoptimalnije za stvari koje timu trebaju, nego i stvoriti sjajno, vrhunsko okružje kakvo već neko vrijeme pratimo među nogometašima, najsvježije smo vidjeli među vaterpolistima, siguran sam da je slično i među košarkašima, a jedino su rukometaši čini mi se baš zbog razilaženja u idejama između izbornika i igrača, te nestvaranja prave atmosfere u ekipi, potražili drugog izbornika. Kod odbojkaša, jer na simpoziju je bio i novi izbornik ženske odbojkaške reprezentacije, Igor Arbutina, stvari su drugačije. Kao prvo, odbojkaška je sezona podijeljena u klupsko i reprezentativno vrijeme, pa se igračice ili igrači i izbornici druže duže vrijeme, samim time i međusobno se mogu razvijati odnosi poput onih u klupskim vezama.
 
Košarkašima, kaže Repeša, nije uopće lagano složiti najbolje nacionalne momčadi, kad je dio igrača “preko Bare”, u NBA ligi za koju nikad ne znate kad će im klub ispasti iz natjecanja, dio je igrača po Starom kontinentu u različitim obaveznim ligaškim natjecanjima i euro kupovima, a tek dio u Lijepoj našoj. Sličan problem imaju i rukometaši, ali barem su locirani mahom po istom kontinentu i reprezentativne pauze su u svim zemljama otprilike iste, no još uvijek premale za izglađivanje odnosa, ako se naruše. Vaterpolisti su ove godine napravili organizacijsko samoubojstvo planirajući u istoj godini i europsko i svjetsko prvenstvo i u ljeto olimpijske igre, što je Hrvatskoj, doduše, donijelo 2 medalje, no uz kakve eventualne posljedice na ljeto? Nije zato čudno zazvučala rečenica izrečena tijekom simpozija da je treneru ponekad lakše iz ekipe odstraniti pojedinca, pa makar bio i najbolji, zbog mira u momčadi i dobrog međusobnog odnosa, nego dopustiti da takav pojedinac slomi to jedinstvo, harmoniju u ekipi, samim time i dobre rezultate. Svaki veliki trener sasvim sigurno se negdje u svojoj karijeri morao odreći nekoga takvoga, no ako poslije takvoga čina dođe rezultat…sve je jasno.
 
A to je samo dio bogatog znanja koje nam najbolji hrvatski treneri takvom lakoćom znaju ispričati kad nisu usred priprema, na press konferencijama ili na terenu tik poslije važnih utakmica. Hvala im na tome.
 
www.sptv.hr peJURAtivno