„Treba imati jaku glavu i družiti se što više s osobama koje su u sličnoj situaciji jer kroz razgovor dolazite do rješenja, vidite da i drugi imaju različite probleme koji nisu nerješivi“, kaže Maja Drobnjaković, bivša karlovačka gimnastičarka a danas profesorica Kineziologije i sportašica s amputiranom lijevom potkoljenicom.
 
Na komemoraciji za gimnastičkog trenera Ivana Belinu svoja sjećanja iznosila je i bivša karlovačka gimnastičarka Maja Drobnjaković. Članica karlovačkog GK Sokola bila je tijekom osnovne i srednje škole nakon čega seli u Zagreb na studij gdje, po završetku studija Kineziologije, osnuje obitelj i ostaje živjeti u Zagrebu.
 
Prisjećajući se svojih gimnastičkih početaka u Karlovcu gdje je mnoge KA-sokolašice prvu „gimnastičku abecedu“ naučio upravo trener Ivan Belina na komemoraciji je kazala: „Druže, jer smo neke predstavnice vaše ekipe prije rata, a treneru, jer smo neke vaša zadnja generacija nakon rata. U ovako dugoj trenerskoj karijeri, puno gimnastičarki je prošlo kroz vaše ruke i na zaista puno njih ste ostavili traga. Osobno sam zahvalna što ste obilježili jedan veliki dio mog života, one najosjetljivije godine odrastanja. Bili ste naš drug, naš trener, naš drugi roditelj, mentor, pedagog i zaštitnik“.
 
AUTORITET KOJEG SE POŠTIVALO
 
Ivan Belina je bio važan kotačić u sportskom životu karlovačkih gimnastičarki.
- Nevjerojatno je koliko je trener bitan u našim životima, koliko u najranijim godinama određuje što ćemo biti nekada kasnije, kako ćemo se ponašati nekada kasnije i koliko ćemo se truditi u životu nekada kasnije. Sve nas je to nekako odredilo kasnije u životu… I ne samo mene, i Ružicu i Jelenu i Antoniju, Ines i Robertinu, Željku, Ivonu i Anamariju. Kasnije i Mariju, Emu, Ivanu, Eminu, Almu … mi smo bile najmlađe, njegova posljednja generacija. Što nam je trener govorio, to se slušalo, to je bilo ispravno. Nije to bio strah, bio je strogi ali pravi autoritet kojeg se maksimalno poštivalo. Onako iskreno. Ono što zapravo svakom djetetu treba – rekla je kineziologinja prof. Maja Drobnjaković i dodala:

- Kod Beline se s treninga nije izostajalo. Ne zato što se nije smjelo, nego jer nas je zarazio tom ljubavlju, tom navikom, tom ovisnošću o gimnastičkoj dvorani. Na kraju krajeva, gimnastička dvorana je bila naš drugi dom. Baš dom kakav treba biti, tamo smo se osjećale sigurne i dobrodošle.
 
Zbog posljedica zloćudnog tumora kostiju, prije sedam godina liječnici su ti amputirali lijevu potkoljenicu.
- Kad sam saznala da ću ostati bez potkoljenice morala sam to prihvatiti. Bila je situacija ili ću izgubiti život, ili ću ostati bez potkoljenice. Prilagodit ću se tom životu. Odlučila sam da mogu i dalje živjeti. Pronaći ću najbolju protezu koju mogu, pronaći ću sport za sebe. Zahvaljujući pozitivnim mislima i sportu nisam imala potrebu zatražiti psihološku pomoć, iako smatram nedopustivim da osobama koje prolaze proces amputacije nije na raspolaganju besplatni psiholog.
 
U sportu je od osme godine pa ne čudi da je u njemu nakon operacije pronašla spas. Plivanje joj je bila najbolja rehabilitacija, nije odustala ni od planinarenja, streljaštva, odbojke, trčanja, vožnje biciklom, pješačenja na Sljeme, a sa svojom šnaucericom šeće dnevno i po 20 kilometara.
 
Danas si jedina žena u Hrvatskoj koja trči s protezom na duge staze.
- Na sve to nisam gledala kao na neku tragediju. Zaista i nije tragedija. Sve mogu raditi s protezom, trčati, hodati, voziti bicikl. Nema nečeg ograničavajućeg u tome.
 
VELIKA HUMANITARKA
 
U svom se radu često susrećeš sa sebi sličnima koji nemaju jednaku snagu i energiju za bavljenje sportom.
- Pokušavam motivirati osobe da se priključe sportu. Nekad je teško probuditi taj njihov sportski duh. Zainteresirati ih za sport, a pogotovo ih zadržati u sportu. Uvijek kažem da sport olakšava. Ipak ste u situaciji gdje su s vama i ostale osobe s invaliditetom pa sve lakše prihvatite. Treba imati jaku glavu i družiti se što više s osobama koje su u sličnoj situaciji jer kroz razgovor dolazite do rješenja, vidite da i drugi imaju različite probleme koji nisu nerješivi.
 
Godinu dana nakon amputacije trčala je humanitarnu utrku "Wings for life" koja se održava pod motom "Trčimo za one koji ne mogu". Cilj joj je bio pretrčati dva kilometra, no uspjela je čak sedam, a godinu dana kasnije punih deset.
 
Osim što si sportašica, velika si humanitarka. Zašto su ti drage humanitarne utrke?
- To uvijek bude neki razlog, prikuplja se novac za nekoga tko ne može i to mi bude dodatan motiv da istrčim do kraja. Naravno da mi je teško tijekom same utrke, ali pronađem motiv zašto trčim. Sigurno postoje ljudi koji idu prema rezultatu, ali ja sudjelujem samo da sudjelujem. Volim završiti utrku trčeći, ali mislim da mi ne bi bio problem ni da na pola utrke, ako vidim da ne mogu, hodam do kraja.
 
 PRENOSIMO: KAŠ / M. Bakić Foto: M. Todorov/CROPIX